Citiraj Dijana prvotno napisa Vidi poruku
Upravo to, ifigenija. Ja sam svjesna da sam u životu jednostavno ne svojom krivnjom oštećena, zakinuta,
da je bilo drugačije, sigurno bih se i razvila u nekom drugom smjeru. Ne kažem da sam loše ispala, ali
smatram da nisam ostvarila sve što sam mogla, valjda sam mislila da ne zaslužujem...
Pomirila sam se s tim, da tu ljubav koja mi je trebala pripasti, u ovom životu neću dobiti, niti mi sada više to treba..kad mi je trebalo
nisam imala. Nekako sam našla načina da se ipak izgradim, da ne nosim ogorčenost u sebi, valjda zato jer nemam više baš nikakvih očekivanja,
onda je valjda lakše...Ali se pitam je li praznina bolja od ogorčenosti...
Čitala sam negdje da je Scott Peck napisao da je život težak i da je to činjenica života. Kad to prihvatimo - to prestaje biti tema - znamo da je tako, i više nas to ne brine.
Kad izlistam što se u mojoj obitelji, ili ako hoćeš zemlji, dogodilo kroz zadnjih 100 godina, mislim da mi ponestaje argumenata da plačem nad svojom vlastitom sudbinom (ne da nije potrebno osjećati sebe, plakati ili tugovati, ne u tom smislu) - od ratova, konc-logora, smrti i muke u ratu, gladi, smrti djece, alkoholizma, ostavljanja djece, bolesti... - živjeti na zemlji je jednostavno bolno, i svima nešto fali. I svatko negdje ima prazninu. To je tako... nikad ovdje nećemo biti savršeni, niti posve sastavljeni. Ja sebe vidim kao npr. neki lončić za mlijeko - malu mu je otkrhnut emajl, malo je ulubljen, malo je slika napol otpala, negdje je zagorio - ali još uvijek - služi svrsi. Još uvijek grijem to mlijeko, još uvijek imam nešto za dati. Tu gdje jesam, kakva jesam, služim. I mislim da je na koncu puno važnije koliko vjerno služimo u svojoj ulozi, koliko radimo i koliko se dajemo, od svih naših šteta i rupa i praznina.