Storma, lijepo te je čitati. I kad ti to sve tako dobro složiš, moram priznati da sam se više puta našla u situaciji kad sam bila jako ponosna na svoju djecu. Nedavno smo imali rođendan, hrpu 11-godišnjaka u kući, pubertetlija..to je bilo prestrašno, ko da sam krdo divljih životinja dovela kući i ispred kuće. Najveća pogreška u životu(nikad više tako velika djeca neće rođendan slaviti kući). Nakon svega toga rekla sam da su moja djeca savršena. U čitavoj toj zbrci oni su, uključujući mog 11-godišnjeg slavljenika, ostali svoji, pristojni, kulturni, pametni..totalno su iskakali od ostalih iako je bilo za očekivati da će se povesti za većinom jer im to nitko nebi ni zamjerio ,budući da je bio rođendan i da je situacija bila takva kakva je. I da u puno trenutaka nisu ni znali da ih promatram. Ali eto, tek tad sam shvatila koliki je frajer moj sin.

Malo je je ta škola prodrmala. On je petaš, trebao je malo više učiti a nije jer je dijete koje mora imati kontrolu a ja ga nisam kontrolirala u zadnje vrijeme i eto ti.

Ali kad pogledam onako u globalu...moj muž i ja smo stvorili pravu veliku obitelj i kad zamislim nas, našu kuću i atmosferu u kući..kod nas je totalna pozitiva. Lijepa atmosfera, zajedništvo, ljubav frca na sve strane, stalno se ljubakamo, grlimo..to je to o čemu ti Storma pričaš, naša djeca znaju da smo mi oboje tu za njih uvijek, oni moraju osjećati da je njihov dom njihova sigurnost. Ja to nisam imala kući, meni je kuća bilo mjesto s lošom atmosferom, bježala sam od tamo stalno.

Meni nije teško ulagati u svoju djecu. Nije mi problem ni nespavati (iako spavam) ni nosati, ni odgajati..stvarno mi ništa od toga ne predstavlja problem. Ali uvijek postoji ta sumnja-radim li kako treba, hoću li pogriješiti, hoću li uspjeti od njih napraviti prave ljude? I to me tek sad poelo krpati, imam odgovornost za četiri osobe, jeba.te, kako o tome nisam prije razmišljala, sve ovisi o meni a ja se čitavo vrijeme zahebavam.