Postupak preimplantacijske dijagnostike koji se ovdje radi je moralno upitan za dosta ljudi koji površno gledaju na problem (moje mišljenje). Ja uopće ne bih razmišljala, postupak mi je potpuno prihvatljiv. Danas postoje stotine tisuća djece koja su se rodila uz asistiranu reprodukciju i to više nije neko čudo, a biti će sve manje čudo, barem izvan granica Hrvatske, s obzirom na činjenicu da ovdje jedna skupina ljudi iskreće činjenice i jefinto na tuđoj muci skuplja bodove pri čemu će uništiti potpomognutu oplodnju u RH.Rivendell prvotno napisa
I sama sam prošla veliki broj postupaka potpomognute oplodnje. Nema nikakve šanse da se neki Krešimir Miletić više brine za tuđe embrije, nego sami parovi pogođeni neplodnošću, to je strašno prepotentno i arogantno s njegove strane.
Krećeš u postupak, uzimaš lijekove i nadaš se da će tvoji jajnici proizvesti desetak jajnih stanica. Stanice se punktiraju i injicira se spermij u jajnu stanicu. Time nije nastala oplodnja. Neke će se stanice oploditi, neke neće. Ako dođe do oplodnje, stanica se podjeli jednom pa još jednom i dođe se do 8 staničnog zametka, još dan dva i eto zametka koji se sastoji od stotinjak stanica. Za očekivati je da će se od tih 10 punktiranih jajnih stanica na početku, tek 6 preživjeti do petog dana. U tom ranom stadiju biolog punktira po jednu stanicu od svakog od ovih 6 zametaka koji se uspješno dijelio i napravi analizu je li taj zametak nositelj neke teške nasljedne bolesti. Oni zametci koji nemaju taj gen transferiraju se u maternicu. Niti od tih zametaka neće se svi uloviti za endometrij. Tek tada kada/ako se neki od tih zametaka koji nemaju taj gen ulovi za maternicu, tek tada on za veliku većinu nas parova (ne usudim se baš napisati za sve nas, ali za sve koje sam ja ikada srela) dobiva neku drugu dimenziju, ali ni tada se par u biti ne veže toliko za svoj embrij, tek kada se kroz kontrolu razine hormona beta hcg hormona vidi da se razina tog hormona pravilno razvija poraste nada. Kad za koji tjedan zakuca srce - i naše srce zatitra od velike sreće. Možda ćemo dobiti dijete! Samo da preživi ta prva 3 kritična mjeseca trudnoće. Iako znamo svi da može doći i kasnije do komplikacija.
Da sam ja dijete koje nema neku tešku nasljednu bolest, jer je neki biolog na vrijeme provjerio imam li je, bila bih do neba zahvalna. Da imam mogućnost pomoći svojoj najdražoj sestri, pomogla bih joj. Da joj treba bubreg, darovala bih joj. Ima li išta ljepše, nego pomoći nekome. Koštana srž i nije neki big deal danas.
Ja znam da sam neplanirano dijete svojih roditelja. Izletilo u nekoj priči. Nisam nikada patila od toga da sam neželjena, a moja sestra željena. Dapače, ona je morala preuzeti svo obiteljsko ushićenje oko prvog djeteta na sebe i meni je bilo lakše zbog toga. Ona je pak htjela biti surogat majka za mene. To je prekrasno - ali nije nam to potrebno srećom.
Možda sam zakomplicirala, al htjela sam napisati da je za čovjeka koji je zaista pogođen neplodnošću zametak u principu samo nada da će se iz njega razviti dijete. Do trenutka kada zakuca srce je puno prepreka. Tako je i u "prirodnom" ciklusu, niti se sve jajne stanice oplode svaki ciklus, niti se svaka oplođena jajna stanica implantira u endometrij, a neke implantirane odu s prvom menstruacijom. Parovi koji su imali sreće napraviti dijete na jedan vrlo ugodan način, uglavnom ni ne prate tu utakmicu, a oni koji nisu uspjeli iz prve niti znaju da je postojao njihov zametak.
Ne izgleda mi uopće nešto posebno kompliciranim djetetu objasniti da zajedno sa svojim roditeljima i liječnicima može pomoći svom bratu. Puno mi je kompliciranije objasniti razvod braka, ili preljub roditelja ili recimo da se dijete rodilo kao transseksualna osoba ili kod posvajanja - zašto ga njegova biološka majka ne želi. Ovdje se radi o jako željenom djetetu koji će rasti sa spoznajom da je pomogao svom bratu.
 |
|||
Odgovori s citatom