Ne mogu više dojiti, ne želim, a kako pomoći mom malom dvogodišnjem ovisniku?

[Felix]

mislim da je poanta uciniti to dovoljno rano, bar kod nasih ovisnika. kad ovisnost postane Ovisnost onda je puno teze.

zao mi je sto sam lani odustala od restrikcije nocnog dojenja. islo je sporo, ali islo je relativno ok. izmedju 6 i 8 mjeseci sam uspijevala da po noci doji samo 3 puta, izmedju sam ju ljuljala na lopti i slicno. nije puno protestirala, da je trajalo duze vjerujem da bi se navikla na 3 puta po 10-tak minuta dojenja (e da mi je sad to!!! ne bi rijec rekla). ali onda se razbolila, isli smo na put, nismo imali loptu, bilo mi je zao trenirati strogocu, tralala, pa sam joj par noci vratila dojenje kad god je htjela. nakon toga vise nije bilo spasa. pokusala sam opet s restrikcijom ali pocelo je urlanje, meni bilo zao, jadno dijete, samo 8-9 mjeseci, sigurno je gladna, ajde dat cu joj nek doji kad hoce po noci pa cemo to rjesavati kad bude imala godinu dana. i onda je sve krenulo po zlu.

[Trina]

je, je, storma, opet sam u istim g...

najvise mrzim kad nekome uspije za par dana. ono, prvu noc se budi, place, zaspe placuci. drugu noc se budi, cendra, zaspi. trecu noc se vise ne budi. i ja bi takvo dijete

Sigurno ima puno u djetetovom karakteru ali i u obiteljskim navikama-kako uspavljuješ dijete, koji su vam rituali, kako se dijete umiruje....Ali ja bi rekla da sve veći problemi skidanja djeteta sa cice dolaze većim brojem godina. Znači, što starije dijete veća trauma.

[Trina]

mislim da je poanta uciniti to dovoljno rano, bar kod nasih ovisnika. kad ovisnost postane Ovisnost onda je puno teze.

Nisam ni vidila ovaj tvoj zadnji post a napisale smo ustvari istu stvar

[Vrijeska]

samo kako otkriti da je beba "ovisnik"?! od koje dobi se počne tretirati da je "ovisnik"?
ipak većina nas ovdje podržava preporuku SZO - dojenje do druge godine i ne računamo da bi se "ovisnost" mogla razviti jer je cijeli proces dojenja do druge godine normalan ...

sa svih troje sam imala otprilike slično iskustvo - dojenje na zahtjev i sl.
prvih dvoje su polako smanjivali, najmlađa s dvije godine traži sve više ... to nisam mogla predvidjeti kada je imala 8-9 mjesci ili čak 17-18 mjeseci ...

[Felix]

e u tome je caka, vrijeska ne znas, i mozes se samo nadati da ce biti ok. doduse, ako dijete odbija dohranu (kao moja) i sa 6 mjeseci po noci doji dvaput vise nego sa 4 mjeseca a sa 8 mjeseci dvaput vise nego sa 6, mozes pretpostaviti da nece biti dobro

moram priznati da nakon ovih 6 godina staza s nespavajucom djecom imam itekako razumijevanja prema cry-it-out metodi i roditeljima koji su ju primjenjivali, bar za djecu stariju od 9-10 mjeseci.

[Vrijeska]

Felix, baš si me iznenadila s nekoliko izjava. Izvučene iz konteksta su baš u suprotnosti s uvjerenjima i s onim što se nastoji približiti majkama. Prvo razumijevanje prema cry-it-out metodi, potom teški osjećaji prema dojenju ...

Pod ovim ne mislim ništa loše. Nego, naprotiv, mislim da nas osobno iskustvo dovede do boljeg razumijevanja i "druge strane".
Ja još uvijek u nekim situacijama skačem na prvu, ali s različitim iskustvima u odgoju, odrastanju, razvoju djece, mogu reći da češće zastanem i promislim prije nego što ću komentirati ili donijeti kakav zaključak.

Tema je krenula s Aiko i pokušajem prestanka.
Možda zbunjuje dijete što je ponovo uvela dojenje, ali mogu ju shvatiti. Ukoliko je dijete uporno, i ta upornost ne prestaje, onda je po meni bolje popustiti u nekoj mjeri nego ustrajati u svojoj namjeri jer ustrajnošću samo narušavamo ostale aspekte života.
Možda dijete odista nije spremno. Vjerujem, i nadam se, da će s jednim podojem dnevno doći uskoro i do niti jednoga.
Sretno!

[Felix]

nadam se i ja. moje iskustvo je zasad slicno aikinom, ukinula sam pa vratila dojenje, iz ciste nemoci pred njenom upornoscu.

sto sam dulje majka, sve vise imam razumijevanja prema svim roditeljskim i zivotnim stilovima, koliko god bili drugaciji od mojeg. i s dojenjem i sa zajednickim spavanjem i svim ostalim sam isla iz najboljih namjera, ali sve cesce se moram pitati je li mi to bilo pametno, na taj nacin 'neka dijete odredi granicu i neka dobiva sto zeli na zahtjev'. u mojoj konkretnoj situaciji i s mojom konkretnom djecom. ponekad se pitam kako bi mi zivot izgledao da sam uvela kinderbet od prvog dana, dojenje na sat ili jednu flasicu prije spavanja 'da bolje spava' i tako to. ili da mi je 'iznenada nestalo mlijeko' i da sam potpuno presla na adaptirano. necu reci da to nikad ne bih ucinila jer sam naucila da nikad ne mozes reci nikad. zvuci grozno, ali je tako. kad postanes rob necega u sto si istinski vjerovao da je ispravno, i kad ti svi ostali aspekti zivota padnu na nulu, pocinjes preispitivati osnovne premise.

ali velim, moja situacija je ekstrem. poznajem samo jednu osobu cija djeca (sva) su toliki nespavaci kao moja, a poznajem jako puno roditelja. vecini ljudi, ako se i pate sa spavanjem s jednim od djece, ostala obicno budu lakse hendlajuca, pa se sve skupa nekako zaboravi. ne znam koliko sam puta mm-u objasnjavala da ce nam s drugim djetetom sigurno biti bolje jer svima tako bude, nakon prvog nemoguceg dobijes jedno divno zen dijete. i dobili smo ju, preko dana je zen kakav se rijetko nadje. samo se po noci pretvori u suprotnost.

[Trina]

Felix, točno razumijem o čemu pričaš. Kod mene nije stvar u dojenju jer ja sam rezove radila oko godinu, godinu ipo, kad više nisam mogla nespavati (i prošlo je jako, jako jednostavno, bez ikakvih trauma za ikoga) nego u nekim drugim idejama tipa poštivanja dječje osobnosti, motiviranja da budu svoji, da ih ne sputavam u osobnosti, da ih ne tučem itd..Puno puta mi se obilo o glavu sve to a onda se okrenem i vidim da mame koje su tukle djecu, koje su bile jako stroge i koje su imale vojnička pravila i red, rad i disciplinu (prije bi rekla da je to okrutno, sad više ne) danas imaju odlikaše u školi, djecu koja izvršavaju svoje obaveze bez problema, dapače, ne djeluju mi nimalo isfrustrirano ili tužno. Koji put se osjećam ko kreten i svjesna sam da sam gadno pogriješila u nekim svojim uvjerenjima.

[Aiko]

Naravno da sam nesigurna, da sam sigurna vjerojatno ne bih ni tražila podršku ovdje, nego bih to napravila i gotovo. Druga stvar, stvarno ne bih voljela da se od sisanje oboje rastanemo u suzama, a na rubu smo toga. Mene boli, fakat boli, jer je počeo koristiti zubiće što nikad prije nije. Počeli smo sa stravičnom boli prvih mjesec dana kad se rodio i sad, čini se, tako i završavamo. Bad luck. Sad čitam ovo što piše cvijetak i mislim si jel moguće da nisam jedina koja je skoro nakon 2,5 godine sa sisanjem kao početnica. Razlozi za prekid bili su vezani uz to da sam premorena od nespavanja i dojenja, a sve je to jako ubrzal činjenica da me zadnjih mjesec-dva užasno boli zbog zubića. Prejako zubima stisne bradavicu, koma, gore, crvene, upaljene...

Naravno da me pritišće grižnja savjest, naravno da je njemu ovo trauma i da nije spreman ostaviti cicu, kako mogu na to biti hladna? Traži on cicu, nekad malo kmeči, nekad odustane, nekad neka distrakcija upali, ali trenuci kad bi baš pretužno plakao i zazivao i mene i cicu su mi bili preteški da ignoriram. Moj izbor. Žao mi vidjeti tužnu tuđu djecu, a kamoli svoje.

Smatram velikim uspjehom da po prvi zaspe i tijekom dana i navečer BEZ dojenja, što mi je do prije mjesec dana bilo nezamislivo. Šokirani smo da nakon čitanja knjigica kažem "ajmo sad ugasit svjetlo i idem pavati, laku noć, cmokić, lijepo pavaj" i da on mirno legne i šćućuri se uz mene i zaspi... i dalje smo u nevjerici!

Više se mogu identificirati s onim mamama koje su tu rekle "ma nije bila spremna, pa smo ipak malo produžili". Eto, ni mi nismo spremni, ali ću, ipak, prekinuti jer me boli. I žao mi je zbog toga, eh, šta da radim. Uz sve krize kad mi je dojenje bilo totalna koma zbog umora, sad mi je teško zbog prekida... Iako, moram priznati da me ne pere nikakva depresija, niti osjetim neku hormonalnu promjenu, što sam se bojala, ono kak' se kaže kad prestaneš dojiti dolazi do promjene u tijelu, blabla... ništa od toga još ne osjetim... niti sam bila blizu mastitisa, iako mali već tri tjedna ne sisa iz desne sise uopće...

Evo, od 1.4. ujutro nije dobio ni jednom cicati. Koma je i meni i njemu, nekako mislim hajde nije onaj brutalni rez, povlačili smo se iz dana u dan, borili oboje. Proces postupnog smanjivanja prema prestanku traje mjesec i nešto. I maksimalno smo u tom periodu smanjili. Par dana je bilo potpuno bez, onda samo jednom dnevno. Mislim da je sad to to...

Hvala svima na podršci, kao rezime, kako sam i rekla, žao mi je da je počelo s bolovima i tako završilo. Nisam nikad mislila da ću biti mama koja toliko dugo doji, sad sam ponosna na nas oboje, imamo dobar staž. A nisam mislila ni da sam majka koja ne može biti dosljedna u ovakvoj jednoj situaciji. E pa ne nisam mogla...

Divan period je iza nas, naporan, pun žrtvi, puno puta sam rekla da više ne mogu i da mi je dosta, ali sam ustrajala... sve je to bilo toliko intimno, emotivno i posebno za sve nas troje, ništa se ne može usporediti s tim... i, zapravo, sad kad razmišljam, najdirljiviji dio dojenja bili su trenuci kad je imao par mjeseci i kada sam svaki put kod pedijatrice ostajala zatečena da je dijete od prošlog pregleda naaaraslo samo od mog mlijeka, od mene... to mi je i dan-danas misterija, gotovo mi nestvarno zvuči... hvata me neka nostalgija, hm, moram se skulirati!

[Aiko]

Joj, oprostite mi, uopće nisam vidjela stranicu 4 ove teme, mislila sam da je Trinin post zadnji pa se ovaj moj prethodni post odnosi na:

Ti nisi načisto sama sa sobom. Fali ti karaktera, bez uvrede. Ili oćeš ili nećeš, nema između, zbunjuješ dijete.

Dakle, misleći na taj komentar počela sam pisati o tome "da jesam, naravno, nesigurna". Sad vidim da ima i drugih komentara, a da su nečija tuđa iskustva, osjećaji i dileme (Felix) i daleko traumatičnija od mojih. (Felix, tebi posebno hvala na razumijevanju i podršci.)

Dopustite mi još samo par kratkih komentara...

samo kako otkriti da je beba "ovisnik"?! od koje dobi se počne tretirati da je "ovisnik"?
ipak većina nas ovdje podržava preporuku SZO - dojenje do druge godine i ne računamo da bi se "ovisnost" mogla razviti jer je cijeli proces dojenja do druge godine normalan... sa svih troje sam imala otprilike slično iskustvo - dojenje na zahtjev i sl.
prvih dvoje su polako smanjivali, najmlađa s dvije godine traži sve više ... to nisam mogla predvidjeti kada je imala 8-9 mjesci ili čak 17-18 mjeseci ...

Ne mogu reći točno kad, ali samo sam odjednom osjetila da dojenje više nije kao prije i da je mali postao klasični ovisnik. Sjećam se kad sam bila prošlo ljeto na sistematskom i hvalim se jednom od liječnika kako dojim i to, on sav u šoku, pozitivnom, doduše... i pita me do kad ćemo... ja kažem "pa eto, kako Vaša krovna organizacija WHO kaže do druge godine, tako i ja planiram, sve školski/štreberski". A on mene pita onak' jednostavno, ali dosta me zateklo, kaže on meni "pa šta ćete mu za drugi rođendan reći sad više nema sisanja?". Ja sam ostala šokirana, fakat, šta će biti? Mislim da je do negdje 18 mjeseci "lakše", mislim da ne kuže toliko koliko s 24 mjeseca, puno se to nešto promijeni u tom periodu... strašna intelektualna i emotivna razlika...

i sad mrzim dojenje i pitam se sto se to desilo da od neceg tako predivnog, tako posebnog, najljepseg dijela dojenacke dobi, istovremeno razvijem tako ruzne osjecaje. katastrofa. uglavnom, ako se budite par puta nocu i tesko vam je, sjetite se da uvijek ima i onih kojima je teze

Jao, nemaš pojma koliko sam puta pomislila isto to "kako se dojenje izopačilo odjednom", onda bi me uhvatila grižnja savjest kako to mogu i misliti, a ja skrhana i slomljena fizički pa onda i psihički... u privh mjesec-dva sam svaki dan govorila "e ovo mi je zadnje, ne mogu više", a bome tako sad i završavamo hehe... "ovo mi je zadnje" pa nikako! Držim ti fige i mislim na tebe (pogotovo po noći!)!

Ali ja bi rekla da sve veći problemi skidanja djeteta sa cice dolaze većim brojem godina. Znači, što starije dijete veća trauma.

Potpisujem.

[Aiko]

Možda zbunjuje dijete što je ponovo uvela dojenje, ali mogu ju shvatiti. Ukoliko je dijete uporno, i ta upornost ne prestaje, onda je po meni bolje popustiti u nekoj mjeri nego ustrajati u svojoj namjeri jer ustrajnošću samo narušavamo ostale aspekte života. Možda dijete odista nije spremno. Vjerujem, i nadam se, da će s jednim podojem dnevno doći uskoro i do niti jednoga.
Sretno!

Hvala ti! To čak i nije bio neki njegov hir ili ona neka obijest (ima i toga), nego ona iskonska tuga, tuga, onako sklupčan, kao da je sam i napušten, sjedi na krevetu, tuguje i plače, pa ja to ne mogu gledati. Dati cice je najmanje što mogu u tom trenutku...

[Felix]

Puno puta mi se obilo o glavu sve to a onda se okrenem i vidim da mame koje su tukle djecu, koje su bile jako stroge i koje su imale vojnička pravila i red, rad i disciplinu (prije bi rekla da je to okrutno, sad više ne) danas imaju odlikaše u školi, djecu koja izvršavaju svoje obaveze bez problema, dapače, ne djeluju mi nimalo isfrustrirano ili tužno. Koji put se osjećam ko kreten i svjesna sam da sam gadno pogriješila u nekim svojim uvjerenjima.

e upravo tako. i onda te okolina onako fino podj.... da kako je tvoje dijete ovakvo ili onakvo a toliko si se trudila, a vidi tudju djecu kako su super a njihovi roditelji su radili sve suprotno od tebe. i jos su ti roditelji sretni, odmorni, imaju hobije, a ti si umorna i nenaspavana i mrzis cijeli svijet i ne mozes im jednim dijelom sebe ne zavidjeti na tom sto imaju.

aiko, ako ste dosad izdrzali, mislim da ste na konju trebalo bi biti sve lakse i lakse, sretno!

[Bubilo Bubich]

Pratim ovu temu cijelo vrijeme… moj ovisnik je star 22 mjeseca, i prošli smo noćna nacicavanja svakih sat vremena… prvih 6 mjeseci je sisao po sat vremena, svakih sat vremena… bilo je faza kad sam bila jako umorna i iscrpljena, pa smo pokušali 2-3 večeri s time da ga tata uspavljuje… ništa nam nije pomoglo, bio bi zaspao nakon 20, 25 minuta plakanja (i isto toliko mog plakanja u drugoj sobi), ali se nakon toga dobrih tjedan dana budio sto puta cijele noći i stvarno jako potreseno plakao. Odustali smo od toga, i nikad više nismo ni pokušali. Kad jednom zbog upale uha nije htio sisati 5 dana ja sam bila sva jadna i tužna jer se činilo da je gotova, ali vratio se… sad smo na jednom sisanju u zoru, jedno za uspavljivanje, a po danu ovisi koliko je uporan. Iako i to zna biti naporno, to mogu, ne žalim se . Tako da Aiko, razumijem te, nadam se da će vam sad stvarno ići lakše…

A došla sam pisati u vezi ovog što Felix i Trina pišu… I ja sam ta «Roda u duši», i moje dijete nije u životu ni držalo bočicu u ruci, a kad u trgovini prolazim pored kutija AD u meni se bude osjećaji kakvi se valjda bude kod stray_cat kad vidi salamu . Ono, nikad TO! u moju kuću. Znam napamet sve o podržavajućem roditeljstvu, tko je najsretnija beba u kvartu, zašto su prve 3 najvažnije i bla, bla bla… I da, i ja se cijelo vrijeme pitam što bi bilo da ga ostavim u kinderbetu da plače, i što bi mu falilo da sam mu nekad dala tu bočicu, a ne dojila 12 sati dnevno… Ali koliko god budem umorna i frustrirana i uspoređujem ga s drugom djecom i drugim roditeljima, vratim se na te moje osnovne premise i vjerujem u to. Teško je, i krepan si, i frustriran, i da svi drugi imaju više vremena za sebe, ali to je ono u što vjerujem, i to tako želim.

Jednom prije par godina sam slušala jedno predavanje prof. Nine Pećnik o suvremenom roditeljstvu, bila je tamo i Tanja Radočaj (nekadašnja predstojnica UNICEF-a), i sve su tako lijepo pričale o tome što je roditeljstvo u najboljem interesu djeteta, i zašto ne po guzi i sl. I ja skeptična u to vrijeme još ne žena, majka, a ni kraljica… digla ruku i krenula s «A što nama fali koje su nas roditelji drugačije odgajali?» … Pa su mi kratko odgovorile da nam fali, da tako odgajana djeca ipak imaju drugačije vrijednosti, emocionalno su sigurnija, samouvjerena, i ne mogu se sad sjetiti svakog pridjeva koje su rekle, ali urezalo mi se da ću biti roditelj koji će odgajati u najboljem interesu djeteta koliko god mogu. I trudim se…

Mene je mama u prvom i drugom osnovne mlatila jer sam bila loš učenik, sjećam se da sam tablicu množenja naučila uz šibu i plakanje. Do 8. razreda sam prolazila s pet nula, završila gimnaziju, fax, a evo vučem i neki postdiplomski… Ne moram reći da najveće kuće u kvartu i ne moram ni reći koje aute voze oni kojima sam ja u tom 8. osnovne objašnjavala kako se zbrajaju razlomci… srednju ne znam koju imaju i kako su je završili… vidim im samo aute ispred vrtića (i naravno nula kn na uplatnici – ali to je drugi topic)…

Želim reći, ja bih radije da moje dijete bude zrela osoba, emotivno sređen, da zna što želi u životu, da ima neki cilj, i usađene neke pozitivne ljudske vrijednosti. I može u životu biti i keramičar, ali neki pozitivan, optimističan, veseo, samouvjeren, nesputan disciplinskim mjerama, vrijedan keramičar . Znam koliko je važno obrazovanje danas, ali mislim da kad napucaš taj prosjek pa upadneš u željenu srednju, pa na željeni fax – u tom trenu sve te ocjene padnu u vodu, i to kakav ćeš posao dobiti, gdje ćeš raditi, što ćeš biti – puno više postane važno kakva si osobna nego s koliko si prolazio u školi.

Svašta sam sad nadrobila, ali kad god mi neki drugi roditelji i djeca poljuljaju vjeru u to što i kako radim, brzo se oporavim i sjetim da sam tako odlučila. Pa bih radije tu djecu uspoređivala kad budu imali 60 godina, a ne sada. Nekako se uvjeravam da bi mi se kao ljudi više sviđali oni koje smo odgajali ovako kako pišemo.

[Trina]

e upravo tako. i onda te okolina onako fino podj.... da kako je tvoje dijete ovakvo ili onakvo a toliko si se trudila, a vidi tudju djecu kako su super a njihovi roditelji su radili sve suprotno od tebe. i jos su ti roditelji sretni, odmorni, imaju hobije, a ti si umorna i nenaspavana i mrzis cijeli svijet i ne mozes im jednim dijelom sebe ne zavidjeti na tom sto imaju

E to. I čekam tu nekakvu "zadovoljštinu", dokaz da sam radila sve kako treba ali uopće ne vidim. Moja prijateljica doji svoju djecu nekih 6 mjeseci (isto ih ima 4 kao i ja), onda im uvodi kravlje mlijeko. Negdje u toj istoj dobi prebacuje ih u svoju sobu, nema nosanja, nema stosatnog uspavljivanja, nema zafrkancije noću, dok su bebe vrijeme provode ležeći u onim ležaljkicama ili u krevetiću, ona ih samo dolazi nahraniti..i tako sa svima. Starija djeca dobiju po guzici kad treba, rade sve po kući, veći čuvaju manje..ona je dobra mama, ima lijep odnos sa djecom ali u tim detaljima se ja i ona skroz razlikujemo. Meni je nezamislivo da bebu držim u sobi i da je vidim samo kad je vrijeme od hranjenja, nakon 3 sata, naravno jer bebe nemaju što jesti češće, nezamislivo mi je puno stvari koje ona radi, ima skroz obrnute metode od mene. Ali npr njeni školarci su odlikaši a ja sam nekidan na informacijama promijenila 16 boja jer me je sin skroz osramotio, ocjene za plakati. Ja svojima moram naređivati da rade, to je teška muka, napravit će oni sve i puno mi pomažu ali to nikad ne ide glatko. Moji nisu ništa zdraviji ili imuniji jer su dugo dojeni, dpačae, njeni su ko stijene. Osim toga, nitko od njih nema nikave traume, to su očito sretna, vesela, zadovoljna, zrela i pametna djeca.

Znači ja sam se troduplo namučila od nje, dok je ona mirno spavala ja sam nosala i skoro pa halucinirala od umora i iscrpljenosti, dok ona u miru može raditi što je volja po kući, ja smišljam na koji način ću danas skuhati, oću li uzeti maramu ili ću s jednom rukom..

Bubilo bubich, ovo o čemu ti pričaš..moja mater je bila tip "poštujmo dječju osobnost i poštedimo djecu muke jer ih sve to čeka u životu" pa mi je eto brat studirao 10 godina a da nije ni do treće godine došao, ja sam upisala apsolventski pa počela rađati i ništa od svega toga. Ti si eto dobivala šibom ali si postigla velik uspjeh u svom obrazovanju. Ja nisam jer mi je usađeno da se ništa ne mora. Moja materje uvijek bila tu za nas, što se emotivnog tiče ona je zakon, pun pogodak po tom pitanju. Ali što se svega ostalog tiče, onog praktičnog dijela u odgoju..mi smo šibali svoje, jačali svoje karaktere..misliš da nam je to donijelo sreću u životu? Ja sam se itekako namučila dok sam stvorila odnos sa mužem, da je on iti malo drugačiji bio, da nije bio toliko zaljubljen i nije htio odustati od mene, nema šanse da bi ostali skupa. Jer ja sam i dalje jačala svoju volju, bez ikakvog osjećaja za druge. kakav kompromis, kakvo što. Moj brat je sa skoro 40 materino dite od 10 godina. Uhh, duboka je to tema, trebao bi neki dobar psiholog da sve to skupa izanalizira ali ta vrsta odgoja nije najsretnije rješenje.

[Bubilo Bubich]

Uh Trina, razumijem što pišeš. Možda su te obrazovane glave koje "promoviraju neko novo roditeljstvo" sigurne u to sve, ali u stvarnom životu je teško uvijek ostati uvjeren.
A ja osobno ne mogu ništa drugo reći osim da si ja ne mogu pomoći i ne mogu drugačije nego ovako kako radim. Odgojila me Roda, i svi ovi neki koji su pisali ove "podržavajuće ovo ono" knjige, i nema mi nazad. Pa nek bude kako bude, takonambogpomogao .

[vertex]

Trina, ti si u nekoj krizi identiteta :D.
Samo bi ti na jedno skrenula pažnu:
moja mater je bila tip "poštujmo dječju osobnost i poštedimo djecu muke jer ih sve to čeka u životu"
Ja mislim da su ovo dvije nepovezane stvari, ali baš sasvim nepovezane.
Ja tvrdim da djecu treba poštovati i uvažavati njihovu osobnost, ali nisam niti malo za ovo prezaštićivanje od života, niti vidim tome razloga i smisla.
Ako ti mali ima jako loše ocjene, a znaš da je bistar i prebistar, traži tome prave razloge, a nemoj se gubit u mislima o susidi koja je tukla pa sad dica imaju petice.
Pogledaj šta se tvome malome događa i traži rješenje.
Ako misliš da ih odgajaš da budu gotovani, kreni to sada mijenjati, malo po malo. Sigurno nisu takvi jer si ih nosila kad su bili bebe, nego bit će zato što si ih propustila pomalo učiti kad je za to došlo vrijeme.

[cvijeta73]

trina, evo vertex je sve lijepo rekla.
ono što ja mislim - džaba drugi stilovi roditeljstva, bolji ili gori, kad mi odgajamo onako kaki smo. prema našem karakteru. da se na glavu postavim, ne bi mogla biti ta tvoja susjeda. da imam šestero djece, isto bi mi bilo, kako kaže moj rođak (ima 4 djece) - mi smo valjda jedini roditelji na svijetu koji su uspjeli razmaziti svo četvero djece. tako da J je spavao s nama i prije nego je spavanje s nama bilo "stil roditeljstva" ili, ako je bilo, ja nisam znala za njega plus što nisam znala ni sve ko fol benefite od zajedničkog spavanja i AP roditeljstva. rekli bi - tako nam je pao grah.

a felix, moja M je bila Ovisnica teška. Ono, nakon dvije godine, u stvari mi je počelo ići na živce najviše to što je mene doživljavala ko veliku hodajuću cicu. nije se htjela grliti sa mnom (to mi je isto falilo), čim bi ju zagrlila, otvarala je usta .
90% noći je spavala s cicom u ustima. što je u principu i logično, i nije tako rijedak slučaj - njoj je cica služila kao duda, a djeca kad se nauče na dudu/cicu, čim im ispadne počnu plakati, ne?
e sad, ja imam teoriju da je totalno nemoguće tako parcijalno ih odvikavati, sad nećeš cicat po noći, sad nećeš vani - pričam o Ovisnicima
i zašto sad najednom mogu cicati preko dana, a ne u krevetu, preko noći. ko da oni znaju što je noć i da mi veliki moramo spavati
oću reći, kako mi je sve to zajedno isto tako dop**dilo, trebala sam vaditi zub, pila sam klavocin, koji inače ide uz dojenje, rekla M da cice više ne valjaju :D jer pijem lijek, i ova moja mala vrištalica je to sve tako super prihvatila da nisam mogla doći sebi. niti jednom nije zaplakala. da je zaplakala, moš mislit kako bih imala živaca trpiti to i jednu noć. ne, uopće. jedino što nam je uspavljivanje 2 tjedna trajalo cca 2 sata (za razliku od cice kad bi u prvom šutu zaspala za 2 minute). nije jadna znala kako zaspati bez cice, pa se vrtila po krevetu, dva sata ponavljala - mama dagaj, mama pevaj :D

[Trina]

Da nismo mi ti tvoji rođaci, tu rečenicu smo izgovorili tisuću puta

Vertex, nije kriza identiteta nego sam se malo razočarala u sve i svakoga. A mali nema baš jako loše ocjene ali se pokvario u školi. Razlog- ja sam rodila pa nisam mogla na informacije i on je to znao pa se malo pustio s lanca.

[vertex]

Trina, on je petaš? Ili šestaš?
Puno se toga mijenja u višim razredima, kući je mala nova seka, puno vas je i lako se štošta preskoči. Možda nije samo da kontrole (možda i je).

[Felix]

trina, ja i dalje vjerujem da su 'nasi' 'rodasti' stilovi roditeljstva bolji za djecu. to se mozda ne vidi sad, mozda zasad susjedina djeca zaista izgledaju veselo, sretno, normalno. vidjet cemo u pubertetu. znam hrpu ljudi koji su u djetinjstvu bili odgajani kao tvoji susjedici, imali sve 5 u skoli, naizgled sretna normalna djeca, i onda u pubertetu pukli ko kokice. uspjeh u obrazovanju sam po sebi mi nije dovoljno mjerilo uspjesnosti odgoja. kvragu i doktorati ako nemas sretan privatni zivot, ako sa tim istim roditeljima u odrasloj dobi imas hladan odnos, ako ne znas ostvariti kvalitetnu bracnu vezu.

a i ovisi o djetetovom karakteru. moja mladja bi vjerojatno dobro rasla i u nekoj drugoj obitelji. cool je, zna sto hoce i bas ju briga. zato je stariji hipersenzibilac, sve prima jako k srcu, place puno vise od nje zbog sitnica, itd. i mislim da njemu puno vise odgovara blizi, prisniji stil odgoja.

ono sto me ponekad strecne, o cemu sam pisala, jesu ti 'drugi' roditelji. oni koji imaju vremena jer ga ne posvecuju svojoj djeci toliko koliko mi, koji spavaju po noci jer se ne pate ni s dojenjem, a kamoli nocnim dojenjem, koji ne propituju svoje roditeljske stilove nego naprosto rade kako i ostali i idu dalje. e, tim roditeljima nekad zavidim jer mi se cini da im je puno lakse u zivotu, da su naspavaniji, odmorniji, opusteniji.

[Storma]

je, al nama ce bit lakse kad djeca porastu, a njima tek onda pocinju problemi. uglavnom. jako je vazno postaviti temelje odnosa, tesko je kasnije popravljati. znam puno odraslih ljudi koji su nesretni odnosom sa roditeljima i nacinom na koji su odgojeni. rekla bih da je emotivna "prisutnost" roditelja jedan od najvaznijih faktora a ona treba postojati od najranije dobi.

[Felix]

da bih rijec rekla na tvoj post

[seni]

Ne stignem sada vise, ali ja nekako ne mislim da prisno i dobro roditeljstvo znaci roditelje na rubu snaga i živaca.
Također emotivno prisutni roditelji ne znače roditelje koji se pretvaraju u servisne stanice djece.
Nekome grah padne ovako ili onako, ali sasvim sam sigurna da "tehnika" ma kakva bila nije garant ničega. Niti da su naspavani i uravnotezeni roditelji loši. Jednako su i dobri i loši kao i oni koji su umorni i na rubu snaga.

Mislim da je problematika u tome sto se ljudi pocesto uhvate za tehnike i bave se tehnikom, a ne biti stvari. Zbog čega bi bilo bolje uspavljivati dijete dva sata, od uspavljivanja od 5 minuta? Mislim, nema ništa loše u dvosatnom uspavljivanju, ako to želiš i imaš vremena. Međutim to ništa ne govori o "kvaliteti" roditeljstva. To naprosto govori o uspavljivanju.
Jednako tako nema ništa loše ni u petominutnom uspavljivanju.

[anamar]

za bebu ili dijete od 18 mjeseci, koje se teško uspavljuje, bit stvari, koju spominje seni, možda i jest uspavljivanje od dva sata. naprosto različiti ljudi imaju različite potrebe.


po mom mišljenju u roditeljstvu nema jamstava.
ni za dobre ni za loše stvari.

[mama courage]

I ja sam ta «Roda u duši», i moje dijete nije u životu ni držalo bočicu u ruci, a kad u trgovini prolazim pored kutija AD u meni se bude osjećaji kakvi se valjda bude kod stray_cat kad vidi salamu

najveći problem rodastog odgoja jest upravo u ovom crno-bijelom svijetu. zašto je toliko bitno naglasiti da dijete "u životu" nije držalo bočicu u ruci?

a postoje matere koje fizički ne kažnjavaju svoju djecu, a istovremeno su davale adaptirano. i bočicu i dudicu. to ne znači da su davale kravlje mlijeko. a postoje one koje su dojile i davale adaptirano. postoje roditelji kojima je (jako) bitan dječji uspjeh u školi, no ne znači da ga okrutnošću usađuju.

neki roditelji jednostavno spavaju po noći, jer smatraju (gle čuda) da je noć za spavanje. i da ni roditelj ni dijete imaju išta od toga da se noću vileni. ne može se reći da je takva jedna odluka bezrazumska, a kamo li donešena bez promišljanja. i kad se fino otpočetka tako postaviš onda nekako sve sjedne na svoje mjesto i za sve postoje opcije koje ne moraju nužno ići u ekstreme, niti majku (oca ni na durbin ) niti dijete dovoditi do krajnjih granica.

postoje toliko nijansi roditeljstva da je suludo po nekoj špranci odgajati dijete.

[Storma]

nije mi bila namjera otvarati rasprave tipa "tko je bolji roditelj" nego sam se nadovezala na dio gdje felix i trina pisu kako se osjecaju jadno jer ulazu puno u djecu i tesko im ide dok neki drugi roditelji zahvaljujuci disiplini postignutoj njima neodgovarajucim tehnikama zanju lijepe plodove. nisu njihova djeca bolja, poslusnija zato sto metode pale, vec zato sto je to siguran sustav. ako napravis to-i-to, kazna je ta. i djeca su "dobra" jer znaju kako funkcioniraju stvari. i ne kazem da ce zato biti emotivno zakinuta, ovakva ili onakva, vec ako se (necu reci odgoj nego) zivot sa djetetom pretvori u (iskljucivo ili gotovo iskljucivo) u skup pravila, vjerujem da ce u pubertetu ili kasnije ta djeca imati poteskoca jer su meduljudski odnosi puno vise od skupova pravila po kojima se trebas ponasati ako zelis da sve bude dobro.

mislim da su roditelji na ovom forumu, ukljucujuci i mene, iscrpljeni jer ne znaju postaviti granice (svoje i djetetove), svjesni su da ne odgajaju dijete nego covjeka, svjesni su koliko su ljudi osjetljiva bica, a da ne spominjem kako djeca lijepo ukazu koliko (jos) moraju raditi na sebi...i ne mislim da je to nuzno lose vec, naprotiv, mislim da cemo preispitivanjem i promisljanjem naseg "roditeljstva", prihvacanjem metoda kojima cemo biti zadovoljni i odbacivanjem onih koje nas tiste u konacnici postici uistinu dobre rezultate koji ce (u globalu) biti zadovoljavajuci i nama i djeci.

[Trina]

Storma, lijepo te je čitati. I kad ti to sve tako dobro složiš, moram priznati da sam se više puta našla u situaciji kad sam bila jako ponosna na svoju djecu. Nedavno smo imali rođendan, hrpu 11-godišnjaka u kući, pubertetlija..to je bilo prestrašno, ko da sam krdo divljih životinja dovela kući i ispred kuće. Najveća pogreška u životu(nikad više tako velika djeca neće rođendan slaviti kući). Nakon svega toga rekla sam da su moja djeca savršena. U čitavoj toj zbrci oni su, uključujući mog 11-godišnjeg slavljenika, ostali svoji, pristojni, kulturni, pametni..totalno su iskakali od ostalih iako je bilo za očekivati da će se povesti za većinom jer im to nitko nebi ni zamjerio ,budući da je bio rođendan i da je situacija bila takva kakva je. I da u puno trenutaka nisu ni znali da ih promatram. Ali eto, tek tad sam shvatila koliki je frajer moj sin.

Malo je je ta škola prodrmala. On je petaš, trebao je malo više učiti a nije jer je dijete koje mora imati kontrolu a ja ga nisam kontrolirala u zadnje vrijeme i eto ti.

Ali kad pogledam onako u globalu...moj muž i ja smo stvorili pravu veliku obitelj i kad zamislim nas, našu kuću i atmosferu u kući..kod nas je totalna pozitiva. Lijepa atmosfera, zajedništvo, ljubav frca na sve strane, stalno se ljubakamo, grlimo..to je to o čemu ti Storma pričaš, naša djeca znaju da smo mi oboje tu za njih uvijek, oni moraju osjećati da je njihov dom njihova sigurnost. Ja to nisam imala kući, meni je kuća bilo mjesto s lošom atmosferom, bježala sam od tamo stalno.

Meni nije teško ulagati u svoju djecu. Nije mi problem ni nespavati (iako spavam) ni nosati, ni odgajati..stvarno mi ništa od toga ne predstavlja problem. Ali uvijek postoji ta sumnja-radim li kako treba, hoću li pogriješiti, hoću li uspjeti od njih napraviti prave ljude? I to me tek sad poelo krpati, imam odgovornost za četiri osobe, jeba.te, kako o tome nisam prije razmišljala, sve ovisi o meni a ja se čitavo vrijeme zahebavam.

[marta]

MIslim da mi MC nije imala namjeru otvarat raspravu o tome tko je bolji roditelj.
Kad roditelji ne znaju postaviti granice za sebe u odnosu na dijete onda se i dogode kurcšlusi.

[marta]

Trina, ja nikad u cijelom ovom forumaskom stazu nisam stekla dojam da bi ti trebala razbijat glavu o odgoju.

[Trina]

Fala ti Marta, ja sam uvijek uglavnom jako sigurna u sebe i u svoje odgojne metode. Ali koji put se dogodi da se malo razočaraš u sve pa se preispituješ radiš li sve kako treba

[Bubica]

svakakvih se tema tu provuklo

prvo dojenje: prvog klinca sam vrlo malo dojila (spletom okolnosti), nije nikada spavao s nama u krevetu i bila sam uvjerena da ce mi s drugim djetetom nocno nespavanje biti najteza moguca stvar, da nema sanse da bude s nama u krevetu i sl. A onda sam dobila pravu malu cicalicu, ta je do godine dana zivjela samo od mojeg mlijeka, nadohranu nikako nije htjepa prihvatiti, od pocetka spava s nama u krevetu, pred dva tjedna smo dogovorno dosle do toga da nema vise nocnog dojenja (3g i 10 mj), plan mi je ovo ljeto pokusati ukinuti dojenje skroz. Nema sanse da bi prije prihvatila bilo kakve price o cicama koje spavaju ili su se pokvarile, a ja sam sam cvrsto odlucila da ju necu gurati u nesto sto nije spremna.

Ovaj veliki - rezultati u skoli nisu onakvi kakvima bi ja bila u potpunosti zadovoljna (isto 5. razred), mucila sam se s time ali uspjela sam si posloziti u glavi: moje je dijete sretno, zadovoljno, samopouzdano, vjeruje u sebe jako - ovo stvarno vrijedi vise nego petice u skoli, odlucila sam mu ne narusavati to zbog svojih ocekivanja i ocekivanja okoline...

[Aiko]

kad već pričamo o ovome, čitam puno i po Netu i iz knjiga, razgovaram s drugima, ali jedno je teorija, drugo je praksa. puna sam informacija o tome kako bih trebala, ali teško ja to sve primjenjujem u praksi...

neki imaju "sreće" i dijete im je nezahtjevno ili, kako se kaže, poslušno, nema s djetetom problema kako se kaže, sve se s njim može porazgovarati. a ima djece koja su zahtjevna, silovita, energična, nemirna, stalno guraju granice, traže puno pažnje, jasno odbijaju ono što im se ne da ili što neće... moj sin je u ovoj drugoj grupi.. i obožavam ga zbog toga, ali teško je, jako teško!

imam frendicu koja ima curicu istog uzrasta kao moj sin, divna djevojčica, rekla bih čak introvertirana, tiha, poslušna, kao curica iz kakve slikovnice... i jedno i drugo vrlo inteligentni, ali potpuno drukčije naravi i zahtjevi... energija koju ja trebam za mog sina je neusporediva u odnosu na energiju koju ona treba... moj sin je čak i kad spava "težak", baca se po krevetu, koliko puta sam se probudila s udarcem čela u čelo, jednom me izgurao s kreveta i pala sam na pod u pola noći u snu (koma), nikad u životu nije zaspao sam, uvijek MOJE uspavljivanje dojenjem ili čitanjem knjigICA (množina) i po sat vremena... mala odavno spava u svojoj sobi i sama se uspavljuje, kaže frendica "ništa, ugasi se svjetlo, poljubim je, malo pomazim, kažem laku noć i idem van, nekad malo plače, ali zaspe bez problema".

mala dođe na igralište i sat vremena se ritmički ljulja na ljuljački, a moj sin... ajme... leti, trči, pada, izaziva, biva izazivan, istrčava na cestu, ulazi u susjedne ulaze, penje se gdje ne smije, uzima tuđe, ne da svoje, stalno moraš na pola metra biti iza njega, stalno na rubu incidenta... mala sjedi doma i sama čita slikovnicu, moj sin sa mnom slaže lego kocke, sjedi na krevetu, ja na podu sjedim, legići po krevetu... napravimo ogromnu konstrukciju, ja krenem slagati drugu, odjednom (nisam ni skužila) on diže prvu konstrukciju i baca mi ogromnu "višekatnicu" preko glave sve na pod. šokirana! da mi je u glavu bacio, mislim da bi pala u nesvjest ili, u najmanju ruku, imala lice u ožiljcima... (toliko sam bila u šoku da čak nisam ni vikala, skamenila sam se, samo sam pokupila legiće i rekla da ih više neće biti, kad ih je bacio dajem ih drugoj djeci, jer njemu, očito, više ne trebaju.)

inače, ista spika kao i ovo o čemu sad razgovarate... ona je dojila vrlo kratko (praktički jedva da je i probala), vrlo brzo prešla na adaptirano, mala je daleko više kod baka i djeda (puno više kod bake i djede nego s roditeljima), moj sin niti jednu noć nije prespavao u svom kinderbetu, a kamoli kod nekog drugog; mala već kad je bila stara 2-3 mjeseca spava cijelu noć (taj dio mi je najteže prihvatiti hehe), a moj sin tek s dvije godine i nešto počeo ponekad spavati bez buđenja do negdje pet sati ujutro. dođe frendica i kaže "jaao, noćas nisam spavala, mala se dva put probudila, ne znam šta je maloj, ja padam s nogu, ne znam kako sam došla na posao", ja u šoku! meni su do jučer "dva buđenja po noći" bila SAN SNOVA!

sve to vrijeme ja umorna, neispavana, živčana, razmišljam kako je sve puno teže nego sam mislila, mučim se sa svim onim situacijama kad sam krivo postupila, kad nešto nisam smjela/trebala napraviti... o da, ima i tih situacija... i znam da ne smijem sad to nešto reći, ali nemam snage, ne mogu, pustim... ili se izderem jer me uplaši ta neka situacija... jer imam osjećaj da me uopće ne sluša, da je u nekom svom filmu, da nemam autoriteta, da će se povrijediti...

a da ne govorim, što mi je najgore, da misle da ja namjerno radim sina ovisnika o majci s činjenicom da doji do 2. godine, da spava s mamom i da još nije niti jednom spavao kod bake. njima je to, iako ne govore naglas, ali kroz šalu ili indirektno, misle da radim sina koji će cijeli život živjeti sa mnom i neće biti u stanju ući ni u jednu drugu vezu sa ženom, da ću ga "previše vezati", da će sigurno zbog svega toga imati seksualnih problema i slične previdljive predrasude. već vidim da će danas-sutra bilo koji problem koji se bude s njim javio, da će biti "eee a kad smo ti govorili nemoj ga dojiti toliko dugo, nemoj da spava s vama"... :rolam oči:

nije ova moja frendica tip koji će držati lekcije, čak štoviše, ali ima nekih roditelja koji imaju tako divnu i poslušnu dječicu i koji ti onda dođu i sole pamet kako u nečemu griješiš ili bi trebao drukčije, a pojma nemaju kakve sreće imaju da roditeljstvo mogu odraditi s velikom lakoćom (bar u fazi tih prvih par godina). sad me, kao što se da isčitati, to sve užasno smeta.

[marta]

Fala ti Marta, ja sam uvijek uglavnom jako sigurna u sebe i u svoje odgojne metode. Ali koji put se dogodi da se malo razočaraš u sve pa se preispituješ radiš li sve kako treba

Pa nije preispitivanje lose, dapace. Nije da se ja uvijek slazem s tvojim stavovima, ali imam dojam da ti imas i ideju i stav, a to mi se u roditeljstvu cini puno bolje od nekriticke primjene bilo koje odgojne metode.

I skroz OT, ali moram komentirati zasto je tako vazno naglasiti da dijete nije u zivotu drzalo bocicu. Zato sto zivimo u kulturi bocice. Kad ja kazem da je moje prvo dijete imalo bočicu i da upravo zbog toga sva ostala nisu, niti će, onda je to kao vise ok od neke zene koja ima jedno dijete za koje kaze da nije nikad imalo bocicu niti ce. Zanimljivo.

[marta]

Ubi vas dosljednost. Sve redom.

[cvijeta73]

postoji ta sumnja-radim li kako treba, hoću li pogriješiti, hoću li uspjeti od njih napraviti prave ljude? .

jel postoji ijedan roditelj na svijetu koji se povremeno ovo ne pita

i, znate što ja mislim, nema tog odgoja koji ti može pružiti garanciju, ne postoji. plus, nema tog odgoja, a da nam djeca neće nešto zamjerati, da nećemo barem u nečemu pogriješiti. da nećemo ostaviti razloga za barem jednu "traumičicu"
kad to shvatiš, mam ti je lakše.

[mama courage]

vec ako se (necu reci odgoj nego) zivot sa djetetom pretvori u (iskljucivo ili gotovo iskljucivo) u skup pravila, vjerujem da ce u pubertetu ili kasnije ta djeca imati poteskoca jer su meduljudski odnosi puno vise od skupova pravila po kojima se trebas ponasati ako zelis da sve bude dobro.

ako se život sa djetetom pretvori u isključivu ili gotovo isključivu anarhiju, gdje nema pravila i gdje nema granica djeteovoj slobodi i tzv. sreći - također će imati poteškoća u međuljudskim odnosima, jer će aterirati na dupe i shvatiti da se društvo ne okreće oko njih.


a "siguran sustav" sam po sebi nije ništa loše, dapače. zašto djeca ne bi znala pravila igre i granice do kojih mogu svoju slobodu iskušavati? naravno govorimo o primjerenim granicama i posljedicama ne pridržavanja. da ne idemo opet u neke ekstreme.

[marta]

jel postoji ijedan roditelj na svijetu koji se povremeno ovo ne pita

i, znate što ja mislim, nema tog odgoja koji ti može pružiti garanciju, ne postoji. plus, nema tog odgoja, a da nam djeca neće nešto zamjerati, da nećemo barem u nečemu pogriješiti. da nećemo ostaviti razloga za barem jednu "traumičicu"
kad to shvatiš, mam ti je lakše.

Potpisujem kolegicu. Sta ja mojima sve zamjeram, ihaj, nadam se da ce moja djeca imat puno kracu listu. ALi znam da ce ju imat. Nisu svi jednakih karaktera i ne pašemo si jednako.

[vertex]

Ako je stav ispravan, dobro je da je siguran. A loši sigurni stavovi baš i ne donose korist. "Siguran stav" sam po sebi ne znači ništa.

[mama courage]

I skroz OT, ali moram komentirati zasto je tako vazno naglasiti da dijete nije u zivotu drzalo bocicu. Zato sto zivimo u kulturi bocice. Kad ja kazem da je moje prvo dijete imalo bočicu i da upravo zbog toga sva ostala nisu, niti će, onda je to kao vise ok od neke zene koja ima jedno dijete za koje kaze da nije nikad imalo bocicu niti ce. Zanimljivo.

ima seni tu pravo, tu tehnika postaje bitnija od bit. jedno je reći "nismo hranili na bočicu/nismo koristili bočicu" a drugo je kad očajnički želiš da se zna da nikad u životu dijete nije prislonilo usne na bočicu ili dudu. ili kad pamtiš one trenutke kad je to ipak nekako učinilo.

ali, to je moje skromno mišljenje.


(na kraju krajeva u toj bočici bi se moglo nalaziti i izdojeno majčino mlijeko.)

[mama courage]

Ako je stav ispravan, dobro je da je siguran. A loši sigurni stavovi baš i ne donose korist. "Siguran stav" sam po sebi ne znači ništa.

govorimo o "sigurnom sustavu", a ne "sigurnom stavu". preuzela sam storminu terminologiju u nadi da će se razumijeti o čemu govorimo.

[vertex]

Je, točno, sad vidim.

[marta]

Ako je stav ispravan, dobro je da je siguran. A loši sigurni stavovi baš i ne donose korist. "Siguran stav" sam po sebi ne znači ništa.

Slazem se skroz. Nisam dovoljno dobro objasnila na sto sam mislila, jer je tema daleko od jednostavne, a i nisam bas u mogucnosti razglabat. Ja sam u svojim postovima mislila na Trinu, nisam mislila generalno.

[vertex]

I ja pišem konkretno o situacijama s ove teme. I slažem se da je i to dovoljno zakučasto i široko, ne treba i dalje širit (po mom mišljenju).

[marta]

ima seni tu pravo, tu tehnika postaje bitnija od bit. jedno je reći "nismo hranili na bočicu/nismo koristili bočicu" a drugo je kad očajnički želiš da se zna da nikad u životu dijete nije prislonilo usne na bočicu ili dudu. ili kad pamtiš one trenutke kad je to ipak nekako učinilo.

ali, to je moje skromno mišljenje.

(na kraju krajeva u toj bočici bi se moglo nalaziti i izdojeno majčino mlijeko.)

Mozda je to samo stvar izrazavanja, ja jednostavno ne bih rekla "nismo hranili dijete na bocicu" nego "ovo dijete nikad nije imalo bocicu", jer mi je jedno dijete imalo bocicu, a ostala nisu, a usput ljudi dobiju informaciju da postoje i djeca/roditelji koji uopce ne koriste bocicu, odnosno, da je i to, unatoč uvijezenom misljenju da s bebom mater rodi i bočicu, moguce na ovom svijetu.

[vertex]

Ubi vas dosljednost. Sve redom.

marta, elaboriraj ovo, nisam ti uhvatila poantu.

[cvijeta73]

nisam marta i ne znam što je htjela reći, ali kad smo već kod dosljednosti, presing dosljednosti zna biti - užasan. kao da ako popustiš još jednom sladoledu činiš nepovratnu štetu budućnosti djeteta.
ono, ne smijem popustiti, moram biti dosljedna, ako sam rekla - ne, onda je - ne.
a zašto?
a zašto gubit živce oko neke gluposti?
zašto moramo biti kano klisurine? ovo mi prirodno došlo

[mama courage]

cvijeto, treba znati tu slabost trenutka preokrenuti u svoju korist. pa da se djetetu učini ne da je dobilo zato jer je bilo ubibogadosadno, pa će po toj matrici i sutra opet nešto zahtijevait, nego jer je mama toliko dobra i plemenita pa je odlučila učiniti iznimku.

[mikka]

hahhahaha kano klisurine, proklet bio izdajica svoje domovine

mene ne ubije dosljednost, to mogu zahvaliti mom kratkom pamcenju i jos kracoj snazi volje

naravno da je ista stvar nekad da nekad ne, ovisi o mnogo faktora. imas neke generalne stvari od kojih (uglavnom) ne odstupas, a ove druge, kako kada, treba se s vremena na vrijeme refreshati.

[Aiko]

Cvijeta73, i ja o tome razmišljam. Takve metode znaju biti tako okrutne. I kao da takva dosljednost ne može nanijeti više štete, nego da ponekad ili na neke teme radiš i izuzetke. Improviziraš. Po osjećaju. Štajaznam.

[marta]

Dosljednost je precijenjena. I krivo se shvaca i primjenjuje.
Biti dosljedan "do smrti" je aktivnost koja konzumira toliko energije i vremena da rezultati kakvi god bili nisu vrijedni truda.
Kad procitam u ovom zadnjem Aikinom postu

sve to vrijeme ja umorna, neispavana, živčana, razmišljam kako je sve puno teže nego sam mislila, mučim se sa svim onim situacijama kad sam krivo postupila, kad nešto nisam smjela/trebala napraviti... o da, ima i tih situacija... i znam da ne smijem sad to nešto reći, ali nemam snage, ne mogu, pustim... ili se izderem jer me uplaši ta neka situacija... jer imam osjećaj da me uopće ne sluša, da je u nekom svom filmu, da nemam autoriteta, da će se povrijediti...

ne mogu si pomoci a da ne pomislim da problem nije uopće u djetetu, u sisi, u buđenju, nego samo u majci koja ne zna reci NE bez osjecaja griznje savjesti i da se onda ta dosljednost provodi upravo zato da bi se umanjio taj osjecaj griznje savjesti (ili zato sto se procitalo u nekoj teoriji da se motra biti dosljedan)...

Ako tu "dosljednost" svedes na razumne stvari tipa onoga sto je u nekonm prethodnom postu napisala MC, noc je vrijeme kad se spava, onda to prestaje biti "dosljednost" i postaje nesto zdravorazumsko.