Citiraj gabica80 prvotno napisa Vidi poruku
...a da ne pricamo ove zenice u ministarstvu financija, tipa fina i porezne i ostale gradske uprave gdje dođeš za vrijeme radnog vremena pa ti kazu da su na frizurama i po šopinzima i samo se vracaju s vrecicama..halo pa gdje to vodi...treba tamo uvesti reda...i rezovi kojih ima i u privatnim sektorima pa zasto ne bi bilo i u javnim
Ne radim u Ministarstvu financija, ali i kod mene na poslu ima onih koji odlaze na plac prije ili u toku radnog vremena (u onih pola sata pauze). I što sad, mene to osobno ne dira ako rade u propisanom vremenu. Ono što mene iritira je sljedeće: oni koji eskiviraju radne obveze, bilo u vidu stalnog kašnjenja ili ranijeg odlaska s posla, bilo u vidu zabušavanja, najčešće su oni koji si to mogu priuštiti. Kad to kažem, mislim na to da imaju dobro debelo zaleđe u vidu, kako se to danas popularno kaže, političkog mentora. I što mislite, koga će onda otpustiti kad dođe do rezova - nekog takvog ili npr. mene, koja sam "ničija"? Vjerujte, kvaliteta posla tu neće igrati ama baš nikakvu ulogu. Kad dođe do toga da se mora birati između nekog svog, stranački profiliranog ili povezanog, i nekog bez mentora koji neće znati kome se obratiti za pomoć ili zaštitu, odgovor se nameće sam po sebi - ovaj drugi će na cestu. Što ćemo time dobiti? Još lošiju javnu upravu.

Ovo govorim na temelju 10-godišnjeg rada u državnoj upravi. Ovo je četvrta garnitura u kojoj radim, a nijedna smjena vlasti nije bila ugodna jer te svaki novi šef gleda s određenim nepovjerenjem, i sretan si ako ti da priliku da se dokažeš i pokažeš koliko vrijediš (ili ne). A radim kao prevoditelj, hej, prevoditelj. Pa zar doista netko misli da ću nekome prevoditi bolje ili lošije ovisno o njegovom političkom svjetonazoru? Nije moj zadatak nekoga činiti pametnijim ili glupljim, on će to svojim izjavama učiniti sam, nego je moj zadatak raditi najbolje što mogu, na traženoj profesionalnoj razini. No ni to nije dovoljno, jer se jednoga dana netko u stranci (bilo kojoj) može sjetiti i reći: "Hej, imam ja jednu malu, ta je završila neki tečaj engleskoga, mogla bi i ona ovo raditi..." I odoh ja unatoč profesionalnom odnosu prema poslu. Evo, prije tjedan dana sam jedan dan kasnila na posao (u dogovoru sa šefom) zbog obveze s djetetom, i zbog toga si nisam napisala odrađene prekovremene za taj mjesec - da me netko ne bi prozivao. A s druge strane, gledam kako smo nedavno zaposlili jednu osobu zato što je bliska sa šefom i u dugovima je (ne šalim se) - dolazi na posao oko 11, odlazi oko 14 ako nema što raditi... I koja je posljedica takvog ponašanja? Sad će joj povisiti koeficijent i dobit će veću plaću - valjda da izađe iz dugova. Eto, takve situacije u meni ubijaju i ono malo preostalog entuzijazma za posao. Kako se takve stvari mogu tolerirati, i kako nas se sve trpa u isti koš? Baš sam razočarana. Da je ovo normalna zemlja, davno bih već dala otkaz i zaposlila se negdje drugdje, samo što u krizi čovjek nije u prilici birati. Toliko je radnih mjesta već propalo da baš i ne vidim neku perspektivu.