Nena 
na Ramba, smijem se na sav glas
vezano za temu moram reći da sam ja prošla raznorazne faze i dileme oko količine slobodnog i neslobodnog, tj. vođenog vremena. najprije sam smatrala da djetetu ne treba nego jedna aktivnost van škole i da je sve izvan toga opterećenje i nabijanje nekog ludog pritiska. da se dijete može od toga razboliti i da treba djecu potjerati van, nek landarju po kvartu, penju se po drveću i igraju graničara. to je bilo pretprošle i djelomično prošle godine a sad imam skroz suprotno mišljenje. do njega sam došla nakon nekog vremena u kojem se moje dijete bavilo jednim sportom uz školu iz čega je proizašlo da ona ne da ima puuuno slobodnog vremena, nego da ima slobodnog vremena u kojem doslovno ne zna što bi sa sobom. onako, naočigled dijete uprazno mlati silno vrijeme i nije zadovoljno. najviše me smetalo što je počela po više sati dnevno visiti po kvartu i što iz tog landranja stvarno ništa dobro nije proizašlo. npr. ode se igrati i nakon dvije ure to više nije igra, to su neke nebulozne priče i razgovori, svađe, smicalice i ko zna što sve ne. i uvijek netko uplakan i nestretan. a način na koji je počela razgovarati i teme koje su se odjednom pojavile i preplavile je od-do, bolje da ne spominjem.
inače je dijete odlikaš, same petice, svi puni hvale za nju, ide joj od sporta u kojem pokazuje stvarno zavidnu spretnost, reflekse, brzinu do sastavljanja pjesmica i sastava, crtanje rastura za razliku od nas roditelja joj itd.itd. uglavnom je u svemu uspješna bez neke velike muke i truda. onda malo sjednem sama sa sobom i upitam se što ja to zapravo radim, što mi njezini roditelji to radimo?
ne radimo ništa a u tome i jest problem! a zašto ne radimo, zašto ne podstičemo, ne usmjeravamo? ko će ga znati, valjda iz nekih svojih opet neriješenih stavova, iz "straha" da ne budemo drugačiji, iz pasivnosti možda... nije sad ni važno.
uglavnom, razgovarali smo i odlučili djetetu dati priliku da svu tu svoju energiju negdje uloži i usmjeri, da tu neku iskru kojom plamti zapali i dotakne neke nove sfere.
zar nije grijeh pustiti dijete da svoje najplodonosnije razdoblje u životu kad može štošta usvojiti, razviti, unaprijediti, probati i iskusiti provede sjedeći na zidiću u kvartu slušajući kojekakve isprazne priče?
za mene je. nisam si mogla dozvoliti da joj ne pružim priliku i da je zakinem, jer se neke stvari nikad više ne nadoknade. i tako je krenula na još jedan sport i u glazbenu školu, sve po njezinom vlastitiom izboru. ovaj put sam se suzdržala od komentara da će joj biti možda puno i naporno ( ohrabrila sam je, puno smo razgovarale, predočila sam joj pozitivne strane njezinog izbora) zasad nije i ne vidim znakove iscrpljenosti ni umora, redovna škola ne pati ni najmanje. zadovoljnija je i ispunjenija nekako i kao da je dobila dodatnu dozu samopouzdanja. još ostane vremena i za druženje s prijateljicama i poneku igricu na kompu.
očekujem ja i dane kad neće sve ići ko po loju i kad će možda htjeti ostati doma radije nego na klavir recimo, ali imam strpljenja i nekako ćemo skupa prebroditi trenutke krize.
evo, možda naše iskustvo nekome posluži... nije dobro u ničemu biti radikalan i trebamo mijenjati stanje ako se pokaže da postojeće nije najoptimalnije za našu djecu, obitelj...
i još jedna stvar koju primjećujem i koja ne da me smeta nego je smatram predrasudom jest da ljudi automatski smatraju da si tiranin koji ima neostvarene ambicije i da ti je dijete jako nestretno ako kojim slučajem ima dvije ili nedajbože tri aktivnosti van škole. uopće se ne uzima u obzir da nisu sva djeca ista i da ono što je nekome muka može nekom drugom predstavljati zadovoljstvo. no na to se ne treba obazirati jer još se nije rodio ko bi svima po meraku bio...
dijete je najbolji pokazatelj jesmo li pogriješili ili smo dobro učinili.
Originally Posted by Nena-Jabuka
slobodnog vremena.
Reply With Quote
