Žao mi je što ovih dana nemam previše vremena za forum pa se nisam stigla uključiti u ove zanimljive rasprave.
Za početak, nije mi jasno ovo čuđenje na "vi-mi", "vjernici-ateisti". Normalno da nitko (ili bar većina nas) ne hoda svijetom razvrstavajući ljude na vjernike i nevjernike, pazeći da s jednima ulazi ili ne ulazi u komunikaciju i odnose. Svi mi imamo rodbinu, prijetelje, kolege koji pripadaju različitim kategorijama (ne)vjerništva. Ali ovo je ireligiozni topic, raspravlja se o (ne)vjeri i normalno je da kad se već susrećemo ovdje, da se ne slažemo i da raspravljamo ulazeći u teme i upotrebljavajući argumente koji se ne moraju svidjeti drugoj strani.

Zato mi nije jasna česta uvrijeđenost koju neke forumašice i forumaši potenciraju. Da nevjernici misle da je vjera nešto dobro i korisno, vjerovali bi. Dakle, nevjernici ne mogu imati pozitivno mišljenje o vjeri (kao i obrnuto). Prema tome, u startu je to rasprava koju možda neki ne mogu emocionalno podnijeti.

MC je postala djelove teksta koji su imali dokazati kako crkva i vjera ne potiču sumnju, propitivanje i kritiziranje nauka i dogmi crkve. Jasno mi je da svaki vjernik ponaosob ima različita iskustva, ali to s naukom crkve po ovim pitanjima nema puno veze.

Zamislite situaciju da dolazim iz države koja ženama brani pravo glasa i predstavljam je na međunarodnoj konferenciji o pravima žena. Tu se moja zemlja kritizira jer izborni zakon ne dozvoljava da žene glasaju, i neki drugi zakoni također ženu stavljaju u neravnopravan položaj. I onda ja, kao predstavnica svoje zemlja, uzmem riječ i krenem o tome kako "to sve nije istina jer kod nas doma smo muž i ja ravnopravni, poznam i dosta prijatelja koji svoju ženu tretiraju ravnopravno, a također na zadnjim izborima išla sam s mužem na biračko mjesto i taj mi je birački odbor dao da glasam, dakle sve ovo što ste vi naveli o mojoj zemlji ne može biti istina."

Otprilike mi tako izgledaju argumenti nekih vjernika na ovom topicu.

Nadalje, dio argumenata koje ste iznijeli izgleda kao čista racionalizacija, npr. ma ova zapovijed zapravo to ne misli, ma ljudi su grešni pa smiju ovo ili ono pa se ispovijede itd.
Čovjek je, između ostalog, racionalno biće i da bi mogao živjeti u nekonzistentnim situacijama, u situacijama koje se kose s onim što misli i zna, mora racionalizirati stvari.
Žena koju muž tuče uvjerava se da ju on ipak voli. Osoba koja krade u firmi uvjerava se da i drugi kradu i da se drukčije ne može preživjeti u ovim vremenima. Student koji prepisuje uvjerava se da mu to znanje ionako u životu neće trebati i da je sistem obrazovanja ionako glup i nije po njegovoj mjeri. Osoba koja laže uvjerava se da je zapravo učinila dobro jer je svog prijatelja spasila grozne istine. I tako dalje.
Ne, ne uspoređujem vjernike s lažovima i lopovima, ovi primjeri služe mi za pojašnjavanje primjera racionalizacije kad se stvarnost i naši spoznajni principi o tome kako bi nešto trebalo biti ne podudaraju.

Tako i vjernik koji zna da ne može dosljedno poštivati i živjeti crkveni nauk i svih deset zapovjedi sebi racionalizira ono što mu je potrebno i to, zapravo, danas čini većina vjernika. Jer teško se odreći vjere, pogotovo ako ona u suštini nekome čini dobro, ali teško je i živjeti sva ta pravila od kojih je neka pregazilo i vrijeme.
Tu diskrepanciju između teorije i prakse vjernika nevjernicima je ponekad teško shvatiti. Nadam se da je to shvatljivo.