Trogodišnja faza ili...

[Shiny]

Uf, uf...meni se čini da ti imaš darovito djete i da je psihologica bila u pravu. A onda, ako je to istina, pravila su svakakva (odi si na temu djece s posebnim potrebama - darovita djeca, tamo ima puno info o svemu.)
Ne znam jesi li iz Zagreba, ako da, onda ti mogu preporučiti osobu koju možeš pitati za savjet.
Također je pitanje koliko se ti dalje možeš boriti s tim/s njom? čini li ti se da gubiš konce iz ruku, da ne znaš kako dalje u odgoju?
Prepoznala sam svog, sada šestogodišnjaka u tvojoj curici ( s tim da mi tada još nismo imali bracu), i znam koliko može biti naporno, izluđujuće...
i sad mi je smiješno, baš kada se sjetim tih priča prije spavanja i milijardu njegovih pitanja (jednom sam doslovno pukla da i odbrusila mu da šuti i da ne znam više odgovore na njegova pitanja...nemajka, šta ćeš...) i te kontrole..u tom je cijela poanta, kontrolirati cijeli svijet, sve što se događa oko nje (to je i kod nas bio slučaj).
Ma mogla bih sada pisati satima...

[Pepita]

Također je pitanje koliko se ti dalje možeš boriti s tim/s njom? čini li ti se da gubiš konce iz ruku, da ne znaš kako dalje u odgoju?

To je to!!! Poanta svega, to sam ustvari htjela pitati.
Ona je dijete koje nikad nije imalo histerične ispade, bacanja, cendranja, nikad tantrume...ona je s menom sve rješavala razgovorom.
Još prije nego se rodila seka bilo je pokušaja cendranja, jedino to se zadržalo i danas, onaj plač, ponekad i radi preventive.

Pokazuje oduvijek jako izdraženu empatiju prema djeci, a evo i prema seki.
Nekad mi se čini da razumije puno više nego što bi trebala.
Sve vezano za seku je zadivljujuće, pamti sve što smo pričale i to primjenjuje.

To kontroliranje me izluđujeeeeee...sve što radim kontrolira i ona će mi reći kako nešto napraviti ili gdje sam pogriješila.
Ona vodi kontrolu nad svime. To potičem i šutim jer to može biti sutra njen posao, njena glavna značajka u poslu.

Nisam iz Zagreba, ali bi rado voljela neku stručnu osobu za popričati.

Još nešto...recimo primjer, stara baba prosi i ona me pita, ja joj objasnim prvo na jednostavan način. Poslije na složeniji jer je tražila.
Ona je odustaje...dovede me do granice kad mi dođe da je pošaljem u neku stvar, izludi me...pitam je što bi još htjela da joj kažem a ona se vraća na osnovno pitanje "zašto baba prosi".

Ja ne znam pričat s njom.

[Cubana]

To kontroliranje me izluđujeeeeee...sve što radim kontrolira i ona će mi reći kako nešto napraviti ili gdje sam pogriješila.
Ona vodi kontrolu nad svime. To potičem i šutim jer to može biti sutra njen posao, njena glavna značajka u poslu.

Ne razumijem zašto potičeš nešto što te izluđuje.
Ako je to tebi koma što misliš kako će to jednog dana biti njenim suradnicima? (kad već gledaš da će joj to možda biti glavna značajka u poslu)

[laumi]

Ne razumijem zašto potičeš nešto što te izluđuje.
Ako je to tebi koma što misliš kako će to jednog dana biti njenim suradnicima? (kad već gledaš da će joj to možda biti glavna značajka u poslu)

X

na tebi je da je usmjeriš na prihvatljiva ponašanja

[nela08]

Nisam čitala sve odgovore redom, ali moja curica je jako slična Pepitinoj, sve ju zanima, sve kontrolira, u svemu nalazi neku mamu, za sve ima razlog zašto hoće ili zašto neće ili kada hoće, pa onda neće, isto ne ide u vrtić - ići će od slijedeće vrtićke godine i u neke dane stvarno se veselimo tom polasku u vrtić (mislim na sebe :D).
Sva ova navedena ponašanja, ja uopće ne smatram nikakvim problemom, za svako pitanje nađemo neki odgovor ili rješenje i većinu toga rješavamo dogovorom. Sad se netko vjerovatno pita, šta se onda javljam!?

Osim svega navedenog imamo mi onih dana kada ništa, ali baš ništa ne valja i nema rješenja koje će ju zadovoljiti ili smiriti. Danas je bio takav dan. Bila je doma s tatom (radi u smjenama, pa ju čuva kad sam ja na poslu, a kad i o radi čuva ju baka), ja sam otišla na posao u 9, prije toga smo se malo poigrale, pripremila sam joj doručak, molila me par puta onako drago i naumiljatije šta se može zamisliti da ostanem doma jer me TREBA, ali naravno da sam morala ići raditi, a tati je od jutra govorila da ga neće, da joj "nije lijepi", nek "briše" i slično sve u ljutnji, čim sam ja izašla uslijedilo je plakanje, "mama vrati se, molim te, ostani trebam te"......Jasno nisam se vratila, jer sam već praktički kasnila, a tata koji je inače jako kratkog fitilja se u tome našao uvrijeđen, povrijeđen i ljut zašto ona tako plače za mamom....tko je on.....blabla, uglavnom, nije ju mogao smiriti nikako, pa je i on poludio, vikao, čak je dobila i po guzi. ;((((
Sve to mi je on sam rekao, strašno mu je bilo žao, ali evo i sada je on još uvijek ljut na nju kao da je odrasla osoba (mislim curica moja od 3 godine). S posla sam ih zvala - ona je bila tužna i tražila me da dođem, a on ljut apsolutno neprikladno - da ni njemu se ne može objasniti da njegovo ponašanje ne valja uopće.
Kad sam došla kući, jako mi se veselila, ali za jedno pola sata bilo joj je dosta i mene i taj čas je bilo "mama, nisi mi lijepa, briši" itd. Sad netko može reći da je bila pod stresom od tatinog ponašanja prema njoj, da se naljutila jer sam ja otišla i možda je tako, ali to se događa svakih 2 tjedna, nekad češće, nekad rjeđe i ovo je prvi puta da je tata poludio, tako da iako je kriv, mislim da nije kriv za kompletan obrazac tog ponašanja. Cijelo popodne je više manje šizila zbog svega redom, ništa neće, pa se smiri na 5 minuta, pa ponovo, u tih 5 minuta kad je mirna dođe pa ljubi, pa nakon se opet ljuti.....
Ja stvarno imam živaca i rijetko mi se dogodi da poludim, tako da sam joj skretala pažnju, igrale smo se malo ovako, malo onako i nekako preživjeli dan, ali sada bi najradije plakala do jutra koliko sam tužna jer želim znati što je mojem djetetu i želim joj znati pomoći, a sve mi se čini nedovoljno dobro.
E da, i nismo se o tome raspravljali pred njom, nego tek dok je zaspala.