Neke škole u Beču (ne sve) imaju uniforme. Od svih škola s uniformama, mislim da samo jedna (možda i griješim) ima uniformu od-do, znači, da su svi komadi odjeće školska uniforma i da se kupuju u posebnim dućanima (u kojima su cijene paprene - no, riječ je o kvalitetnoj, skupoj privatnoj školi). U ostalim školama uniforma se svodi na gornje dijelove, znači, majice i proljetno-jesensku jaknicu.

Moja kći ide u jednu takvu školu i iako sam ranije bila rezervirana prema ideji uniforme, sad je toplo podržavam. Dakle, gore imaju školsku majicu (kratki ili dugi rukavi, tanka ili deblja, u nekoliko tonova jedne boje), a dolje doslovce što žele. I da, koliko vam god to čudno zvučalo, djeca kroz tu uniformu zaista razviju određeni osjećaj zajedništva (na pozitivan način, ne na način potiranja individualizma; zapravo, škola baš jako radi na tome da se djeca afirmiraju kroz međusobne različitosti). Škola radi i na povezanosti s bivšim učenicima, tako da se i današnji šezdesetogodišnjaci poistovjećuju sa školom koju su pohađali.

Osim što mogu razvijati svoju individualnost ostatkom svog izgleda (ako im je do izgleda uopće stalo), djeca je mogu razvijati na puno važnijim područjima; osim toga, moram reći da u gotovo dvije godine školovanja nisam doživjela nijednu jedinu situaciju u kojoj bi odjeća ili izgled bili issue po bilo kojem pitanju, za razliku od onog što čujem iz hrvatskih škola (ne samo iz novina). Jedno "veće" ograničenje jest da na dane kad se održavaju priredbe, važnija događanja i razredno slikanje moraju obući tamnoplavi donji dio (a to mogu biti i obične traperice, bitna je boja).

Mislim da dijete kojem je odjeća vrhunac iskazivanja individualnosti ima priličan problem.