Prošla su kritična 34 tt, pa izgleda da je nekako došlo vrijeme (čitaj: konačno sam skupila hrabrosti

) da se i ja ovdje javim. Nisam puno pisala, u početku iz razloga što sam vodila listu na našem Odbrojavanju i stvarno mi je bilo teško pisati o svojoj trudnoći dok je u isto vrijeme toliko izjalovljenih nada. Kasnije sam jednostavno pokušavala što više uživati u bebuškama i truditi se ne misliti na išta loše.
Poslijednja tri tjedna sam hospitalizirana i na tokolizi, u konačnici zbog trudova, ali i prijeteće preeklampsije i svih njezinih ružnih nuspojava i inih dijagnoza, koje danas nisu vrijedne ni spomena. Svaki dan je bio dobitak i uspjeli smo izgurati s 31+4 do 34+4. Moji bebači su danas 2300 i 2350, i uskoro ću postati ponosna mama

.
I sad vas čitam; neke ste na samome početku, neke u sredini, neke kao i ja odbrojavate zadnje dane. Želim vam od sveg srca mirne i opuštene trudnoće i, koliko god to bilo teško, ne reagiranje strahom na svaku promjenu, normalno ako je sve u redu (meni je najbolja i najvažnija stvar u trudnoći bio moj ginekolog, kojeg sam mogla kontaktirati sa svim pitanjima i dvojbama, i to odmah; prištedjelo mi je sate i dane nesigurnosti i straha pitajući se je li sve u redu). Želim vam da uživate u svakom trenutku – u vašem djetetu, trudnoći, ali i u sebi i u svom partneru - ovo je vaš zajednički put, ili bolj rečeno zajednički početak jednog novog puta. Do 28 tt sam živjela punim plućima, trudila se uživati u svakom danu i to mi je dalo snage za sve ovo danas.
Javim vam se kad se nas dvoje konačno susretnemo licem u lice s ova naša dva mala čuda, koja tako dobro poznajemo s monitora. I sve mi se čini da će to biti uskoro
Ljubim vas sve i sretno!
