Strana roditeljstva o kojoj se ne priča

[Sumskovoce]

Meni je mantra prvih godinu bila "Deny yourself" - uporno sam odbijala misliti na sebe i svoje potrebe (osnovne potrebe kao hrana ili wc ili san) jer je to bio jedini način da ne skrenem s pameti.
Moj je ego postao nula, ja nevažna, puko preživljavanje. I ne yellow allarm, već red allert 24/7.
Apropo roze vjeverice, prošli tjedan sam zaspala na nogama, mislila sam da je to nemoguće, ali je - moguće je.
Sinoć, u 2 ujutro mi je Palčić zaplakao i probudio brata, pa se oboje derali, a ja u polusnu, još pod dojmom sna kojeg sam sanjala, tražim kalkulator da izračunam gdje je greška (sanjala sam nešto o poslu) i ne mogu shvatit zašto se taj zvuk (dječji plač) ne stišava unatoč tome što sam sve izračunala točno i predala na vrijeme. Trebalo mi je 10-ak minuta da spoznam da mi djeca plaču i da nema koraka kojeg sam propustila ili roka kojeg nisam ispoštovala, već da trebam dić guzicu i opet uspavat djecu.
Ako noćas bude ista priča, mislim da će svisci motat čokolade po sobi