 |
|||
Nama vjera zabranjuje pobačaj.Storma prvotno napisa
Ali mi smo ovdje osobe koje promišljaju taj čin i posljedice tog čina u obiteljima, narodu i cijelom čovječanstvu a ne automati koji slijepo prihvaćaju nauk crkve. Zato nismo otvorile poseban topik o temi pobačaja nego o njemu raspravljamo na ovom topiku s istomišljenicima. Razdor unosi to što se netko spusti s padobranom ovdje gdje dušom ne pripada.
u ovoj sad raspravi (na svu sreću su to samo 2 strane pa se da provjeriti) su u velikoj mjeri učestvovale samo vjernice.
čisto da ne bude zabune.
Ma sve pet.
Neka im bude.
Bog se ne da izrugivati, što tko sije to će i žeti.
ljiljana, kako se može osuditi nečiji čin, a da se istovremeno ne osuđuje on sam? kako se odvaja osoba od čina?
Ifigenija je na drugom topicu pozvala i neistomišljenike na ovu temu uz opasku da su ama baš svi dobrodošli baš kao što bi i ona trebala biti dobrodošla na onom ireligioznom
Posljednje uređivanje od frka : 11.01.2013. at 23:10
Pa na to nas poziva Evanđelje!!!
Osuditi čin grijeha ali grešnika ljubiti kao svoga bližnjeg!
Kao što je Isus osudio blud a bludnicu spasio od kamenovanja.
I ona je prestala s grijehom.
Jer je susrela Isusa.
Koji bezuvjetno ljubi.
Svakom čovjeku to istinski od srca želim.
Da sretne Isusa.
Rekao je da je s nama u sve dane...
Laku noć!
nisam se jasno izrazila - kako je u našoj realnosti na ovome svijetu moguće izvesti da se odvoji osuda čina od osude osobe? ne govorim o Isusu već o nama običnim smrtnicima. niste naivne i jasno vam je da je to 99% ljudi neodvojivo i da strahote koje se izgovaraju oko nas izazivaju osuđivanje upravo ljudi, što vrlo često dovodi do mržnje i nasilja.
Moguće je. Drugo je što se ljudi ne trude ili ne smatraju bitnim ni potrebnim to dvoje odvojiti pa najčešće ide zajedno, ali moguće je.
A čak je i lako ako neki loši čin, bilo koji, napravi neka bliska osoba za koju znaš da je sasvim u redu, i znaš okolnosti, motive.
Osobno ne vidim čemu ovaj filmić na ovom topicu kad je jasno da tu pišu žene koje su odavno riješile svoj stav prema abortusu. Ja ga ne bih pogledala ni za živu glavu, izbjegavam čitanje i gledanje sadržaja koji me dotuku, kao npr. nedavnog događaja u Slavoniji s djecom, nema šansi da bih pročitala detalje te storije kad sam već u naslovu čula što se dogodilo i to mi je donijelo takav grč u želucu da ga se ne mogu riješiti.
Glede abortusa, namjernog prekida trudnoće, već sam se više puta izjašnjavala o tome po ovom forumu, na raznim temama, i nisam primijetila da se među ženama, neovisno o religioznosti, ab uzdiže kao nešto dobro i poželjno.
Osobno mi je ab nešto načelno loše, teško, tužno, nešto što bi trebalo promatrati ne samo kao "tehničku stvar", zahvat, i stvar slobode žene, političke i građanske emancipacije, nego ipak s dužnim pijetetom prema tom djetetu, fetusu, jer to nije veseo događaj, u kojim god se okolnostima događa.
Može donijeti olakšanje ženi tada, ali načelno nije nešto što unosi mir i olakšanje.
Naprosto je loše. Posve drugačije pd onoga kad je lijepo da nešto postoji. Za Ab bih rekla da je tužan i tragičan događaj.
Ne bih ga zakonski zabranila, nikako, iz jako puno razloga, od onih povijesnih, kad zaista žena nije smjela odlučiti ništa, kad ni njezino dijete nije bilo njezino, nego te neke dinastije, obitelji njezinog muža, ona je bila samo inkubator, po sebi nevažna, ekonomski ovisna pa i kad je htjela roditi sama to dijete nije ga mogla prehraniti, ili još niz, niz kojekakvih slučajeva i događaja zbog kojih je ona "grešnica", zbog te trudnoće, bila izgnana, osuđena itd. itd., previše je toga bilo i prije i sada.
Ne bih zabranjivala ni zbog onog psihološkog faktora zvanog "stjeranje u kut" jer čovjek ili životinja stjerani u kut srepmni su na svaku bezumnost. Obratit će se u svom očaju bilo kome samo da se tada izvuče iz nevolje, a uvalit će se u puno gore.
To pravilo vrijedi u ratu, kad vojskovođa protivničkoj vojsci, stjeranoj u obruč, uvijek ostavlja mali koridor za bijeg jer ako toga nema, ovi će se boriti do smrti, a to dovodi do ogromnih žrtava s obje strane. Tako postupaju i specijalci kad stjeraju masu na utakmicama, uvijek ostavljaju mogućnost za bijeg jer inače su velika stradanja.
Možda mi nije neka usporedba, ali često je tako. U Americi, u zemljama gdje postoji smrtna kazna, osuđenici na smrt počine puno više bezumnih ubojstava, pucaju redom jer nemaju nade za život, ionako zna da je osuđen, nema ublažavanja kazne ako ih ubije manje, svjedno je osuđen pa mu je isto ubio ih on pet ili deset.
To što je kod nas Ab legalan, ne znači da je poželjan i nešto super i da nismo u mogućnosti napraviti sve da se broj pobačaja svede na što je manje moguću mjeru.
Danas kad imamo UZv i kad na istom forumu na jednom topicu cvrkućemo od sreće što je netko na UZv čuo otkucaje srca u 9 tjednu trudnoće, ne znači da se na idućem topicu trebamo veseliti što je netko u istom tom tjednu išao prekinuti život tog srca.
Tehnički gledano, taj život je prekinut legalno, ali nasilno. Nije bila bolest, nije bila prirodna smrt, nije bila prometna nesreća, ono što se radi tom djetetu, fetusu, ili trudnoći, kako god to zvali, nasilna je radnja. To je nasilna smrt. Prije te radnje tu je bio život, a nakon nje nastupila je smrt.
E, sad, koliko god mi to svi znamo, kad pogledamo oko sebe, poznajemo bar po nekoliko žena koje su napravile ab u nekim svojim životnim okolnostima. Od ovih koje ja znam, dvije su osobe za koje bih mirna srca mogla reći (jer ih dugo i dobro poznajem) da su jedne od najboljih osoba koje u životu znam, da su super prijateljice, odlične majke, moralne i dobre.
Nismo puno pričale o tome, milsim da je jedna tu mučnu epizodu svog života složila nekako tako da se ufurala u film da je dijete koje je naknadno rodila ono njezino koje je prije pobacila, to je jednom spomenula, za drugu ne znam.
Nismo pričale o tome, bila sam tada s njom kad se to događalo, ali nisam naprosto ni čačkala ni ispitivala, znala sam zašto su joj okolnosti tada bile nepovoljne i nisam je pokušavala ni odvratiti ni ništa jer joj ni ja sama nisam znala ni mogla tada pomoći da bude drugačije. Možda bih sada nešto pokušala, ne znam, ali tada smo obje bile ko crkveni miševi, ovisne o svakome i zapravo vrlo jadne da bismo išta suvereno mogle odlučiti.
Kakva osuda? Nema tu osude. Puno je sudbina i puno razloga.
Naravno da bih mogla sad osuđivati one žene koje toliko olako shvaćaju ab da idu na njega par puta godišnje.
U krugu svojih najbližih, koji mi to neće zamjeriti, znam se izraziti puno oštrije glede njih, i ne tako odmjerenim riječima analizirati taj mentalni sklop,
ovdje ću samo reći da je to vrhunac neodgovornosti prema životu, pretužno nešto, tragično.
Ali, kako to riješiti?
Ne znam.
Da li im u bolnici malo"otežati" taj postupak tako da dobije neke sankcije, tipa, obavezu korištenja kontracepcije, ili polaska na kakav tečaj? Kao prekršiteljima u prometu. Nekoliko mojih poznanika moralo je pohađati tečaj u MUP-u jer ih je policija uhvatila da nepropisno prelaze cestu kao pješaci. A ona tako bezglavo i olako radi te abortuse, višekratno, i najliberalniji ginekolozi na to kolutaju očima, to znam pouzdano, možda bi isto zakon trebao propisati kakvu obavezu tečaja za takve? Ne znam ni sama koji je ispravan put.
Danas imamo svu moguću tehnologiju s kojom točno znamo što se događa od začeća, imamo i kontracepciju, svu moguću, svega toga nije bilo do 60-ih godina prošlog stoljeća.
Samim time, i kontrola začeća bi trebala biti jača, edukacija, informiranost o pobačaja kao nečemu što bi se trebalo izbjeći mogla bi biti jača nego ikad. Mislim da ne možemo sve izbjeći, ali da smanjimo stopu pobačaja isto bi napravili jako puno. Samo, ne znam kako.
Meni osobno to zastrašivanje nije baš leglo, možda na nekoga djeluje i to, ne znam.
Čini mi se da više efekta ima drugi aspekt, pozitivan pristup obitelji, društva, svih, na ono "još jedno, nepredviđeno" dijete.
Pod tim mislim na slučajeve žena u braku koje idu na ab, i to isključivo na vjernice, tj. one koje se takvima deklariraju, ili to žele biti.
Recimo da je takvih najviše u Hrvatskoj pa bi trebalo njih educirati, jer previše je abortusa kod nas u statistici da bi ga radile samo žene koje nemaju veze s nijednom religijom. Ne bih uopće sad nešto širila "propagandu" jer ako samo pometeš ispred vlastitih vrata, puno si napravio.
Jako lijep post Nena Jabuka, ali o ovom kvotanom malo bih produbila razmatranje. Naša djeca nisu samo naša, nego i djeca Božja. Pobačaj je najveće ruganje stvorenja svome Stvoritelju. Ne može ništa dobro iz toga izići i time se ne miože nijedan životni problem riješiti.
Ne treba osuđivati žene, ali mi je strašno žao kad mi pričaju neke žene koje imaju to iskustvo da kad bi mogle vratiti vrijeme ne bi takvo što učinile.
ljiljana, razumijem ja tebe, osobno nemam nikakav problem sa samom sobom glede ab, ni shvaćanja života po tom pitanju ni ništa.
Kad mi međusobno pričamo o transcedentu, duhovnoj strani toga. To je sve fine, meni.
No, obično pokušam gledati malo okolo.
Ova moja povijesna usporedba i nije bila najsretniji primjer jer u tom je primjeru bar dijete bilo zaštićeno, ima ih drugih, puno gorih i težih, gdje je žena znala da je odbačena i osuđena na gladovanje skupa s djetetom, gdje je morala začeti i roditi, npr. 16. dijete po redu, u užasnim uvjetima, iako se znalo da joj vrlo vjerojatno na tom porodu prijeti smrt, a i ostali ostaju siročad, kad kao robinja nosi dijete svog gospodara, ali on ne priznaje ni nju ni njega itd. itd. puno, puno previše je toga bilo gdje je žena bila (i danas je) obično -ništa.
Govoreći o ab u našim, civiliziranim uvjetima, toga više ne bi trebalo biti i možemo pričati o tome da život djeteta stavljamo na prvo mjesto, ali onda iza toga treba stajati. Onda roditelji trebaju garantirati svojoj kćeri da će, ako se to dogodi (a mladost i hormoni znaju biti jači od razuma i moralnih i vjerskih pouka), učiniti sve da ona završi školu ili fakultet, iako je trudna,
ili da će višečlana obitelj moći prehraniti to još jedno, nepredviđeno, npr. četvrto dijete, bez ruganja, bez osude da su na grbači društva, da su glupi i socijala...ma ne znam, puno je toga.
Opet, sve se to odnosi na žene koje ti spominješ, koje to ne bi htjele i osjećaju da to nije u redu, na njih osobno, ne na one koje u datim okolnostima stoje iza svog postupka jer znaju zašto su to napravile i smatraju da im nitko nema pravo ukazivati na pogrešnost .
Punoljetne, informirane, samosvjesne, obrazovane žene, znaju što rade i zašto.
Nemamo pravo petljati se u nečiji intimni život ako te ta osoba to ne traži. Nema smisla ni koristi.
Može se krenuti od sebe, svoje obitelji, svoje kćeri, djevojaka u crkvi koje to zanima i koje žele čuti nešto o tome.
Ne propovijedati onima koje to ne zanima.
Smatram da je i to dovoljno široko područje.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom