ja sam drugo rodila doma
u hrvatskoj
i je, komplicirano je, ali i izvedivo
ali treba biti jako sigurna u svoju odluku (ne samo trudnica nego i partner) i preuzeti odgovornost na sebe
kad stvarno izvažeš sve za i protiv i čvrsto odlučiš da ćeš rodit doma, onda ćeš naći način da to i ostvariš
moj porod je pravi primjer onoga što je moglo postati katastrofa. da slučajno nisam planirala kućni porod nemam pojma kako bi ovo završilo
naime, mene trudovi uopće nisu boljeli (trajali su 9 dana, malo pomalo, prvo pripremni pa onda pravi, samo nemam pojma kad su zapravo postali pravi). dok nije pukao vodenjak igrala sam se s djetetom i gledala tv. rodila sam pola sata nakon toga. u svojoj kupaonici. i ajde, ne bi to bilo ništa strašno da se moje dijete nije odlučilo roditi na noge (pojma nemam kad se okrenula, bila je na glavu cijelo vrijeme, zadnji uzv 5 dana prije poroda - ona glavom dolje). da skratim: pukao mi je vodenjak i dijete krenulo van, na noge. da sam tad krenula u bolnicu rodila bih u autu - to bi pak bilo koma
da sam kojim slučajem i stigla do bolnice dok je iz mene virila samo jedna mala desna nožica - mislim da bi tamo svi friknuli.
tako da je ostati doma bila jedina mogućnost da se ovo dijete normalno rodi.
da nisam imala ludu sreću što sam planirala kućni porod i što je moja babica igrom slučaja već bila u zg i došla je za pola sata (kad je samo još djetetova glava bila unutra, ostalo je visilo

) i nešto izvela da pomogne glavi da se što prije rodi, nemam pojma kako bi sve završilo. hoću reći - da nisam planirala kućni porod, sada moje dijete ne bi mirno spavalo pored mene
i jako me ljuti što kod nas ne postoji mogućnost da ti netko dođe doma na porod, pa makar kad je hitno, da postoji neko dežurstvo...nešto. Jer, kažem, kad se dogodi kao meni ona nemaš dovoljno vremena da stigneš do rodilišta, pa bi bilo ok da neka babica ili podničar mogu doć do tebe.