IZLAZNA STRATEGIJA-STRATEGIJA PREŽIVLJAVANJA

[kismet]

Potpisujem sve što je napisala Uporna, mada ja nisam odustala od ideje/realizacije posvojenja, istina, put je dug i mukotrpan, ali opet, ne svima, neki jako brzo dobiju dječicu; kad smo MM i ja predali papire, prošli obradu u matičnom Centru i dobili "zeleno svjetlo"- nisam, još uvijek, multiplicirala molbe i počela zvati Centre diljem zemlje jer smo paralelno krenuli u Prag i sad sam 7 tjedana trudna
Bez obzira na trudnoću, jer realno, to je sami početak i svašto može krivo krenuti (već strepim od drugog uvz-a u petak) tješi me činjenica da ćemo postati roditelji, na ovaj ili onaj način, bilo činom rođenja, bilo, kao što su neke forumašice krasno sročile, "iz srca"...
Svašta sam prošla u ove tri godine, od kiretaža, brojnih operacija, mogućnosti gubitka oba jajnika (bez jajovoda sam ostala na 2. operaciji, od ukupno 4), spontanog, malodušnosti...ali cijelo vrijeme mi je "držala glavu iznad površine" činjenica da MPO nije jedini put, da imam i opciju B i C.... Dakle da rezimiram, prirodno trudna nikada neću ostati, MPO dolazi u obzir jedino u Pragu (zbog dijagnoze) i to smo sami financirali, i ne, ne bi to mogli x puta si priuštiti...i zato od prvog dana kada sam shvatila da sam u grdoj gabuli, sagledavam sve opcije, jer, ne bih htjela da me netko krivo shvati, ali vidim da veliki broj parova koji godinama pokušava u MPO vodama ne želi čuti ni za kakav drugi vid roditeljstva, a o izlaznoj strategiji jednostavno uopće ne žele razmišljati...
Da ne duljim, ovo je zbilja kompleksna i delikatna tema i nezahvalno je bilo kome davati savjete, ali mislim da su grupe podrške izvrsna zamisao

[Marlen]

Uporna u potpunosti se slažem s tobom, kao da sam ja pisala onaj prvi dio, za drugi dio ne znam jer trudnoću nisam ostvarila....

Uskoro će se napuniti 7 godina od početka naše bitke. Prošla sam sve faze.... sada već dugo, dugo stojim pred staklenim zidom i gledam kako se s druge strane odvija "normalan" lijep i sretan život drugih ljudi, a ja nikako ne mogu proć taj stakleni zid. Iskreno, niti se trudim.....samo gledam, jednostavno sam zapela....

Uh cure razumijem vas sve u potpunosti. Sve prolazimo isto, a različite smo osobnosti....

U depri sam, bolje da ne pišem

[kismet]

Uporna u potpunosti se slažem s tobom, kao da sam ja pisala onaj prvi dio, za drugi dio ne znam jer trudnoću nisam ostvarila....

Uskoro će se napuniti 7 godina od početka naše bitke. Prošla sam sve faze.... sada već dugo, dugo stojim pred staklenim zidom i gledam kako se s druge strane odvija "normalan" lijep i sretan život drugih ljudi, a ja nikako ne mogu proć taj stakleni zid. Iskreno, niti se trudim.....samo gledam, jednostavno sam zapela....

Uh cure razumijem vas sve u potpunosti. Sve prolazimo isto, a različite smo osobnosti....



U depri sam, bolje da ne pišem

Marlen
Ako ti je teško, javi se na pp kad budeš od volje...

[TrudyC]

Drukčije je kad se ljudi sami odluče za izlaznu strategiju, a potpuno druga stvar je kada se zbog drugih stvari više ne može nastaviti s postupcima. To je jedna sasvim posebna situacija i pretpostavljam da je potrebno jako puno snage da se nađe pravi put.

Živa istina. Najveći problem i jest u tome što se možda 2% parova svjesno odlučuje na odustanak, a ostale pritisnu godine, financije i zdravlje pa su prisiljeni odustati. Tih 98% se teško miri s situacijom. Njima se i ja vrlo lagano približavam.
Na jednom nivou svjesti sam se pomirila s činjenicom da nikad neću roditi, a na drugom me uhvati panika od same pomisli na odustajnje. Pa smišljam, planiram, kupujem lijekove, istražujem opcije na netu
Nisam ni vani ni unutra, nego negdje tako ni na nebu ni na zemlji.....teško je o ovome i pisati, a kamoli razmišljati

[ina33]

I sad sama generaliziram, ali misim da se odustanku premalo govori, kao da je to svojevrstan tabu kad smo
u postupku.
Podrška u tijeku MPO-a je dosta glasna i usmjerena na uspjeh. I onda paf, tišina, netko je odustao,
nema ga više ovdje. Ne ufuravamo se postepeno u tu mogućnost.

Slažem se s tobom. I meni je, kao i upornoj, od početka trebalo to da uistinu percipiram kao realnu mogućnost da iz IVF borbe izađemo bez djeteta. Također, paradoksalno, kako je opisala uporna, to mi je davalo snagu. Doduše, nisam nikad prije toliko otvoreno oko toga, jer sam se osjećala kao "freak" zbog toga, zbog svoje potrebe da to izverbaliziram (jer bi ljudi obično rekli - pa svi znamo da je to tako, svako zna neki takav par, nadamo se da mi nećemo biti ti, ajmo se koncentrirat na predivne priče o uspjehu kojih puno ima). To mi je najviše i oko MPO podruške smetalo, ali mislila sam da sam jedna od rijetkih.

Prije se na forumu nije smjelo niti malo otvorenije pričati o doktorima, jer bi svako dobio "ako nisi zadovoljna sa svojim doktorom, to znači da više nemaš povjerenja pa zašto se tu i liječiš" i to bi bio kraj priče na tu temu, a izravnije bi se eventualno komuniciralo PP-ovima.

Što je podrška u postupku glasnija, to je i glasnija poruka "svi uporni uspijevaju" (što, na žalost, nije točno, iako si upornošću ljudi dižu šanse). Promišljanje o odustanku uglavnom prate i "motivirajuće priče" o mirisnim smotuljcima" nakon xx postupaka i xy godina. Mislim da su ljudi jednom bili iskreno šokirani kad je netko (možda i ja) odustanak komentirao sa "good for you, svaka čast na odluci" kao vrhunsku zlobu (premda nije bilo tako mišljeno).

U stvari... mislim da je čak i jedva otvoren ovaj topic, tj. MPO forum se vidi kao isključivo mjesto za one koji nemaju dilema, tj. dileme odrađuju negdje "off site"... što je možda šteta, ne znam. Zato su super te RL kavice na kojima se može otvorenije, bez stalnog "cheerleadinga" nepoznatih ljudi, koji, unatoč potpisu, ne znaju koliko si dugo pod "staklenim zvonom" i misle da ti baš to treba.

U stvari, jako je teško znati što nekome treba... često niti on sam to ne zna, nego se iskristalizira..

Dodirko, !

Svima !

[krojachica]

Uporna u potpunosti se slažem s tobom, kao da sam ja pisala onaj prvi dio, za drugi dio ne znam jer trudnoću nisam ostvarila....

Uskoro će se napuniti 7 godina od početka naše bitke. Prošla sam sve faze.... sada već dugo, dugo stojim pred staklenim zidom i gledam kako se s druge strane odvija "normalan" lijep i sretan život drugih ljudi, a ja nikako ne mogu proć taj stakleni zid. Iskreno, niti se trudim.....samo gledam, jednostavno sam zapela....

Uh cure razumijem vas sve u potpunosti. Sve prolazimo isto, a različite smo osobnosti....

U depri sam, bolje da ne pišem

Merlen, ali s druge strane zida nije normalan i lijep život drugih ljudi...
to su ljudi sa svojim problemima i rijetko kome njegov život izgleda lijep.
na žalost, ali tako je.
moja slika idile je život sa 3 djece i veći dio vremena mi se čini da bih tada
bila u potpunosti sretna, ma u kojim uvjetima živjela,
ali to nije točno...
život je uglavnom pun neostvarenih želja, na bilo kojem planu,
znam, majčinstvo je važan dio ženine ličnosti, važniji od posla, ali nije se dobro
usredotočiti samo na dijete i u njemu gledati realizaciju naše sreće, naše biti.
Uzmimo da i dobiješ dijete, i bila bi sretna, ali dijete odrasta i sve te manje treba
i opet ćeš se za 15 godina upitati kuda idem, što me ispunjava, što usrećuje, što čini moj život?

[kismet]

Merlen, ali s druge strane zida nije normalan i lijep život drugih ljudi...
to su ljudi sa svojim problemima i rijetko kome njegov život izgleda lijep.
na žalost, ali tako je.
moja slika idile je život sa 3 djece i veći dio vremena mi se čini da bih tada
bila u potpunosti sretna, ma u kojim uvjetima živjela,
ali to nije točno...
život je uglavnom pun neostvarenih želja, na bilo kojem planu,
znam, majčinstvo je važan dio ženine ličnosti, važniji od posla, ali nije se dobro
usredotočiti samo na dijete i u njemu gledati realizaciju naše sreće, naše biti.
Uzmimo da i dobiješ dijete, i bila bi sretna, ali dijete odrasta i sve te manje treba
i opet ćeš se za 15 godina upitati kuda idem, što me ispunjava, što usrećuje, što čini moj život?

Sjajno rečeno, ne bih ništa dodala, a činilo mi se pregrubo da ja tako nešto napišem
Vjerujem da se predivno realizirati kao majka/roditelj, ali to je jedan segment života, doduše, vrlo, vrlo bitan (barem većini nas) i treba se, kao što kažeš, zapitati što nas doista usrećuje i ispunjava?
Ja bih, neovisno o trudnoći, prvo navela sjajnog muža, malo dragih ali pravih prijatelja i još puno lijepih stvari zbog kojih moj život nije crno-bijel već u pregršt nijansi sive

[BHany]

U stvari... mislim da je čak i jedva otvoren ovaj topic, tj. MPO forum se vidi kao isključivo mjesto za one koji nemaju dilema, tj. dileme odrađuju negdje "off site"... što je možda šteta, ne znam. Zato su super te RL kavice na kojima se može otvorenije, bez stalnog "cheerleadinga" nepoznatih ljudi, koji, unatoč potpisu, ne znaju koliko si dugo pod "staklenim zvonom" i misle da ti baš to treba.

oprosti ina što te citiram, ali lakše mi je objasniti i razrješiti eventualne dileme

samo sam htjela reći da, kad mi ovaj forum zovemo forumom podrške i kad u zaglavlju pravila stoji da je "Ovo forum podrške i svatko je sam razriješio eventualne dvojbe.",...to se ne odnosi na dileme u smislu ovih...o izlasku, promišljanje o različitim načinima, odustajanju i sl. ...to se odnosi na svjetonazorske, vjerske i etičke agresivne stavove koje bi eventualno netko želio nametnuti i štiti populaciju ovog pdf-a od opcije da netko dođe povređivati, prosuđivati ili prozivati ih zbog njihovog izbora i liječenja

svaka druga teme je dobrodošla i sasvim slobodna za otvoriti i prodiskutirati, i sve ono što mpo populaciju muči je otvoreno za razgovor

druga je stvar, kako sam gore napisala, ako ta tema drugim korisnicama foruma nije simpatična i/ili ne shvaćaju (i neadekvatno, iako ne bih rekla zlonamjerno reagiraju) problem koji iznosi netko tko ima određenu dilemu ili npr. potrebu da zatvori ova vrata...ali evo, vidim da sazrijevamo i da na ovoj temi također ljudi počinju slobodno raspravljati bez 'kontraohrabrujućih' uleta...to znači da se razvijamo...



i zaista mislim da možemo raspravljati o svemu s čim se susrećemo u fazama svog puta, i da bi trebali uvažavati druge koji nam iznose svoj problem...odnosno da se trebamo međusobno slušati i ne nametati ono što mi mislimo da je ispravno
tj. ako netko ima potrebu govoriti o odlasku...da pokažemo razumijevanje i ne navaljujemo sa suprotnim idejama
ali isto tako, ako netko još nije spreman suočiti se s eventualnim izlaskom...da ga našim rječima ne silimo na to...već ga pustimo da sazrije i prihvati i tu ideju ako će trebati...

sama činjenica da ima gdje pročitati i iskustva ljudi koji nisu uspjeli u mpo-u, pomoći će u datom trenutku

[Snekica]

kismet, slažem se s večinom napisanog, ali... Uvijek postoji neko 'ali'... Za mene je najvažniji segment mog života moj muž, a za njim i nimalo manje važno naše dijete. Sebična sam, ali zaista težim ka tome da odgajam naše dijete (krv nije važna), vodim ga u školu, pomažem oko zadaće, brišem mu/joj suze kad ga/je netko oneraspoloži, brišem svoje suze sreće kad se budu ženili... Da sam sretna kad mi je i dijete sretno, da plačem kad je tužno! Nas to ispunjava i tome težimo... Koliko bolan izlazak iz tih mojih zahtjeva bio, morati ćemo ga proživjeti i preživjeti. Sad trenutno osjećam da sam na raskršću života.

[krojachica]

[QUOTE=Snekica;2324190]kismet, slažem se s večinom napisanog, ali... Uvijek postoji neko 'ali'... Za mene je najvažniji segment mog života moj muž, a za njim i nimalo manje važno naše dijete. Sebična sam, ali zaista težim ka tome da odgajam naše dijete (krv nije važna), vodim ga u školu, pomažem oko zadaće, brišem mu/joj suze kad ga/je netko oneraspoloži, brišem svoje suze sreće kad se budu ženili... Da sam sretna kad mi je i dijete sretno, da plačem kad je tužno! Nas to ispunjava i tome težimo... QUOTE]

i ja ti to želim
međutim, duboko vjerujem da postoje i drugi naćini na koje možemo doživjeti
slično ispunjenje...
vjerujem da i drugdje možemo naći puteve i osobe kojima možemo davati sebe, voljeti
ih, brisati suze.

[kismet]

kismet, slažem se s večinom napisanog, ali... Uvijek postoji neko 'ali'... Za mene je najvažniji segment mog života moj muž, a za njim i nimalo manje važno naše dijete. Sebična sam, ali zaista težim ka tome da odgajam naše dijete (krv nije važna), vodim ga u školu, pomažem oko zadaće, brišem mu/joj suze kad ga/je netko oneraspoloži, brišem svoje suze sreće kad se budu ženili... Da sam sretna kad mi je i dijete sretno, da plačem kad je tužno! Nas to ispunjava i tome težimo... Koliko bolan izlazak iz tih mojih zahtjeva bio, morati ćemo ga proživjeti i preživjeti. Sad trenutno osjećam da sam na raskršću života.

Žao mi je da se tako osjećaš, mogu poslati samo jedan virtualni
Zato sam i napisala da je tema vrlo osjetljiva i doista je nezahvalno, pa i u neku ruku okrutno, nabijati ljudima ružičaste naočale na nos ako/kad za to nisu spremni...
I nisi nimalo sebična, sve mi želimo isto, ali kako je marlen rekla, različito se s tim nosimo...i bez obzira na to, trebamo biti podrška jedni drugima i imati sluha jedni za druge

[Snekica]

[QUOTE=krojachica;2324207]

kismet, slažem se s večinom napisanog, ali... Uvijek postoji neko 'ali'... Za mene je najvažniji segment mog života moj muž, a za njim i nimalo manje važno naše dijete. Sebična sam, ali zaista težim ka tome da odgajam naše dijete (krv nije važna), vodim ga u školu, pomažem oko zadaće, brišem mu/joj suze kad ga/je netko oneraspoloži, brišem svoje suze sreće kad se budu ženili... Da sam sretna kad mi je i dijete sretno, da plačem kad je tužno! Nas to ispunjava i tome težimo... QUOTE]

i ja ti to želim
međutim, duboko vjerujem da postoje i drugi naćini na koje možemo doživjeti
slično ispunjenje...
vjerujem da i drugdje možemo naći puteve i osobe kojima možemo davati sebe, voljeti
ih, brisati suze.

Već neko vrijeme vodim jednu udrugu osoba s invaliditetom, plačem i smijem se s njima, sate provodim na telefonu razgovarajući s njima, grlim ih i pazim na njih, ali to nije to, vjeruj mi! Dok čitam Rodu, tražim i nove projekte po netu kako bi im bar malo olakšala život. Vodim ih na izlete, organiziram sve i svašta ali... kad dođem doma ja sam opet down... Već 1,5mj. čekam rješenje jesmo li ili nismo podobni potencijalni posvojitelji, ali ne stignu napisati dva retka jer to samo jednom tjedno rade (postupak pokrenut daleke 2011.g!) Za sad si ne mogu pomoći, valjda će nam zasjati jednom to sunce.
Ali sad sam stvarno otišla daleko OT pa neću pisati jer samo bacam na negativu, a u stvari to ne želim!
Šaljem veeeeeliki hug svima i puno puno da si život rasporede onako kako je najlakše i u tom trenu najbolje za njih! Volim vas svih!

[ina33]

druga je stvar, kako sam gore napisala, ako ta tema drugim korisnicama foruma nije simpatična i/ili ne shvaćaju (i neadekvatno, iako ne bih rekla zlonamjerno reagiraju) problem koji iznosi netko tko ima određenu dilemu ili npr. potrebu da zatvori ova vrata...ali evo, vidim da sazrijevamo i da na ovoj temi također ljudi počinju slobodno raspravljati bez 'kontraohrabrujućih' uleta...to znači da se razvijamo...

Ma ne reagiraju ti neki zlonamjerno, nego misle da si ti zlonamjeran ako napišeš da je OK odustati jer je to nekako (a sad ću bit politički nekorektna, jer da sam korektna i sve promišljam, vjerojatno nikad ne bi ni pisala niti natukla ovoliko postova) kontra "inoficijelne, ali svejedno sveprisutne, "mantre" što znači podrška u MPO problemima". Podrška = nikad ne odustaj, barem to tako shvaća nekih 90% populacije podforuma MPO, po mojoj percepciji.

Postojao je uopće problem i pri otvaranju ovog topica.... originalna žena koja se javila na forum napisati kako je ona odustala od IVF-a i išla prevoditi ovaj eng. tekst, pa sam i ja nešto pomagala, je, u biti, bila dočekana, ako se dobro sjećam (ili je to pak stvar moje percepcije) "na nože", stila "tu ovome nije mjesto, ovo je forum podrške"... pa (smo) se nekako izborili da se može, barem na ovom topicu, pričati o odustanku bez obaveznog dodatka "sve ćemo mi biti mamice, ja to znam - sanjala sam te jučer, mislimo pozitivno, u tome je ključ" (banaliziram, ali to se iščitava, od onoga misli pozitivno kod bete (što nema nikakvog znanstvenog utemeljenja) pa nadalje.

Ja sam, u stvari, jako sretna što makar ovaj mali topic živi, jer mislim da je potreban ljudima, barem maratoncima, barem ne početnicima koji, zbog svoje faze, imaju potrebu misliti da je u upornosti ključ i da se IVF neuspjeh događa "nekom drugom".

[kismet]

[QUOTE=Snekica;2324300]

Već neko vrijeme vodim jednu udrugu osoba s invaliditetom, plačem i smijem se s njima, sate provodim na telefonu razgovarajući s njima, grlim ih i pazim na njih, ali to nije to, vjeruj mi! Dok čitam Rodu, tražim i nove projekte po netu kako bi im bar malo olakšala život. Vodim ih na izlete, organiziram sve i svašta ali... kad dođem doma ja sam opet down... Već 1,5mj. čekam rješenje jesmo li ili nismo podobni potencijalni posvojitelji, ali ne stignu napisati dva retka jer to samo jednom tjedno rade (postupak pokrenut daleke 2011.g!) Za sad si ne mogu pomoći, valjda će nam zasjati jednom to sunce.
Ali sad sam stvarno otišla daleko OT pa neću pisati jer samo bacam na negativu, a u stvari to ne želim!
Šaljem veeeeeliki hug svima i puno puno da si život rasporede onako kako je najlakše i u tom trenu najbolje za njih! Volim vas svih!

Držim fige za pozitivno rješenje, ne sumnjam da ste "podobni", a da kidaju živce, kidaju...al to je zbilja OT
Pusa

[ina33]

I mislim da je svojedobno bilo obeshrabrivano uopće pričati o "alternativama MPO-u" i kao "posvojenje je nešto sasvim stoto", a u biti... ljudima je to uistinu jedan od načina da dođu do željenog djeteta, dakle, nije ono da su prije prvog koraka raskrižja - da li u IVF / da li u posvojenje, ljudi uglavnom podiljenjeni, pa kažu u - u IVF ne bih nikad posvojio / u posvojenje, nikad ne bih u IVF. Mislim da je manjina te populacije takva - oni koji odmah krenu u posvajanje su rijetki, uglavnom ili šibani jednoznačnom dijagnozom (koja često zna ispasti ne jednoznačna) ili svjetonazorem ili pak nekim specifičnim okolnostima (troškovi IVF-a i slično).

U stvari... nekako se te dvojbe (nesvjetonazorne) odrađuju off-line, e, sad, gdje bi ih zapravo trebalo smjestiti, tko bi znao. Na Fertility Friendu su, ako se dobro sjećam, to odvojeni podforumi - život bez djece - dileme - posvajanja. Ne mogu se sjetiti točno više, ali moguće da sam se PPala tada s marči i s rvukovi2, koje su bile načela da tim dilemama ne treba na ovom topicu pustiti previše prostora. Ali, svi su ti stavovi promjenjivi i stvar su konvencije i potrebe (i njenog prepoznavanja).

Neki kompromis je tada, ako se dobro sjećam, bio - ajde, nek živi ovaj topic. Možda je i on dovoljan... mislim, ja sam svoje dvojbe riješila, ne govorim zbog sebe.

[Marlen]

Curke sve ste vi u pravu. Zato što smo mi sve individue, svaka za sebe. Svatko se bori na drugačiji način, onaj koji smatra da je najizdržljiviji i najpodnošljiviji za njega. I kad bi bar doktori imali vremena i volje da nas tako i prihvačaju, možda bi uspjeha bilo više- individuani pristup i više vremena za razgovor. Po prirodi sam vrlo čvrsta i snažna osoba, ali...
Osobno sam prisustvovala na porodu nekoliko meni bliskih ljudi, zadnji je bio porod moje sestre gdje sam nakon što sam ugledala svoju preljepu nećaku, to čudo prirode i života tako malo i tako savršeno, to što bi trebala doživjeti svaka žena koja želi biti majka...rasplakala sam se kao nikad. Doktori su u čudu propitkivali što mi je dok babica nije rekla "ona ne može imati djecu". Eto ja ne mogu imati djecu. A zašto, zašto???
Prije par tjedana u jednom butiku, jedna mala preljepa dijevojčica oko tri godine, onakvog izgleda malog andjela sa najsladjim kikicama, izgleda kakvog ja zamišljam naše dijete, slučajno se zabunila i zagrlila mene oko jedne noge i rekla mi "mama" pogledala me najljepšim okicama na svijetu i nasmiješila mi se kao i ja njoj. Otišla sam kući i raspala se....

Imam najdivniji brak i savršenog i najboljeg supruga. Imamo svojevrsan dogovor da će mo pokušavati s MPO 10 godina, tj do moje 36-te. To je za tri godine. Nakon toga idemo na posvajanje. I posvajanje ne smatramo kao utješnu opciju nakon neuspjeha. Naprotiv, dijete će biti kruna naše ljubavi u bilo kojem pogledu.

Ali prolaziti kroz sve ovo je tako užasno teško.....i povremeno se raspadnem i izgubim razum od boli....i mislim kako više ne mogu....

[Lotta81]

Marlen razumijem te u potpunosti. Ima trenutaka kada se svi raspadnemo nakon nekog događaja.
Mislim da se svima u glavi mora desiti "klik" nakon kojeg će shvatiti da možda nikad neće uspjeti. Takav klik sam i ja nedavno doživjela nakon jednog pa pomalo smiješnog događaja. Naime, od početka braka muž i ja pomalo uređujemo naš dom. I sve je bilo prilagođeno tome kad jednog dana budemo imali djecu. Sad zadnji put muž je odabrao komad namještaja i pitao me jel mi se sviđa. U tom trenutku palo mi ja napamet da, ali kad budemo imali djete to neće odgovarati. Dok sam to mislila istovremeno mi se javila misao: ali prilagođavaš nešto nečemu što možda nikad nećeš imati.
I moram priznati da sam nakon toga u svojoj glavi prihvatila misao da možda nikad nećemo uspjeti.
Svatko od nas jednostavno mora sam doći do tog trenutka, a onda odlučiti što dalje.

[TeddyBearz]

Mi imamo dvosoban stan i godinama smo koristili samo jednu sobu. Ta je bila i dnevna i spavaća, a druga je stajala prazna jer će ona, kao, jednom biti dječja soba, pa nema ni smisla da se prebacimo tamo, jer ćemo opet sve morati mijenjati poslije.

Prije mjesec dana smo je napokon pretvorili u spavaću i sad imamo osjećaj da nam je stan oooooooogroman. A nije uopće.

Auto kupljen pred skoro 8 godina stvarno je ogroman - monovolumen za sedmero ljudi - jer imat ćemo dijete, treba nam veliki auto (a sigurno uopće ne treba). Skroz blesava investicija, koja još i poprilično košta kad se pokvari. Gluplje od toga su bile samo hrpe dječjih stvari koje sam pokupovala, a nikad nam nisu zatrebale.


I ništa, život ide dalje, samo nas dvoje (plus psi) u dvosobnom stanu i sa puno prevelikim autom. Pretpostavljam da smo mogli i gore proći.

[Jurana]

TeddyBearz, naj se nervirati, kod nas se takav stan naziva jednosobni.
A veliki auto je statusni simbol - kako uopće može biti prevelik

[mare41]

ja sam nedavno (nakon, po meni, neuspješnog ko zna kojeg postupka) zaključila da smo mi par koji ne može imat djecu, ta se odluka spremala duže vrijeme-da je ovo zadnji postupak, i malo je falilo da se uvalim u ogroman kredit jer ćemo ostat sami pa to možemo, i investicija propala po višoj sili, a test nakon toga pozitivan...htjela sam reći da sam tada, u tom zadnjem postupku, prvi put bez suza pomislila da ćemo proživjeti život bez djece, a do tad to nije bilo moguće, i počeli smo radit planove kao par koji neće imat djecu (al tuga je bila duboko prisutna, iako bez suza), al život je spremio iznenađenje..

[TrudyC]

I ništa, život ide dalje, samo nas dvoje (plus psi) u dvosobnom stanu i sa puno prevelikim autom. Pretpostavljam da smo mogli i gore proći.

Ovo ko da sebe čitam
I mi imamo puno preveliki stan (skoro 80 m2) s još većim kreditom jer kao imat ćemo djecu - to nam treba. Ha ha
Auto nam je srećom standardan, tu nismo pretjerivali (iako je u planu bio karavan, fala bogu da ga nismo kupili)
Netko je gore spominjao planove B, C i D e pa nama je plan B prodat faking stančugu i odselit u nešto manje. Plan C je odseliti na more (imamo lokaciju iz snova), ali prvo razraditi što ćemo raditi tamo. I tak....
Ovo je fakat terapeutski i odma mi je lakše kad pišem o ovome...

I Mare - svaka tebi čast, ali Ina je baš maloprije rekla, nemojte sad počinjati s onim kad se najmanje nadate i kad se opustite spikama. Mislim da tome nema tu mjesta

[ina33]

Život sprema iznenađenja u svim smjerovima, iako ne možeš stalno živit ni po modu "NNNI".... šteta života... nekako. A normalno je mijenjat nekretnine, širit se, uzit se... Nama je jedno vrijeme uistinu donio "mentalno zdravlje" projekt kupnje apartmana na moru, jer djece nećemo imat, ne treba nam veći stan. Pa ćemo ga se rješavat ako budemo kupili veći stan itd. Ono što nekako ja pokušavam ljudima poručiti - nemojte odustajat od stvari a konto toga "možda jednog dana". Ali... do toga ionako svako nadođe sam, nekako ne možeš i ne trebaš čupat ljude iz njihovih faza - kad sazrije, tad čuju ono što im u tom trenu treba.

Olakšanje, barem meni, oduvijek donosi govoriti o tom "tabuu" da se može izaći iz priče bez djeteta.

[ina33]

I da to nije uvijek i često nije korelirano s trudom, vjerom, ufanjem, brojem pokušaja itd. Čak u jednom trenu, barem po medicini, a koliko i ja vidim, postaje vrlo obrnuto korelirano - u jednom trenu linije "broj pokušaja" i pravac "uspjeh IVF-a", ako se ne prekrižaju, počnu se udaljavati (što više pokušaja (means "teža anamneza") to teže do djeteta).

[ina33]

Barem za vlastite js, tj. ako nema neke bitne promjene u onome što se u IVF-u radi, nego ide na "na mišić upornosti", pogotovo ako je žena u nekim višim godinama, što višim, to teže, iako i tu ima iznimaka, ali načelna smjernica je ta.

[mare41]

I Mare - svaka tebi čast, ali Ina je baš maloprije rekla, nemojte sad počinjati s onim kad se najmanje nadate i kad se opustite spikama. Mislim da tome nema tu mjesta

ja napisala kako je bilo kod nas-kad mi propala investicija, ne mojom krivnjom, neko mi je rekao ko zna zašto je to dobro...i da, nije me pustila nada samo u ovom postupku, nego u svima u zadnjih godinu dana, ja sam dobro već bila van svega....

[ina33]

Gluplje od toga su bile samo hrpe dječjih stvari koje sam pokupovala, a nikad nam nisu zatrebale.

Teddy, . Ovo me dugo zbunjivalo, mislia sam da to radiš iz usluge ili tako nešto.

[ina33]

Samo da ne ispadne čudno tipa da sebe smatram "paragonom normalnosti" - ja sam dugo i nakon poroda bila u modu "ko zna je li ovo for real, možda je pokosi SIDS itd.". Navodno si u tom modu (negdje pročitala) onoliko dugo koliko je trajao MPO, što bi meni bilo tipa 8 godina. Prvih par mjeseci mi je, umjesto "mama x", bilo prirodno reći "teta" (to je rola koja je kod mene trajala bitno dulje i u koju sam se dulje uživljavala), tipa sad će ti "teta x" promijeniti pelenu. Sva sreća da su prijašnje forumašice pisale o tome ili sam o tome s njima pričala na kavama, pa kad sam razmišljala je li to je iskrslo i to pitanje di sam skužila da je sve to relativno normalno (tipa scene da neki glas govori - vrati kolica, što se foliraš itd.). U tom smislu je moja "mantra" - blažena otvorena razmjena informacija i otvoren razgovor, o svemu, ne samo o "jednom ispravnom putu i jednom ispravnom razmišljanju" stila "sve ćemo mi" pa štogod.

[wewa]

posljednjih dana vracaju mi se flashevi iz mpo zivota - a davna je proslost. 3,5 godine od posljednjeg postupka, 3 godine od razvoda tog braka, 2,5 godine prekrasnog novog zivota koji mi je donio i dvoje velike djece: nisam ih rodila, ali sam im mama, svakim danom sve vise.

kad je brak zavrsio, shvatila sam zasto beba nije stigla. i bilo mi je drago da nije, jer je ta prica trebala zavrsiti. a opet, ni sad se nista ne dogadja, bebe nema iako su svi preduslovi tu. samo, ovaj put je sve drugacije. meni je mpo najtezi dio zivota. to je period kojeg se sjecam s mukom u zelucu, zigne me svaka cista u dojkama koja je ostala od stimulacija, zigne me sjecanje na histeroskopiju zbog polipa poslije klomifena, zigne me sjecanje na duge godine stajanja u mjestu, trosenja novaca, emocija, snage, zivota na nesto sto nikad nije doslo. zato ne bih nikad vise, ne mogu nazad. istina, drugacije je sad. grle me dva para ruku koje volim iako ne nose moje gene. nisu to dvoje klinaca zamjena za moju, samo moju bebu, ne mogu ni biti, oni su svoji. i poneku mengu i danas ispratim suznog oka, ali idem dalje. jer ne zelim da moje godine bjeze u nepovrat dok cekam nesto sto vjerovatno nikad nece doci. a u sebi sanjam nemoguce i zelim osjetiti kako je to, zelim cijeli paket. samo je 10 godina kasnije ipak sve lakse, vrijeme ipak donosi smiraj. i hvala mu za to.

a opet, svakome ko sve dvoumi da li pokusati jos jednom rekla bih: pokusaj. vrijedi zarad svih onih beba koje su drugi tako dozvali u svoje zivote.

onima koji su se pomirili pozeljela bih dobrodoslicu u mirniji zivot, lijepo je i ovako

[kismet]

posljednjih dana vracaju mi se flashevi iz mpo zivota - a davna je proslost. 3,5 godine od posljednjeg postupka, 3 godine od razvoda tog braka, 2,5 godine prekrasnog novog zivota koji mi je donio i dvoje velike djece: nisam ih rodila, ali sam im mama, svakim danom sve vise.

kad je brak zavrsio, shvatila sam zasto beba nije stigla. i bilo mi je drago da nije, jer je ta prica trebala zavrsiti. a opet, ni sad se nista ne dogadja, bebe nema iako su svi preduslovi tu. samo, ovaj put je sve drugacije. meni je mpo najtezi dio zivota. to je period kojeg se sjecam s mukom u zelucu, zigne me svaka cista u dojkama koja je ostala od stimulacija, zigne me sjecanje na histeroskopiju zbog polipa poslije klomifena, zigne me sjecanje na duge godine stajanja u mjestu, trosenja novaca, emocija, snage, zivota na nesto sto nikad nije doslo. zato ne bih nikad vise, ne mogu nazad. istina, drugacije je sad. grle me dva para ruku koje volim iako ne nose moje gene. nisu to dvoje klinaca zamjena za moju, samo moju bebu, ne mogu ni biti, oni su svoji. i poneku mengu i danas ispratim suznog oka, ali idem dalje. jer ne zelim da moje godine bjeze u nepovrat dok cekam nesto sto vjerovatno nikad nece doci. a u sebi sanjam nemoguce i zelim osjetiti kako je to, zelim cijeli paket. samo je 10 godina kasnije ipak sve lakse, vrijeme ipak donosi smiraj. i hvala mu za to.

a opet, svakome ko sve dvoumi da li pokusati jos jednom rekla bih: pokusaj. vrijedi zarad svih onih beba koje su drugi tako dozvali u svoje zivote.

onima koji su se pomirili pozeljela bih dobrodoslicu u mirniji zivot, lijepo je i ovako

wewa, prekrasan post, i bar meni, jako, jako inspirativan jer mi je odmah toplije oko srca kad ovakvu priču pročitam

[wewa]

wewa, prekrasan post, i bar meni, jako, jako inspirativan jer mi je odmah toplije oko srca kad ovakvu priču pročitam

[ina33]

a opet, svakome ko sve dvoumi da li pokusati jos jednom rekla bih: pokusaj. vrijedi zarad svih onih beba koje su drugi tako dozvali u svoje zivote.

Draga wewa, veliko ! Vezano za ovo gore, i tu svako, naravno, daje svoj odgovor. Kad sam bila na tečaju za posvojitelje, svako je to drugačije odgovarao, ovisno koliko ga je "išibao" MPO. To pitanje je i intimno, žene mi neke govore da su MPO doživljavale kao nasilje (to su...onako, općenito uzevši, prirodniji tipovi, ne tabletomani kao ja, kojemu je strano piti bilo što prirodno za imunitet, Bože sačuvaj otići kod nekog prirodnjaka, najveći kontra-placebo sam imala kod bionergetičara i to mi je još uvijek onako ... jezovito sjećanje (jer ne vjerujem u to), a s lijekovima, i uz "više-manje racionalne bijele mantile", uz cost-benefit kako mi se predstavi, nemam prolbema.

Konkretno, upoznala sam majku koja je izgubila blizance u 21. tjednu, i koja je posvojila, mislim a ona ovo ne bi rekla (ovo općenito da vrijedi), ali, u stvari... baš i nema općenitog, svaka priča je posebna priča. I ljudi često razmišljaju da ne žale za prođenim stvarima, jer su im te stvari otvorile put za nešto novo.

Ovo o "svojoj djeci"... i uz opasnost, da mi se ne vjeruje, sad kad imam "svoje" dijete (kao mari, sad kad je trudna, i to je opasnost na koju ljudi nailaze (stila "lako tebi pričat"), a svako priča (samo) svoje svjedočanstvo i doživljaje, koji su svi validni, jer su njihovi, jer su teški, jer su laki, jer su iskustvo koje mijenja), nisam nikad ful razumjela. Svako dijete je svoje... ovo moje ja ful ne kužim općenito (i od one zaljubljenosti u bebu nakon poroda što je meni ???), i od opijenosti trudnoćom (ja sam je imala isključivo hormonalno i u jednom tromjesečju).

[ina33]

Da me se krivo ne shvati - pod "opijenost trudnoćom" mislim da sam imala highl level energiju stila na nekom red bullu - čisto fizički. Mislim (iako ne mogu znati u potpunosti, jer to iskustvo nisam prošla) da je ovo "cijeli paket" čak više jedan mit, koji se dosta na Rodi perpetuira (pričaj s bebom u utrobi, čaroban porod, Ina May Gaskin itd.), nego iskustvo prosječne rodilje. Roditeljstvo je, po meni, toliko više od same trudnoće/poroda/dojenja/hormona (tog fizičkog i prolaznog aspekta).

[ina33]

A i geni su mi isto ta kategorija - više neko područje mita, nego nešto opipljivo i stvarno.

[wewa]

ja sam ti od tih prirodnih tipova, pa kuzim zasto nam se utisci razlikuju

inace, u svemu pa tako i mpo-u vodila sam se mislju da zelim uciniti sve sto je u mojoj moci, e da ne bih sutra pozalila sto sam propustila neku priliku. zato bih drugima rekla da pokusaju. u isto vrijeme jako mi je znacajno voditi racuna o vlastitom zdravlju: ne biste vjerovale koliko raste ucestalost kancera dojke. zato oprez, redovne uzv kontrole su neophodne.

[wewa]

Da me se krivo ne shvati - pod "opijenost trudnoćom" mislim da sam imala highl level energiju stila na nekom red bullu - čisto fizički. Mislim (iako ne mogu znati u potpunosti, jer to iskustvo nisam prošla) da je ovo "cijeli paket" čak više jedan mit, koji se dosta na Rodi perpetuira (pričaj s bebom u utrobi, čaroban porod, Ina May Gaskin itd.), nego iskustvo prosječne rodilje. Roditeljstvo je, po meni, toliko više od same trudnoće/poroda/dojenja/hormona (tog fizičkog i prolaznog aspekta).

kad kazem cijeli paket, onda upravo mislim na taj fizicki aspekt kao dio paketa. jer ovo poslije znam kako je, roditeljstvo je zaista najtezi i najljepsi (cjelo)zivotni zadatak. meni bi bilo drago, neprocjenjivo cak, iskusiti sve sto radjanje novog zivota podrazumijeva - ne gledam to kroz ruzicaste naocale, samo prizeljkujem.

[ina33]

ja sam ti od tih prirodnih tipova, pa kuzim zasto nam se utisci razlikuju

inace, u svemu pa tako i mpo-u vodila sam se mislju da zelim uciniti sve sto je u mojoj moci, e da ne bih sutra pozalila sto sam propustila neku priliku. zato bih drugima rekla da pokusaju. u isto vrijeme jako mi je znacajno voditi racuna o vlastitom zdravlju: ne biste vjerovale koliko raste ucestalost kancera dojke. zato oprez, redovne uzv kontrole su neophodne.

Po hipohondriji sestre - of kors da sam vodila i vodim računa - a po "prirodnjaštvu" udaljene - sjećam te se s topica oko prirodnog poroda i razgovora o Ini, koji je meni bio i ostao ? (općenito - sva ta priča). Ali, to sam ja, svako od nas je drugačiji, i svako je svoja punokrvna žena, u svim svojim izvedenicama.

[Mali Mimi]

wewa mogla bih ovo zadnje potpisati eto tako sam se točno i ja osjećala ko da mi godine bježe u nepovrat a ja ganjam snove, i ne možeš prestati, to kao da je neka vrsta droge...al pred kraj mi je bilo muka već od svega i lakše mi je bilo razmišljati o svršetku nego o nastavku MPO priče, na sreću desio se obrat i još uvijek ne vjerujem da je tome tako, vjerojatno ni neću još dugo, dugo...

[ina33]

kad kazem cijeli paket, onda upravo mislim na taj fizicki aspekt kao dio paketa. jer ovo poslije znam kako je, roditeljstvo je zaista najtezi i najljepsi (cjelo)zivotni zadatak. meni bi bilo drago, neprocjenjivo cak, iskusiti sve sto radjanje novog zivota podrazumijeva - ne gledam to kroz ruzicaste naocale, samo prizeljkujem.

Znam da mi nećeš vjerovati... ali neko možda hoće, a i to je moj osobni stav (a svi su validni), pa ću napisati - meni osobno taj fizički dio paketa je so onako romantizirano overblown... da osobno (imajući ovo iskustvo) vjerojatno ne bih za njim žalila kao bitnim dijelom paketa "roditeljstvo".

Ali, to je škbb.

[wewa]

Znam da mi nećeš vjerovati... ali neko možda hoće, a i to je moj osobni stav (a svi su validni), pa ću napisati - meni osobno taj fizički dio paketa je so onako romantizirano overblown... da osobno (imajući ovo iskustvo) vjerojatno ne bih za njim žalila kao bitnim dijelom paketa "roditeljstvo".

Ali, to je škbb.

ma naravno da ti vjerujem, zasto ne bih?! to je tvoj stav, tvoj osjecaj, ja ga postujem i da ga ne razumijem, a razumijem ga bez problema

Mali Mimi, zelim ti svu srecu ovog svijeta

[Inesz]

Samo da ne ispadne čudno tipa da sebe smatram "paragonom normalnosti" - ja sam dugo i nakon poroda bila u modu "ko zna je li ovo for real, možda je pokosi SIDS itd.". Navodno si u tom modu (negdje pročitala) onoliko dugo koliko je trajao MPO, što bi meni bilo tipa 8 godina. Prvih par mjeseci mi je, umjesto "mama x", bilo prirodno reći "teta" (to je rola koja je kod mene trajala bitno dulje i u koju sam se dulje uživljavala), tipa sad će ti "teta x" promijeniti pelenu. Sva sreća da su prijašnje forumašice pisale o tome ili sam o tome s njima pričala na kavama, pa kad sam razmišljala je li to je iskrslo i to pitanje di sam skužila da je sve to relativno normalno (tipa scene da neki glas govori - vrati kolica, što se foliraš itd.). U tom smislu je moja "mantra" - blažena otvorena razmjena informacija i otvoren razgovor, o svemu, ne samo o "jednom ispravnom putu i jednom ispravnom razmišljanju" stila "sve ćemo mi" pa štogod.

sve ovo, vrlo slično događalo se i još uvijek se događa meni. duboko u svojoj glavi ja sam još osoba bez djeteta, odnosno ponekad mi je tako teško povjerovati da je moje dijete-moje dijete, da sam mu mama, a ne teta.

svaki iskreni upis na ove stranice melem je za stotine drugih koji čitaju.


tnx ina33.

[ina33]

sve ovo, vrlo slično događalo se i još uvijek se događa meni. duboko u svojoj glavi ja sam još osoba bez djeteta, odnosno ponekad mi je tako teško povjerovati da je moje dijete-moje dijete, da sam mu mama, a ne teta.

svaki iskreni upis na ove stranice melem je za stotine drugih koji čitaju.


tnx ina33.

To ti je najnormalnije! Sve će to sjesti na svoje. Po mom iskustvu negdje oko 3. rođendana prestaje čuđenje, ali duboko i dalje postoji strah... Sad me strah da ja ne riknem s malim djetetom itd.

Ajde, baš mi drago da sam nekom pomogla, da nije sve dočekano "na nože", uz milijun zašto i kako to misliš i ono ????!!! jer nije u skladu sa "inoficijelnom mantrom" .

[Marlen]

wewa tako si to dobro napisala

[ina33]

wewa tako si to dobro napisala

A ti si tako dobro opisala osjećaj "iza staklenog zida". Dugo "pasem" ovim PDF-om, nikad nisam naišla na tako dobar i jednostavan opis toga, a "pun pogodak" . Sretno !

[Marlen]

ina33 hvala od srca!
Tvoji postovi su meni itekako potrebni, jer ponekad vidim u njima i ono što ne želim, a trebala bi. Tj treba ponekad skinuti ružičaste naočale i prihvatiti stvarnost, ma koliko ona nama brutalno zvućala.....

[ina33]

ina33 hvala od srca!
Tvoji postovi su meni itekako potrebni, jer ponekad vidim u njima i ono što ne želim, a trebala bi. Tj treba ponekad skinuti ružičaste naočale i prihvatiti stvarnost, ma koliko ona nama brutalno zvućala.....

... a koji put, nakon prihvaćanja - vidiš da ta stvarnost uopće i nije toliko brutalna i da ima i u njoj sreće. Referiram se na postove wewe, teddy i ostalih cura.

Sretno, pa kako god ispalo... skinut će se stakleni zid, jednom, na neki način, možda na naglo, a možda ćeš se samo jednog dana probuditi i skužit da ga ne osjećaš više.

[Marlen]

Hvala ti ina33
rasplače me ženo skoro....

[Konfuzija]

Svako dijete je svoje... ovo moje ja ful ne kužim općenito.

Ovo me je podsjetilo na jedan razgovor s jednim poznanikom prije milijun godina. Došli smo na temu njegovog novopečenog očinstva i doživljaja majčinstva njegove žene. Rekao je, otprilike, da ne mogu vjerovati kako je to dijete proizašlo iz njih, da osjećaju kao da je sletio njima u naručje iz svemira, tako svoj i poseban i jedinstven od samoga početka...
I to mi je bilo nešto najljepše što sam ikada čula o roditeljstvu, to stavljanje sebe i biologije, tj. fiziologije u drugi plan, gdje po meni i pripada... Mali prinčevi i princeze s nekog drugog planeta, iz neke druge dimenzije, djeca budućnosti, strijele, kojima smo mi lukovi, stabilna i čvrsta baza, ali nas oni nadilaze, kako i treba biti.

[wewa]

wewa tako si to dobro napisala

hvala ti, draga <3

zelim ti svu srecu, nek ti nastavak tvoje price donese ono sto je najbolje za tebe!

[ina33]

sve ovo, vrlo slično događalo se i još uvijek se događa meni. duboko u svojoj glavi ja sam još osoba bez djeteta, odnosno ponekad mi je tako teško povjerovati da je moje dijete-moje dijete, da sam mu mama, a ne teta.

svaki iskreni upis na ove stranice melem je za stotine drugih koji čitaju.


tnx ina33.

Nastavno na ovo... ja sam bila nesklona tj. tada sam vrlo često morala prelamat dilat slike male okolo, stila ginići, stila stavljat u avatare, stila reći ono "uspjeli smo" s točkom, ispunit mariborski follow-up upitnik (dijagnoze djetea, itd.) jer sam razmišljala nikad ne znaš, ko zna jel' to privremeno itd.... Još uvijek se tu ne osjećam... "trijumfalno", nego onako.... najbliže je reći "in awe" onako... bojazno i uz poštovanje. Iako, što je i normalno, svakodnevica taj osjećaj ispire, bilo bi bed da ne ispire, to bi bilo optrećenje.

Istodobno je dolazila ona grozomorna izmjena zakona i ustanovila se potreba da dilamo slike djece (novinari hoće face, ništa ne ide na anonimous, a i ti su si izmilslili neku svoju facu za medije), širimo svoje priče o "uspjehu"... mi, "konačno uspjeli".

I sad... kako da neki aktivist sa strane... kuži sve te duboke mehanizme i otpore, ne kuži biće ni tipa pola "suboraca", ma s koje strane staklenog zida su trenutno. To fakat ovisi o karakteru, i intimno je... i voljom nekako neupravljivo ili teže upravljivo.

[ina33]

I ovisi o raspletu priče, naravno, jednostavno u ovome nitko, po meni, ne može odlijepit svoju sudbinu, ako misli da može - u iluziji je. Da sam uspila 2x, mislila bih - ma, vidiš, samo se trebalo opustit/pronać' pravu kliniku itd. Ovako mi se vratio taj osjećaj "in awe".