Mislim da svaka metoda treba biti prilagođena pojedinom djetetu, i da se ista metoda ne može primijeniti u svakoj situaciji. Sasvim mala djeca ne mogu podnijeti punu odgovornost za svoje postupke, niti mogu uvijek razumjeti svako objašnjenje zašto nešto ne smiju. Neka djeca ne mare za posljedice, čak ni kada ih iskuse. Većina djece ne može tako dalekosežno razmišljati, da izbjegavaju loše posljedice. Evo, iz vlastitog primjera. Dopustila sam mu da približi prstić kaminu, i prije nego je dotaknuo kamin, shvatio je da je to jako vruće i nešto što treba izbjegavati. Nikada ga nisam morala upozoravati da ne dira vatru, sam je iskusio da to može biti opasno. Drugi primjer, kad ja i mm pijemo kavu, i on je želi piti. Pokušali smo mu podvaliti kraš umjesto kave, ali nije uspjelo, brzo je primijetio razliku u boji. Kako da mu objasnim da kava nije za 3-godišnje dijete? Nekad ukrade gutljaj, ako ostavimo šalice na stolu, i vidi da se ništa loše nije dogodilo, samo mu je bilo fino i ukusno. Ne mogu mu ja sad objašnjavati štetne učinke kave na njegov organizam, jer je premalen da to shvati. Jedino mu mogu reći da mu ne dam piti jer to nije za malu djecu i gotovo (u prijevodu - because I told you so). Ili kad idem uspavati malog bracu. Više sam ga puta upozorila da bude tiho. Ispočetka je bilo teško, pustila sam ga da bude glasan i da brat ne može zaspati od njega. Vidio je da se ne mogu igrati s njim zato jer je brat pospan i nervozan, dakle iskusio je lošu posljedicu, pa ga to nije spriječilo da opet bude glasan. Naučio je tek kad sam ga za kaznu poslala u njegovu sobu, i otišla u miru uspavati brata. The point is, svako je dijete drugačije, svaki uzrast i situacija nosi svoje, i svemu trebamo prilagođavati naše postupke.
 |
|||
Odgovori s citatom
rehab prvotno napisa
