Kako nemas, imas muza i macku, pa biraj.
 |
|||
|
|
|||
Kako nemas, imas muza i macku, pa biraj.
Ma nema sansi, to boli.
Ako je stvarno mastitis, a ne neka trudnicka iritacija, nek muz prione. Za ozbac.
Ma mislim da nije, jer nema temperature. A i podivljalo bi valjda do sad, s obzirom da je tu danima. Ali boli, vruce je i crveno... no cekamo drugu srijedu. Valjda ce onda netko pogledati i to.
A da ti preventivno stavis kupus na to? Znas kako to ide? Uzmes list kupusa, izrezes zilu, ostatak izvaljas bocom ili valjalom i oblozis sisu. Ako je kakva upala, kupus ce izvuc. A s obzirom da ne dojis, nece ti skodit smanjenje produkcije.
I to su mi savjetovali, a ja lijena... nikako da odem do ducana gdje ima kupusa.
draga moja....bit će ista priča ako ti to dozvoliš.bucka prvotno napisa
i tako, nekako mi se čini da će i treći put biti vrlo slična priča, samo što ovaj put ne vjerujem da ću roditi u istoj bolnici
btw. za porod kod kuće nemam hrabrosti
za porod u vž, rijeci, u grazu... sam prelijena
nemoj se mlohavo predavati i prepuštati opet istoj priči ako nisi sretna ni zadovoljna s tim. meni je jaaako žao slušati te kako si istraumatizirana s porodima i gledati te u ovoj trudnoći kako sa strahom i zebnjom isčekuješ porod. a ja znam da on može bit prekrasno iskustvo.
znam da nije pkk za svakog, ali zašto kažeš da si za vž ili graz prelijena? što ti se u tim kombinacijama čini prekomplicirano?
zapravo ti sirius nabolje zbori. dobro razmisli sama sa sobom što je za TEBE najbolja priča. kako ti zamišljaš da bi tvoj porod trebao izgledati. pa prema tome imati neku svoju viziju i težiti k njoj. samo nemoj opet ići linijom manjeg otpora.
ja ti zaista od srca želim lijepo iskustvo i da izlječiš rane s prethodnih poroda
kaae, drago mi je da si našla tako lijepo mjesto gdje se osječaš ok
strašno mi je što se dešava u Iowi, i a ovaj VBAC ban u vašem mjestu... ćena kad postane trudnica kao da više nema prava :/
oba puta sam rodila u vinogradskoj
molim forumasicu koja je napisala post, bucka, da kaze u kojem se to rodilistu vezu noge?
zar rodilja u zagrebackim bolnicama ne moze sama izabrati pozu koja joj odgovara?
i u "obranu" doktora moram reći da je njihov postupak po mom subjektivnom dojmu bio, u principu, opravdan, obzirom da ja pred kraj poroda apsolutno izgubim kontrolu nad sobom i osim urlanja, počnem se otimati, bacakati i nisam u stanju slušati apsolutno nikakve upute ili savjete
mislim da nemaju drugog izbora, a opet cure mi govore da itekako imaju , ali ja si nakon ovakva 2 poroda teško mogu zamisliti nešto drukčije od ovog što sam prošla
A zašto ne ideš na carski?
potpuno si u pravu sto se tice njihovog pristupa, i tesko ces to promijeniti, ali mozes ti promijeniti mjesto i otici gdje ljudi misle da je to normalno ponasanje koje ne treba sankcionirati
znam da sam komplicirana, ali mene strah carskog, strah me epiduralne, strah me vaginalnog poroda u bolnici, prirodnog poroda u kući...
ali, zar ti time nisu otezali "posao"?
zar nije izgon laksi kad lezis, a podignutim nogama, skvrcene u koljenima?
da si rađala cuceci ili na stolcicu, cisto sumnjam da bi se bacala.
jesi razmisljala o epiduralnoj?
vidjela sam temu o douli na forumu, cini mi se kao bas nesto sto tebi treba.
kad ostanem trudna, nadam se takvom scenariju s njom, babicom i mm.
prirodan porod kod kuce je nesto o cemu sanjam.
oni meni zavezu noge bas u taj polozaj (podignute i skvrcene u koljenima) jer ih ja uporno želim spustiti.
epiduralne me isto strah (čula i čitala razna iskustva o njoj)
Bucka, naravno da ih želiš spustiti, malo tko ih ne bi želio spustiti iz tog položaja. To je toliko loš i neprirodan položaj, tijelo vrišti za promjenom. Pa već to da imaš oko sebe ljude koji će te pustiti da staviš noge kako želiš je razlog manje za strah. Izaberi bolje mjesto za rađanje, napravi to sebi!
cuj, ja mislim da je to individualno. meni je to bio odlican polozaj i opet bih htjela tako roditi.
ali, slazem se da se zena koja rađa u polozaju koji joj nije dobar s petoro ljudi oko sebe, koji joj daju svakakve naredbe koje nije u stanju ispuniti, u tim trenutcima osjeca poprilicno submisivno i lose. zato i kazem da se treba okruziti ljudima koji ce tada moci traziti njezina prava kad se vec ona nije u stanju za njih izboriti. osoba koja je u panici zbog boli ili nekog drugog razloga nije u stanju pratiti upute koje bi joj olaksale porod, pa neka uz nju budu ljudi koji ce ju smiriti i motivirati.
Svaka čast anavi84 na hrabrosti (možda i ludosti). Ja osobno, nikad se ne bih odlučila na tu opciju. Nekako mi je trudnoća predelikatna stvar, na kraju krajeva radi o mom dijetetu, da bi išla na takav rizik, pogotovo u RH! Svu sreću ti želim!
@ centar
Naravno, treba raditi kako rodilji odgovara.
Što se mene tiče, moj treći porod je bio onako po mojim željama i ponašala sam se kako mi je dogovaralo, ali s primaljom se nisam baš našla, bila je malo naporna. Ginekolog me podržavao, a i ja sam znala što hoću pa je išlo po mome, i stajala sam, visila mužu za vratom (najnajbolji položaj za trudove), na kraju klečala na stolu za rađanje plus visila mužu zavratom i dalje. Ali nju je uhvatila nervoza od tolike moje samovolje i stvarno me htjela više strpat u taj ležeći položaj za izgon, a ja sam joj na samom kraju odlučila ugodit jer sam znala da mogu i tako, i imala sam dojam da se neće snaći dok ja klečim, ako se bude trebala snalaziti.
I za ne falit, to je jedini porod gdje je izgon išao sasvim ležeći, s nogama gore...to je onako, otprilike, kao da me u stoj na rukama postavila, u usporedbi s klečanjem. Kod klečanja mi je sve bilo jasno i sve je išlo samo od sebe, ma ono, nepogrešivi proces koji samo puštaš da traje. Legneš, i sve izokreneš naopako. Mislim, išlo je to bez problema, ali je situacija pokazala svu punoću apsurda, otežavaš ono što ide dobro, stvaraš prepreke nečemu što klizi samo od sebe.
Posljednje uređivanje od vertex : 14.06.2012. at 12:21
tvoja "obrana" doktora ide u prilog njihovom neznanju, po meni. naravno da izgleda opravdano kad ti nije pružena podrška koju si ti trebala. očigledno je da ti ovakva ne treba. makar tvoje tijelo tako govori, koliko god ti pokušavala racionalizirati događaj.
ono što mene smeta jest upravo ovo što se događa tebi, odnosno velikom broju žena. istraumatizirana si dobrahno, i sve si si sama kriva, zar ne? jer ti ne znaš roditi kako si je netko zamislio da bi trebala.
pružiti odgovarajuću podršku ženi koja rađa ne znači što jednostavnije je nagovoriti da legne, digne noge i rodi.
to više sliči manipulaciji nego nečem drugom.
i kad se nisi uspjela prilagoditi istoj, oni su ti vezali noge.
ako se možemo navlačiti konstantno da nas neznanje ne opravdava, ne znam zašto se njihovo neznanje opravdava, i zašto ih uopće pokušavaš "obraniti".
obrani sebe.
odlican post!
bucka, probaj se malo primiriti i probat razmisliti i zamisliti u tom trenu, kada si zeljela spustiti noge, u koji si se polozaj htjela namjestiti?
zaista, zasto ti je varazdin previse? pa bar ti imas muza koji je u sve upucen i koji je svjestan svega i ne trebas ga dodatno educirati i uvjeravati
sta reci, osim potpisati vertex i blackberry
X
To traženje greške u ženi jer "ne zna roditi", "izgubi" se i sl. + traženje rješenja u modernoj tehnologiji, ono, možda bi znala s epiduralnom, možda bi znala na carski, možda ima koji čarobni lijekić i sl. Umjesto da se oni znaju prilagodit ženi i njenim potrebama (recimo da kleči dok rađa).
ja mislim da kužim zašto ne želiš varaždin. jer imaš u glavi ove priče koje čitamo na forumu, sve ove žene koje su doma rodile, sabrane, malo vikale, al to je to. ženine prirodne potrebe da kleči dok rađa. a tebi se čini da to nije tvoja nikakva prirodna potreba i da, još nekako dok ležiš rodiš, al da ti netko kaže da klekneš da bi ga poslala kvragu.
a ti se bacakaš i otimaš.
izgubiš.
mislim da morate uzeti u obzir mogućnost da neko rađa tako da se izgubi, pred izgon.
ja takvu priču ovdje još nisam pročitala.a sigurno ih ima i takvih. i, šta da rade s njom onda u varaždinu, rijeci, u grazu il we.
ovako, kao prvo - nisi jedina. kao drugo - nek ide obavezno netko s tobom na porod. ovo s vezivanjem je prestrašno. evo, meni je mm na prvom porodu držao noge. nisam ih htjela raširiti, a čim sam ih raširila sam rodila. mislim da u bilo kojem položaju moraš raširiti noge da rodiš. on je, istina, jak :mrgeen:
ok, drugi porod mi je bio s epiduralnom. po meni, nije ništa sramotno u činjenici da ne želimo svi otkrivati svoju žensku snagu s porodom. eto, ne želimo.
bucka, kad si zadnji put čitala u novinama da se desila neka tragedija s epiduralnom?
kad si priznaš te dvije stvari, da nisi jedina koja se gubi, bacaka i otima, i da nisi jedina koja ne vidi neku specijalnu važnost u tome kako će roditi (dok nije traumatično, kao tvoje) - onda ti možda stvari krenu u jednom sasvim drugom smjeru. znaš ono, dajte mi epiduralnu!!!! gospođo, kasno je, sad ćete roditi
na tvom mjestu ja bih kao
sjecam se svog straha spinalne. princip je isti ko kod epiduralne, ne?
i kako su cure po bolnici pricale sve i svasta o njoj da sam na prvom razgovoru kod anesteziologa rekla da hocu opcu.
noc pred carski sam se predomislila i nisam pozalila. nikakve posljedice nisam imala. al razumijem strah od "nepoznatog".
na pregledima nisam mogla drzati rasirena koljena.
to je bilo jace od mene.
ko ono kad si kod zubara pa moras drzati jezik iza, a jezik da ni ne znas ode prema busilici pa zubari size.
ni na jednom pregledu u predradjaoni nisam mogla drzati rasirena koljena.
na zadnjem, kad sam bila otvorena 9cm sam se uz to i zgrcila u trudu. mislim da si mi sestre pomogle da imam rasirena koljena.
i prvi trud pri izgonu. srecom babica je bila super i kad mi je rekla da je to kraj, nekako sam uspjela preuzet kontrolu i izgurat ta tri sljedeca truda. nisam osjetila da mi je bio problem.
drugo je kad znas da je to doslovno kraj, a drugo kad te mrcvare satima...
to je minus epiduralne. sto odmah ides na krevet.
ja bi, nakon stvih trauma razmislila o mogucnosti da si slobodna prakticki dok ti glavica ne viri van.
a to kod nas mozes dobiti ako je guzva u boxovima. na zalost.
cvijeta, pa upravo uzimamo u obzir tu potrebu da se razumije da se žene pred izgon često izgube. I da se neke žene poroda boje. Pa je jedan način kako si možeš pomoći taj da nađeš mjesto gdje i osoblje to razumije, ako je moguće. A ne da je prioritet da noge budu gore pa makar vezane.
Ne treba bucka nijedan postojeći klišej rađanja slijediti, nego pokušati naći rješenje kako će njoj biti lakše. Nevažno je li to položaj za rađanje ili epiduralna.
bome, ja takvu priču ovdje još nisam pročitala. kao, bojiš se, zato što nisi informirana. to je sve. kad se informiraš, više se nećeš bojati.
to bi moglo ˝opravdati˝ 1vi put i strah od nepoznatog...ako joj se i 2gi put isto dogodilo kad je ipak znala sto je ceka onda je fakat rijec o iracionalnom panicnom strahu kojem sve informacije ne mogu pomoc....
Bucka,jesi li bila dobila ista za smirenje? Trudnice bez problema piju Normabel od 2mg pa i vise...on ako nista drugo barem opusta malo misice pa bi se mozda manje grcila...
Ja sam nakon jedne operacije prije vadjenja tampona drmnula diazepam (neznam smije li se on), bilo mi je sve toootalno svejedno....bas me lijepo opustio i smantro....
Hm...ima toga u atmosferi, ne kažem. Ali s duge strane, kakve priče da pričaju žene koje se jesu infomirale, jesu donijele neke odluke, npr. da rađaju doma, i nisu se bojale? Ja malo čitam priča s poroda, ali davno sam Zoraninu čitala, i sjećam se da je pisala o gubljenju pred izgon i ležanju na podu. mikka nedavno nije baš uljepšavala svoju priču, nisu bila srčeka, naprotiv, rekla bihbome, ja takvu priču ovdje još nisam pročitala. kao, bojiš se, zato što nisi informirana. to je sve. kad se informiraš, više se nećeš bojati.
Ali uostalom, kad sam napisala to što si citirala, mislila sam na buckinu situaciju i ovu temu. Mislim da su svi pisali o konkretnoj njenoj situaciji i kako da je ona sebi olakša.
Zbunjuješ me s ovim gubljenjem. Pa to je mantra podforuma Porod, da se žena pred izgon gubi i da je to prirodno i da to treba poštovati.
pa, mislim da se dosta žena pogubi pred izgod. sad, kako se to manifestira, to je priča za sebe.ja mislim da kužim zašto ne želiš varaždin. jer imaš u glavi ove priče koje čitamo na forumu, sve ove žene koje su doma rodile, sabrane, malo vikale, al to je to. ženine prirodne potrebe da kleči dok rađa. a tebi se čini da to nije tvoja nikakva prirodna potreba i da, još nekako dok ležiš rodiš, al da ti netko kaže da klekneš da bi ga poslala kvragu.
a ti se bacakaš i otimaš.
izgubiš.
mislim da morate uzeti u obzir mogućnost da neko rađa tako da se izgubi, pred izgon.
ja takvu priču ovdje još nisam pročitala.
ovako, kao prvo - nisi jedina. kao drugo - nek ide obavezno netko s tobom na porod. ovo s vezivanjem je prestrašno. evo, meni je mm na prvom porodu držao noge. nisam ih htjela raširiti, a čim sam ih raširila sam rodila. mislim da u bilo kojem položaju moraš raširiti noge da rodiš. on je, istina, jak :mrgeen:
ok, drugi porod mi je bio s epiduralnom. po meni, nije ništa sramotno u činjenici da ne želimo svi otkrivati svoju žensku snagu s porodom. eto, ne želimo.
bucka, kad si zadnji put čitala u novinama da se desila neka tragedija s epiduralnom?
kad si priznaš te dvije stvari, da nisi jedina koja se gubi, bacaka i otima, i da nisi jedina koja ne vidi neku specijalnu važnost u tome kako će roditi (dok nije traumatično, kao tvoje) - onda ti možda stvari krenu u jednom sasvim drugom smjeru. znaš ono, dajte mi epiduralnu!!!! gospođo, kasno je, sad ćete roditi
na tvom mjestu ja bih kao
ja sam, recimo, sabrana...tiha...itd...ali to nikad nisam navela kao svoju vrlinu.
ja bih recimo željela da se mogu više opustiti i prepustiti instinktima i tim nekim vrištećim dubinama i biti spontanija.
nije neka prednost uvijek biti sabran i ne vikati.
meni je bilo bitno da me netko razumije i suosjeća. po meni bucka to nije dobila.
ja ne kažem da je svakoj ženi bitno kako rodi, samo mislim da većina žena može roditi bez traume...ako joj se pruži prava podrška.
pa bit onoga koji je uz ženu je i da vrati kontrolu ženi u ruke, kad se ona sama pogubi.
svakoj je potrebno nešto drugo, a redovito to nije nešto komplicirano.
ako u glavi onih koji su oko žene nisu činjenice da žena mora zadovoljiti te i te uvjete da bi rodila.
Tako je, radi se o rađanju bez traume, a ne o tome da ženi porod mora biti događaj života.
Porod je nama ženama uvijek događaj života (ili jedan od) samo je pitanje kakav trag ostavi, dobar, loš, nikakav, predivan, traumatski...
Zapravo mi se ova buckina kombinacija čini koma - dva traumatska traga, koliko mi se čini do te mjere da ima znakove PTSP-a + očekivanje 3. poroda u pomirenom očajanju.
Mi smo sve reagirale na to pomireno očajanje, no uistinu nemamo nikakvu moć pomoći joj.
Moram priznati da vecina zena koje znam, a da ne pisu aktivno na Rodi ili nekom drugom (roditeljskom ili slicnom) forumu, uopce ne smatra porod dogadjajem zivota. Neke imaju pozitivna iskustva, neke negativna, ali vecina stvarno, ali najstvarnije, ono, couldn't care less, rekli bi ovi s ove strane bare.
Možda ne bi to tako nazvale, ali da vidiš kad se mame nađe u društvu kako sve o tome krenu. Muški uvijek o vojsci, a žene o porodu
Postoji mogucnost da poznajem krive zene, a i muskarce.
potpis na keae :D
Ni ja ne smatram porod događajem života.
Diazepam, Normabel, Apaurin, pa nije li sve to isti lijek?
Pa, mislim, kome bi porod mogao biti događajem života. Rođenje djeteta je događaj života, porod je samo način da se dođe do toga.
ja se isto bojim poroda, ali unaprijed. dok sam trudna i razmisljam o porodu strikam, ali kad pocne sve se izgubi. onda je prioritet prezivjeti
ne bi rekla da mi je porod dogadaj zivota ali definitivno je jedno od najjacih emocionalnih iskustava, gdje si dopustis da dozivis nesto u punoj snazi, bez ikakvih barijera. prvi nije bio takav jer sam se naravno suzdrzavala zbog okoline, ali drugi i treci su bili vrh. i nekako ne vjerujem da stvarno postoje zene koje couldn't care less, mislim da je to odraz ove kulture gdje su bilo kakvi veci emocionalni ispadi veliki no-no, pogotovo kod zena, naravno. mi smo jedine zivuce sisavke koje, kad im se tek rodeno dijete otme iz ruku, pokorno spuste glavu. svi drugi bi u tom trenutku ako ne ubili, a ono barem gadno ozlijedili
Samo sam došla reći da sam sa Mikkom pila kavu danas( i prošli tjedan, i onaj prije toga...) i uopće nismo pričale o njezinom ili mom porodu.
Znaći, možemo i bez razgovora o tome, ali to nikako ne znaći da nam je to nebitno.
Posljednje uređivanje od sirius : 14.06.2012. at 20:44
mi smo jedine zivuce sisavke koje, kad im se tek rodeno dijete otme iz ruku, pokorno spuste glavu. svi drugi bi u tom trenutku ako ne ubili, a ono barem gadno ozlijediliistina! sjajno rečeno
a ne, prvi put sam i ja imala taj poriv. i zelju. i namjeru...sad mi je jasno zasto zenama vezu ruke na carskom...
Samo sam došla reći da sam sa Mikkom pila kavu danas( i prošli tjedan, i onaj prije toga...) i uopće nismo pričale o njezinom ili mom porodu.
Znaći, možemo i bez razgovora o tome, ali to nikako ne znaći da nam je to nebitno.
Ja nisam bila s ove dvije na kavi, ali isto većinu vremena niti govorim o porodima niti mislim o njima. Zapravo, s ogromnom većinom ljudi koju poznajem nisam nikad prozborila o svojim porodima, niti ičijim. Ali su mi bili jako, jako upečatljiva iskustva, na dobar način. Fantastična tri dana u mom životu.
Beti, ne znam za druge, ali meni je smiješno ovo tvoje podsjećanje da se radi o bebi. Naime, porod=rađanje bebe. Ja osobno sam u svakom trenutku trudnoće svjesna te simbioze, a i porod mi je nešto što beba i ja radimo skupa, naš događaj. To je dio priče zašto mi je to sve skupa tako fantastično. Plus što se ni danas ne mogu načudit činjenici da drugo biće stvarno živi u ženinom tijelu, pogotovo kad se tek rode. Ono, nisu baš ni mali. Mogu živjet unutra, mogu vani...kakvi su to mali svemirci!? Svakodnevno i obično, ali meni i dalje fascinantno.
Posljednje uređivanje od vertex : 15.06.2012. at 09:40
Znam i za slučajve vezanja na Sv. Duhu.
Kad prvašići krenu u školu, imaju malu proslavu. Kad kreneš na faks, imaš brucošijadu. Kad kreneš u brak, imaš vjenčanje/svadbu štogod.
Kad kreneš u majčinstvo, od svih inicijacija nakon vlastitog poroda mislim najveće i najvažnija inicijacija jer jednom majka - uvijek majka, naše društvo (kultura) ti kaže da to niš nije važno, da moraš šutjeti i trpiti i što više potrpiš to ćeš biti bolja majka jer si spremnija veći teret podnjeti zbog svog djeteta. Uče nas da su trudnoća i porod nešto što se "izdura", nužno zlo, ne nešto u čemu možemo uživati, u čemu smo dobre ili možemo biti dobre. Uče nas da je to "nesigurno" narodne poslovice kažu da imamo "jednu nogu u grobu" i da cilj opravdava sredstva, koliko god ta sredstva bila loša ili nepotrebna.
Nije mi čudno dakle da majke "couldn't care less" - pa i meni je bilo svejedno dok nisam isprobala na vlastitu kožu. I kad sam bila izbezumljena, i kad sam se osjećala da sam dobila dijete kao što bi dobila kruh u pekari, kad nisam razumjela svoje osjećaje, cijeli taj proces, i kad zbog osude drugih me je bilo strah uopće reći da se osjećam bilo kako osim kao "savršena žena, majka, kraljica" - jer to nije općedruštveno prihvatljivo.
Kapitalizmu odgovaraju majke koje su nakon poroda ranjene psihički ili fizički (dakle, znaju da su ranjene) ili one koje su zbunjene koje se ne snađu brže... em što potrošiš više "stvari" u trudnonći i porodu, em što će te žene teže dojiti (kupovat će zamjensko mljieko), i više će se oslanjati na druge, materijalne stvari da si pomognu u odgoju ili njegu djeteta. To je naravno generalizacija, ali generalizacija koja nažalost je potkrijepljena i dokazima u dijelu o dojenju (ovo drugo je moje mišljenje).
E ovo je interesantno i to jako. Naime, ne bi ni ja smatrala svoj prvi porod nečim vrijednim priče. Šta, došla sam u bonicu, tamo su me polegli, dali mi drip i lijekove od kojih sam izgubila svijest i kad sam s došla k sebi-beba je bila tu. The end. O čem da ja sad tu pričam - nit je bilo pozitivno, nit je bilo negativno - jednostavno nije mi to bilo _nikakvo_ iskustvo. Ono što je bitno je da sam iz bolnice izašla sa bebom koja je bila živa i zdrava.
Onda sam ostvarila drugu trudnoću i počela sam razmišljati o prvom porodu. Počela sam secirati svaku minutu tog iskustva i shvatila sam da je stav "there's nothing to talk about, I couldn't care less", zapravo neki vid obrambenog mehanizma. I u želji da izbjegnem događaje za koje sam zaključila da su mi bili poprilično traumatični (pregled u trudu, davanje dripa unatoč odbijanju, efekt dolantina, epiziotomija), rodila sam doma. I spoznala da porod može biti prekrasno, čarobno iskustvo. Sam porod, ne njegov rezultat. I odjednom je porod postao moja omiljena tema, nešto o čem volim pričati. I tek nakon drugog poroda postalo mi je jasno koliko je ovaj prvi bio uistinu grozan.
Onda sam se preselila u zemlju gdje je uobičajeno i normalno roditi doma. I spoznala sam da žene koje su rodile doma koriste identične riječi i izraze prilikom opisivanja svojih poroda kao i ja. Recimo, poznajem amerikanku, nizozemku i čehinju koje se međudobno ne znaju. A jednako oduševljeno pričaju o svojim pkk (it was empowering. It was the best experience of my life. I immediately wanted to do it again). Prema tome, došla sam do zaključka da nije riječ samo o meni i 5 istomišljenika s rode, nego da je ipak iskustvo univerzalno.
Ali oono što me zbunjuje, to su iskustva moje dvije bake. Obje su rodile doma (jer je to tada u Hrvatskoj bilo uobičajeno i normalno) i one kad ih pitam o porodima nemaju baš ništa lijepoga za ispričati. Jedna je čak odustala od daljnjeg rađanja. Dakle, zašto to njima nije bilo niš posebno, a meni, amerikanki i čehinji je? Jel zato što mi znamo da postoje puno gore varijante od kućnog poroda, pa nam je zato pkk toliko super? Ili su kućni porodi pred 60 godina bili drugačiji nego ovi danas? Mislim, imale su primalju, i bilo je posve prirodno. Jedina razlika naspram mog poroda je položaj - one su obje rodile na leđima (možda je u tome stvar, jer vertikalni položa čini veeeeliku razliku).
Ne znam. Eto, ispričavam se na podužem postu, ali baš me pogodila ova rečenica o doživljaju poroda..
To i ja mislim. Želja da se zaboravi i jer se misli da tako mora biti.
Možda i položaj, a možda i mišljenje koje često prevladava kod starijih vezano za Evino prokletstvo i shvaćanje poroda kao pokore.
veliki potpis, meni je doslovno tako bilo na prvom porodu, not much to say, i'm alive, baby's alive, it wasn't the most awful psychologically damaging experience of my life therefore it was ok; meni je sve sinulo tek kad sam razmišljala u drugoj trudnoći i kad sam drugi put bila trudna - e tek onda sam počela slagati kockice s prvog poroda; tad mi je bilo jasno zašto toliko žene koje znam mi kažu "nikad više", naprosto je to teško za probaviti, nekima očito nemoguće :/
Posljednje uređivanje od Danci_Krmed : 15.06.2012. at 12:06
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
