Heroji NAKON bitke

[kaina]

Drage moje ja kipim, ljuta sam i deprimirana. Naslov je nastao po tome kako moj suprug zove dotične osobe. Radi se o tome da sada, mjesec dana nakon što je moja malena djevojčica otišla ne neko (nada se) ljepše mjesto se nađu osobe koje sole pamet sa rečenicama i napadima tipa-Zašto nisi tražila da te porode prije kad ti je bilo loše, zašto si pristala da te puste iz bolnice dok ti je bilo bolje, zašto nisi tražila da te premjeste u drugu bonicu, zašto nisi tražila druge pretrage...Ja više ne mogu... Trudim se objasnit da se nije mogel takav ishod otkrit prije vremena, ali više nemam snage za to. Nemam volje nikud ni ić jer znam da ću, vrlo vjerojatno, idućem koji mi postavi takvo pitanje "otkinut glavu". Kak ste se nosile s time, kako takvim osobama ne na ružan način reći da od**bu (nemrem naći trenutno prikladniju riječ pa se radije cenzuriram)... To su nažalost osobe koje su nam stalno prisutne u životu i ne mogu im reć ono kaj mislim (cenzurirano u predhodnoj rečenici) radi djece i supruga.

[Anemona]

Žao mi je krescenija, nema tu pametnog odgovora.
Ne kaže se bezveze: lako je biti heroj nakon bitke.

[memoriz]

Krescenija, nemoj se truditi jer štogod ti rekla, doći će do njihovih ušiju, ali ne i dalje. A opet, ako ti stvarno dođe da ćeš svaki tren eksplodirat, savjetujem da im kažeš nešto, ali normalnim, smirenim tonom bez vike i ružnih riječi jer ako ćete vikati, opet ćeš ti ispasti neka ludača da se tako izrazim - npr. molim vas, možete li prestati više o tome jer vas ja više ne mogu slušati, izgubili smo dijete, ništa ga više ne može vratiti, boli me unutra da ne možete ni zamisliti koliko i trenutno trebam samo vašu podršku i mir... Tako se ne moraš brinuti ni za supruga ni za djecu. A i daj probaj tu negdje naći onaj letak koji govori o gubitku i pojašnjava prijateljima i bližnjima oko tebe kroz što prolaziš i kako se ponašati u takvim situacijama.

[trampolina]

To što rade je vrlo, vrlo nepristojno, bezobrazno i sebično.

Reci im prije nego što IŠTA počnu pričati da ti ne želiš o tome.cA da ćeš ih obavijestiti kad budeš htjela.

[tikica_69]

Ja sam takvima na njihovo zašto odgovarala sa "zato jer nije bilo nikakvog zdravstvenog razloga da me porađaju ranije" a onima upornijima "lako je tuđim kur_em po gloginjama mlatiti" i tu je bio kraj priče.

[LolaMo]

Ja ne mogu vjerovat da vam ljudi ulijeću s takvim pitanjima..
Držite se cure :hug:

[žužy]

Ja sam takvima na njihovo zašto odgovarala sa "zato jer nije bilo nikakvog zdravstvenog razloga da me porađaju ranije" a onima upornijima "lako je tuđim kur_em po gloginjama mlatiti" i tu je bio kraj priče.

X
Isto tako i trampolina je dobro rekla.
E da mi je biti nazočna kad ti netko "soli pamet"...Grrr

[Boxica]

mene su pitali i prijatelji i "samo poznanici" i dio family, odgovor je svima bio isti: "sve je to što bi bilo kad bi bilo...moje dijete ništa neće vratiti i stoga me pustite na miru"
poslije toga nitko više nije pitao...
moraš im dati do znanja da kako se osjećaš i što te smeta jer nitko ne zna čitati misli...meni je ta spoznaja uvelike olakšala život...

[winnerica]

Prestrašno je što se susrećete s takvim okrutnim i nepristojnim ljudima; ne treba im uopće davati prigodu da progovore. Strašno mi je žao radi vašeg gubitka
Inače, na žalost nisi jedina koja je takvo što prošla (mislim na pametovanja poslije), ako se dobro sjećam da je i Roza Groza pisala nešto slično (malo blaže) nakon što je izgubila svoje bebe

[apricot]

samo im reci: želite li reći da sam mogla spasiti svoje dijete, a nisam?
valjda će se barem malo posramiti

nisu vrijedni nijedne tvoje misli; imaš svoju obitelj, okreni se njima
budi s njima u svojoj iuzi i u sreći
ovi ostali su tako jadno nevažni

[Beti3]

Kresencija, isto je i meni bilo. Ili su postavljali ovakva nebulozna pitanja i teorije. Ili, nisu ni spominjali. Kao da nisam rodila. Kao da je najveća sramota kad ti beba umre na porodu, pa se o tome ne priča. Ne znam što mi je bilo gore.
Sada, sa velikim odmakom, znam da nisu mislili ništa loše, nego uglavnom nisu znali što reći, pa su nagađali ili šutjeli. Najbolje mi je bilo kad nije bilo nikoga.
Znam da ti sad ne trebaju takvi komentari, probaj okrenuti se i ne slušati, pa će valjda shvatiti da je pametnije da začepe.

[kaina]

Uh... na žalost nisam usamljeni slučaj kolko vidim... Ma trudim se čim više bit sa svojom obitelji, ali kad te netko tak "pikne" samo srce da mi ne pukne... I onda, naravno krenu i suze kad se maknemo iz tog okruženja i trpi moja obitelj... zato i pitam kak ste to rješavale jer ne želim da se to događa- da njima šutim jer ne znam kaj bi im rekla, a da onda mojoj obitelji tulim i pijem tablete za smirenje, a zbog čega?! Pokušat ću sve od navedenog pa se nadam da će nešto i upaliti. Nije mi problem pričati o tome kak se to dogodilo i kaj se dogodilo i o samom porodu, ali kad osijetiš da netko baca krivicu na tebe...ne znam, meni iskreno grlo se stegne, srce samo da ne pukne i suze se skupljaju i ne znam kak uopće im tak nekaj pada na pamet. Jest danam nije prvo djete, ali željeli smo je ko i da je prva i svi smo se veselili i još nisam htjela nikaj pripremat da ne "zacopram" pa mi se i to baca pod nos- kao nisam se ni pripremala- nisam ju htjela?! Pa imala sam doma za nju spremno za prvih tjedan dana, za izlazak iz bolnice je bilo kod moje mame spremno, ali jednostavno neki ljudi ne razumiju... Žal mi je kaj ste i vi morale prolazit kroz ovo jer je barem meni ovo izuzetno teško, da me netko krivi da nisam htjela pomoći svojoj bebici... Žužy moja a kaj da ti velim... ide me

[sirius]

To je strah. Njihov strah od gubitka. Da bi se tako nešto moglo dogoditi njima , ili se moglo dogoditi ... I onda ljudi pokušavaju racionalizirati stvari , zbog sebe , da sebe uvjere da mogu život držati pod kontrolom i da im se nikad neće dogoditi takav gubitak.
Ali ne mozes kontrolirati život , nekad se stvari jednostavno dogode uz sve mjere opreza , i sve radnje koje si poduzeo.
Mislim da je netko jednom rekao : " Život je nesigurna rabota.".
To je ono sto čine ljudi sa pitanjima i teorijama " Što bi bilo kad bi bilo ...", traze ( za sebe) osjećaj ( lazne )sigurnosti.
Ne znam sto ti je činiti ... Vjerojatno ono sto će ti u tom trenutku ( i nakon njega ) donijeti osjećaj da si rekla pravu stvar.
nekad je to ironija , nekad je to ignoriranje , nekad iskreni osjećaj koji ćeš podijeliti sa njima.

[Sirius Black]

To nisu heroji poslije bitke, to su obične pizde. Kao što kaže sirius u postu iznad, to su ljudi koji se boje da bi se njima ili nekome njihovom nešto takvo moglo dogoditi, pa sami sebe uvjeravaju da se tebi to dogodilo zato jer si nešto napravila krivo, a ne zato jer se jednostvano može dogoditi.

Nitko ti nema pravo nabijati osjećaj krivnje samo da sebi olakša strah ili bilo kakav dugi osjećaj. I takvi ljudi zaslužuju da im se kaže u lice što misliš o njima.

Nemam iskustva s tako tragičnim događajima, ali imam situaciju da je nakon teške bolesti (za koju ne postoji rizična skupina i može se dogoditi bilo kad i bilo kome) bilo nekih koji su mislili da sam iz nekog razloga kriva za to jer im je valjda bilo prestrašno pomisliti da se i sami nađu u takvom stanju. Nažalost radilo se o nekoliko med.sestara. Jedna mi je čak rekla da bih se trebala bolje potruditi da se oporavim jer imam muža i djecu doma

[stray_cat]

ojoj

meni je thumperova recenica u bambiju sveto pismo https://www.youtube.com/watch?v=I71cY9Ysy5U

osobno najcesce nemam pojma kako nekome reci nesto mudro u kriticnoj situaciji i strucnjak sam za gluposti u takim situacijama. (dan danas si ne mogu oprostiti sto sam frendici kojoj su sprckali porod i bebica je umrla u pokusaju da je utjesim rekla kako vec ima dvoje djece pa joj je kao zbog toga lakse!!!!) ono, ja sam idiot, nemam pojma odakle sam isceprkala takvu logiku i zbog cega sam joj izgovorila takvu kretenariju. ispricala sam joj se tek 15 godina kasnije jer u skladu sa svojim antitalentom za komunikaciju nisam znala kako da joj to uopce izgovorim

moje iskustvo (a zabavljam se zbog djetetovog autizma i reakcija okoline na njegov autizam) vec godinama i jedino sto mozes forsirati da se naucis svjesno potiskivati to recikliranje "sto bi bilo da sam tad napravila drugacije" jer tu nema nicega osim obnavljanja boli. u tome sto ti se dogodilo nema nikakve logike i jedino ti mozes naraviti korak u svaki novi dan sa svim tim iskustvom iza sebe.

meni je crni humor kad cujem recenice da ce biti lakse bolno jer nece. neka te iskustva unakaze emocionalno za cijeli zivot.

ja osim psihoterapije radim yogu, golo prodisavanje i istezanje jer sam u najgorim fazama depresije od bolova u grudima jedva disala, hodala sam skroz zgrbljeno, nisam imala snage za nista. onda me se docepala frendica koja je instruktor za yogu i doslovno me za ruku vukla da krenem sa njom vjezbati. nakon 2 treninga nestala mi je bol iz grudi i pocela sam lakse disati. yogom mozes pootvarati neke cakre i uvesti disanjem u sebe energiju. svjesna si da kad si ti jaka jaki su svi oko tebe. ako se ti raspadnes oni ce svi skupa upasti u tvoj kosmar. ljudi bjeze od ljudi koji su slabi koji kukaju. je to dobar filter za frendove i vidis tko je tko ali nekad trebas i te kretene koij ti u biti i nisu frendovi, sad si samo naucila tko je kakav. osim yoge pomaze i valerian, glava ostaje bistra a opusti tijelo. sva druga kemija ti maskira simptome sa kojima se moras spustiti do dna da bi mogla krenuti dalje

jos jednom moja najiskrenija sucut i sori ako sam ovim postom bilo kome na ovom dijelu foruma digla tlak

[kaina]

Hvala vam. da u pravu ste to jesu osobe koje inače vole sve imat pod kontrolom i sve mora bit "po špagi". Svaki dan mi je nova bitka- da moja obitelj bude sretna i da uspijem krenut dalje. Nemojte me krivo shvatit s ovim "krenut dalje", ali htjela bih Emili čuvat u srcu ko sreču, ne ko tugu kao što je to sad. Htjela bih da konačno počnem normalno prespavat noć, da ne pijem te glupe tablete, da živim život, da mi se vrati volja za nekim stvarima koje sam prije žarko htjela.. Želim Emili ostaviti da u miru počiva na nekom ljepšem mjestu gdje čemo se jednog dana sresti, a ne plakati nočima, buditi se u znoju, razmišljati o tome što bi bilo kad bi bilo... Uspijela sam se donekle smirit i sad kreču s tim glupim pitanjima i ja opet tonem.. morat ću im dat do znanja da ne želim da mi postavljaju takva pitanja i nek puste menei moju obitelj da živimo kak najbolje znamo i možemo.

[Boxica]

Hvala vam. da u pravu ste to jesu osobe koje inače vole sve imat pod kontrolom i sve mora bit "po špagi". Svaki dan mi je nova bitka- da moja obitelj bude sretna i da uspijem krenut dalje. Nemojte me krivo shvatit s ovim "krenut dalje", ali htjela bih Emili čuvat u srcu ko sreču, ne ko tugu kao što je to sad. Htjela bih da konačno počnem normalno prespavat noć, da ne pijem te glupe tablete, da živim život, da mi se vrati volja za nekim stvarima koje sam prije žarko htjela.. Želim Emili ostaviti da u miru počiva na nekom ljepšem mjestu gdje čemo se jednog dana sresti, a ne plakati nočima, buditi se u znoju, razmišljati o tome što bi bilo kad bi bilo... Uspijela sam se donekle smirit i sad kreču s tim glupim pitanjima i ja opet tonem.. morat ću im dat do znanja da ne želim da mi postavljaju takva pitanja i nek puste menei moju obitelj da živimo kak najbolje znamo i možemo.

drago mi da želiš naprijed, ali sve je to još uvijek pre pre sviježe...evo danas ti je tek mjesec dana...
moj savjet ti je da odeš na razgovor kod psihologa i njemu istreseš sve što te muči, vjeruj mi biti će ti lakše

[hope123]

Ma sve su to budale koje neznaju za takvu bol kao jedna majka koja izgubi dijete!Ja uvijek kažem da nedaj bože takve boli nekome,jer lako je pametovati takvima koji se tješe kako nije njima onda sve tako crno kao npr.nama kojima se to dogodilo.Ma fuj,fuj,fuj,ljudi su zaista krajnje nekulturni i bezobrazni.Ništa se ne sekiraj živi dan po dan sa svojom obitelji a sa ostatkom budi dobra onoliko koliko moraš zbog svojih!Oni bi tebe trebali sada svi tješiti i biti uz tebe a ne da ti grcaš u suzama zbog njihovih glupih pitanja i komentara,uz toliko suza koje si isplakala za svoju curicu.Nek se svi skinu sa vrata!Baš me to ljuti!!!A da želiš i hoćeš krenut dalje budeš i to,samo dan po dan,jer jako je to friško još.Meni će za 3 dana biti godina i da boli naravno da boli,ali naučila sam se nositi sa tom boli i živjeti dan po dan,i još uvijek zaplačem i svaki dan mi je u mislima moja curica.To su obilježja za cijeli život,al isto tako znam da nas gleda i da je uz nas,da ćemo jednoga dana biti svi zajedno i to me tješi.Bit će lakše ali nikada zaboravljeno!Grli svoje curice i muža i pusti sve ostale!

[Angie75]

Ne mogu vjerovati da ću citirati Bandića ( ), ali rekao je jednom: Sačuvaj me bože naknadne pameti. Neloša replika za ovakve komentare. To i nisu heroji nakon bitke, jer oni u toj bitci nisu ni bili, to je baš naknadno pametovanje.

[Peterlin]

drago mi da želiš naprijed, ali sve je to još uvijek pre pre sviježe...evo danas ti je tek mjesec dana...
moj savjet ti je da odeš na razgovor kod psihologa i njemu istreseš sve što te muči, vjeruj mi biti će ti lakše

Slažem se... Mnogi ljudi često griješe na više načina kad treba komunicirati s osobom koja je izgubila dijete jer si često ne mogu (ili ni ne pokušavaju) predočiti kako je to - ili šute jer se boje bilo što reći, ili odu u drugu krajnost pa "prodaju pamet". Boxica je dobro savjetovala - vjerojatno bi bilo dobro da porazgovaraš sa stručnjakom. Ljude ne možeš mijenjati, ali možda možeš naučiti kako postići da te ne pogode njihove reakcije.

[winnerica]

Stvar je u tome, kako kaže Peterlin, da se ljudi u takvim netipičnim, a tragičnim situacijama zbune, neznaju kako razgovarati s tobom, s tvojom obitelji, zapravo se istiltaju i onda samo postavljaju bedaste fraze poput onih koje si napisala u uvodnom postu (a nisi mogla negdje drugdje, nisi ovo, nisu ti ono...), nemora to uvijek biti sa zlom namjerom ali si ti emotivno potresena i doživljavaš to s jačim emocijama i osuđujuće. Moraš im reći da prestanu.

[jasam]

Ljudi se nađu u situaciji da misle kako ti moraju nešto reći a neznaju što pa bubaju bezveze iako bi bilo bolje da ne govore ništa.
Svima reci kako se osjećaš da ne dovedeš i sebe i druge u neugodnu situacju, a ako netko nastavi lupetat glupe komentare onda ga rješi po kratkom postupku...

Mene je jedna osoba par dana tlačila glupim izrekama, a ja sam mučala i gutala knedle i suze. 5. dana od smrti sina išla me utješiti riječima "mlada si, možeš imati još djece". Tada sam pukla i pitala je može li zamisliti kako bi se ona osjećala da joj, nedaj Bože, umre muž a ja joj rečem "ma mlada si ti, možeš se ponovno udati"
Tada je shvatila da mi nepomaže i to je bio njen zadnji komentar...
Jasno svakome reci što ti smeta, onaj ko ti stvarno želi pomoći neće se naljutit a ko se naljuti ni netreba ti pored tebe

[kaina]

Joj taj komentar "pa mlada si, budete imali još djece" (usporedba ti je odlična i od sad ću je i ja koristit na taj komentar) ili "pa imaš dvoje već" (to mi dođe ko- pa nije ti ni trebalo ovo kad već imaš dvoje). Grozno je. Takvi komentari su mi najgori...

[tikica_69]

Stvar je u tome, kako kaže Peterlin, da se ljudi u takvim netipičnim, a tragičnim situacijama zbune, neznaju kako razgovarati s tobom, s tvojom obitelji, zapravo se istiltaju i onda samo postavljaju bedaste fraze poput onih koje si napisala u uvodnom postu (a nisi mogla negdje drugdje, nisi ovo, nisu ti ono...), nemora to uvijek biti sa zlom namjerom ali si ti emotivno potresena i doživljavaš to s jačim emocijama i osuđujuće. Moraš im reći da prestanu.

Da, ovo je često razlog za takve reakcije. Recimo, ja sam se oko ovoga najviše borila sa svojom mamom. Danima je radila pritisak na mene izjavama - Trebali su te ranije poroditi, zašto nisi inzistirala. Oni su doktori, trebali su znati, zašto nisi inzistirala, ja bi ih tužila i sl. Eto, baš zato nisam. Oni su doktori, nisam ja. Oni su možda morali znati a možda i nisu. Situacija je kod mene bila takva da baš ništa nije ukazvalo na katastrofu a trudnoću sam pratila i u bolnici i u privatnoj poliklinici. No vrijeme se ne da vratiti i uspjela sam objasniti da mi uopće ne pomaže, već me samo dalje tjera u očaj, pa se smirila. Vjerujem da sa takvima kaže da ti uopće ne olakšavaju situaciju ovakvim izjavama i zaključcima, da bi sigurno prestali.

[stray_cat]

Joj taj komentar "pa mlada si, budete imali još djece" (usporedba ti je odlična i od sad ću je i ja koristit na taj komentar) ili "pa imaš dvoje već" (to mi dođe ko- pa nije ti ni trebalo ovo kad već imaš dvoje). Grozno je. Takvi komentari su mi najgori...

a cuj, daj ti ljudima savijet i reci sto bi zapravo htjela cuti i kakva bi ti recenica olaksala

nema tih rijeci koje ze nakon sto se izgovore roditelju koji je ostao bez djeteta donijeti manju bol i pruziti neku logiku u cijelom tom losem filmu (ja sam na mahov imala osjcaj da cu se jedno juto probuditi i cijeli kosmar ce prestati jer je to na neku foru greska.

u principu se ljudi koji su izranjavani najcesce jos po inerciji osudjuju, kad ti je najgore dodje ti na horizont budala koja te jos dodatno poklopi.

za neke dogadjaje u zivotu jednostavno ne postoji objasnjenje. ja ne pusim foru o bozjoj volji jer je previse boli i patnje na zemlji, sami ljudi nanose i zlo i patnju svima oko sebe pa ako taj bog i postoji ili ga boli briga za ljude ili je nesposoban

[kaina]

e pa ako taj bog i postoji ili ga boli briga za ljude ili je nesposoban

S ovim si me nasmijala. Da kad gledaš sve u globalu ispada je tako, ali nekak mi je lakše ako živim u nadi da mi je moje malo sunce na nekom mjestu gdi nema mržnje, patnje, boli... Ne znam...

I ta rečenica-a valjda je Bog tak htel ili trebal je još jednog anđela...-hate this!!!! Ja bi najradije da me NE TJEŠE- ak ih zanima kaj i kak se dogodilo nek pitaju, ali pokušati utješiti se na žalost ni nema čime- samo se dolije ulje na vatru jer sve uzimam srcu previše. Sad se diže strka i rasprava oko toga zašto nismo javili cijeloj obitelji o tome kad je bio sprovod da dođu. Ja sam iz bolnice došla sa kanilom u ruci na pogreb svojem djetetu i morala sam se vratit natrag za 3 sata, a ostala bih najradije cijeli dan na groblju i plakala sama sa svojim mužem i djecom. I ovih par koji su bili su mi bili previše. Napadanja da to nije bilo u redu i da smo to glupo napravili kaj pol obitelji ne zna gdi je grob uopće su stvarno već za scenarij pisat... Znam da ne mogu oni shvatit našu bol i tugu i ne daj Bože da budu u situaciji da je osjete, ali mučnut glavom prije nego se usta otvore ne bi trebalo bit takav problem

[Boxica]

krescendija proživljaš nažalost iste stvari kao i mi ostale...na sprovodu od našeg anđela smo bili MM i ja, njegov brat s ženom i moja mama, sestra i baka...a i to mi je bilo previše ljudi...
uporno se htjela ugurati i svekrvina sestrična koja nam je btw. i susjeda pa smo rekli ne može!! na to su malo frnjokali s nosom, ali boli me briga...
imala sam većih vlastitih problema od toga kome se ova moja odluka sviđa/ne sviđa!

moj savjet: za početak nek ti muž uzme GO i odite negdje na par dana (s djecom/bez djece-kako ti je lakše) da se maknete od svih i svakoga MOB isključite! vjerujem da će se situacija ipak malo smiriti kad se vratite
a ako nakon toga i dalje budu kojekakve priče, MORAŠ se izboriti za sebe i reći svima sve što misliš. nemoj misliti koga će boljeti/koga neće boljeti tvoje riječi, trenutno si važna SAMO TI!!! ti si nosila Emili pod srcem, ti si najteže doživjela njenu smrt, ti si najgore prošla...i ti moraš smoći najviše snage za preživjeti sve to...

[stray_cat]

S ovim si me nasmijala. Da kad gledaš sve u globalu ispada je tako, ali nekak mi je lakše ako živim u nadi da mi je moje malo sunce na nekom mjestu gdi nema mržnje, patnje, boli... Ne znam...

I ta rečenica-a valjda je Bog tak htel ili trebal je još jednog anđela...-hate this!!!! Ja bi najradije da me NE TJEŠE- ak ih zanima kaj i kak se dogodilo nek pitaju, ali pokušati utješiti se na žalost ni nema čime- samo se dolije ulje na vatru jer sve uzimam srcu previše. Sad se diže strka i rasprava oko toga zašto nismo javili cijeloj obitelji o tome kad je bio sprovod da dođu. Ja sam iz bolnice došla sa kanilom u ruci na pogreb svojem djetetu i morala sam se vratit natrag za 3 sata, a ostala bih najradije cijeli dan na groblju i plakala sama sa svojim mužem i djecom. I ovih par koji su bili su mi bili previše. Napadanja da to nije bilo u redu i da smo to glupo napravili kaj pol obitelji ne zna gdi je grob uopće su stvarno već za scenarij pisat... Znam da ne mogu oni shvatit našu bol i tugu i ne daj Bože da budu u situaciji da je osjete, ali mučnut glavom prije nego se usta otvore ne bi trebalo bit takav problem

ja nisam rekla da ne postoji nesto nakon ove realnosti koju sad zivimo, ne vjerujem da energija samo tako nestane a zivot je energija

samo mi je prica koju nudi crkva neprihvatljiva

[maria71]

men ise nije desilo ništa strašno. pala, slomila nogu na 3 mjesta, operacije, oporavak ...

no to stvarno nije strašno, jer je prognoza oporavka uvijek bila dobra.

ali kakve gluposti sam ja čula, pa to je odurno.

od toga da sam si sama kriva ????da sam debela pa sam pala ????'' / imam višak kila ali nisam pretila / da me kaznio Bog ???? i takve svinjarije .


ova koja je provalila to o nebeskoj kazni je dobila šamar.stvarni, i uopće mi nije žao

[jasam]

Joj taj komentar "pa mlada si, budete imali još djece" (usporedba ti je odlična i od sad ću je i ja koristit na taj komentar) ili "pa imaš dvoje već" (to mi dođe ko- pa nije ti ni trebalo ovo kad već imaš dvoje). Grozno je. Takvi komentari su mi najgori...

Čak i to sam čula.!
"imaš dvoje žive i zdrave djece, s obzirom na današnju ekonimsku situaciju to je ko uopće može odgajati troje djece"

[marta]

Kad sam vidjela naslov teme, bez da sam registrirala o kojem je podforumu riječ, mislila sam da nekog muče one situacije koje je u stanju prokomentirati tek kad prodju, a onda je kasno. A onda sam shvatila o čemu se zapravo radi, i da budem iskrena ne mogu vjerovati što krescenija mora slušati.
I sam ko i stray, lišena mogućnosti da se suvislo izrazim u teškim situacijama, pa šutim ili kažem tek nešto generalno i pouzdano neuvredljivo.
Ali ove analize i predbacivanja, pa te ljude stvarno treba uhvatiti za ramena i protesti i još im lupit dvije zidarske ako ne shvate odmah. Nevjerojatno mi je da se netko toliko bez mozga obraća ljudima u boli, kao da nemaju dovoljno tuge i preispitivanja, kao da im treba dat još koju misao da ih muči i opsjeda.

[*mamica*]

Ih, cega sam se ja svega naslusala, pa i od najuze obitelji. Prvo za vrijeme bolesti mog djeteta, a bogme i nakon, da nam je to Bozja kazna... Pitam se za sto?? Dvoje mladih ljudi koji se svim srcem vole, zele izgraditi svoju obitelj, vode brigu o svom poslu, a ne o tudjem... Za sto trebamo biti kaznjeni i to na takav strasan nacin??

Pa je onda bilo "kako to da niste primijetili?". I tome ne pomazu ni cinjenice da je rijec o bolesti maltene bez specificnih simptoma, da je i lijecnicima trebalo da je uoce (i to nakon sto sam ih doslovno natjerala na pretrage), da smo je pazili kao zjenicu svog oka. I dan danas osjecam da nas neki clanovi obitelji okrivljuju zbog tog "propusta".

E onda su slijedili dobronamjerni savjeti da ne cuvam njezinu odjecu, igracke, sobu, da je ne spominjem... Kao da je ona nesto sto sada pripada proslosti i treba se okrenuti buducnosti. Inace je sve drugo znak moje preopterecenosti i tuge.

S druge strane, neki su primijetili da se previse smijem, zabavljam i putujem nakon njezine smrti, da se cini kao da ne tugujem previse. E, to mi je bio vrhunac! Ti ces mi to reci nakon mjeseci i mjeseci pakla, patnje, boli i smrti oko mene, borbe za zivot, mora isplakanih suza i neprospavanih noci???

Ljudi si stvarno svasta uzimaju za pravo!

[tvoja sjena]

Izgleda da smo sve isto prošle. Mislim da je ta potreba drugih da se prave pametnima jača od njih, i koliko oni dobronamjerno nekada i rekli nešto morali bi znati da time nam ne pomažu i da je samim time bolje šutit i samo reči: Žao mi je.
Ja sam sad, nakon godinu i pol rođenja mog anđela i više mjeseci borbe da ponovno zatrudnim, napokon zatrudnila! Naravno da sam presretna i naravno da sam prestravljena. Iako shvaćam reakcije drugih ipak mi je teško, teško mi je što se sad nito ne veseli mojoj trudnoči, što se svi prave kao da još nema bebe, nema spominjanja, eventualno mi kažu: Miruj! Ja shvačam da je to strah, strah od ponovnog gubitka, da se ne vežu za bebu koja možda opet neće biti s nama. Ali teško je to, moja je od prvog dana. Jedina koja se iskreno veseli je moja kćer, ona stalno mazi bušu i govori sa bebom. I sretna sam zbog toga koliko god znala da je možda greška da se i ona veže za dijete, ali potrebna mi je, potreban mi je netko pozitivan u svemu ovom, netko ko se iskreno veseli ovoj bebici.
I onda oni ružni pogledi ljudi kada vide da moja kćer mazi bebu ili ju spominje; prostijele me pogledom kao da nisam normalna. Bez riječi. I onda se i ja počinjem pitati dali sam u svemu pogriješila?! Ali ja ne mogu sakrivati ništa od moje kćeri, njoj sve govorim, ona sve osjeća, ona je moja osoba. I potrebna mi je. Jedina moja utjeha.
Možda su ljudi u pravu, možda se ni ja nebi trebala previše veseliti bebi. Ali to je jače od mene. I to je moja beba. Ali to je ono što nitko od njih ne razumije.

[kaina]

Tvoja sjena ne krivi se zbog toga što uključuješ djete u dolazak i "upoznavanje" bebice. Moje cure su mazile trbuh i Emili im je odgovarala udarcima, meškoljenjem, reagirala je na njihov glas.. nešto prekrasno... Na žalost Emili nije sad s nama, ali cure je se često sjete, pomole se za nju, i sjete je se s osmijehom na licu mada je nikad nisu vidjele, samo su je osijetile. I kad se igraju njihove bebe i igračke su Emili, nije im to neko opterečenje i ne tuguju za njom, već je uključuju u svoj život kad to njima paše i to s veseljem i osmijehom, a ne s tugom. samo nastavi tako kako i radiš, moje cure su povezane jako i isto je straija mazila bebu u trbuhu i pričala joj priče i svašta i nije bila ljuborna na nju kad se rodila već je bila presretna kaj ju konačno i vidi. Ne griješiš, vjeruj mi.

Ja sad slušam priče od uže familije- "pazi kaj buš začas pak na 3. katu (to je rodilište)" ili "ako buš pak trudna ne moraš više tu ni dolazit" ne znam kaj bi rekla.. otupela sam na takve izljeve, u početku mi je bilo teško i sad je još to "početak", ali sad se ne obazirem, moja Emili je bila jako željeno dijete i htijeli smo 4 djece, ne namjeravam ostati ponovno u drugom stanju jer mi je psiha vrlo nestabilna i mislim da bi na psihijatriji završila zbog brige,ali mislim da koliko mi djece želimo i koliko ih imamo je naša briga, a ne ničija tuđa. Imam divnog muža, prekrasnu djecu (tu brojim sve tri- i Emili) i znam da mogu nastaviti "dalje"

[Patik_moj <3]

DRaga krescenija, evo kao sto su ti vec mnoge mame rekle, nisi nazalost jedina koja to prolazi ili je prosla...sve smo se mi toga naslusale. Ja bih ti kao savjet pokusala dati, ako si osoba koja ne zna nekom u takvim situacijama dati "pametan" odgovor, bez da ti poslije patis-pokusaj sa ignoriranjem! Ne da ti gutas to u sebi nego ka dti netko da tako glup komentar, da samo lagodno bacis pogled na tu osobu, das joj do znanja da si ju cula i okrenes se na drugu stranu i nastavis razgovor s nekom drugom osobom...Mozda ce tako osoba shvatiti da ne trebas takve primjedbe i da bi bilo bolje sutjeti.
A sto se tice toga da zelis napokon ostaviti Emili da pociva u miru-sve smo mi to zeljele, htjele smo nastaviti normalno zivjeti, nazalost vrijeme je pokazalo da je to nemoguce...mene je tek nakon 10 mj od Patrickove smrti shrvala teska depresija sa kojom se borim i dan danas...Tuga i bol trebaju svoje vrijeme...pricaj sa osobama (naravno sa kojima mozes) o Emili, to je najljepsi lijek!! Meni nema nista ljepse kad dodjem kod svoje necakinje a njoj usta puna njenog Patika, cak ga crta, sa krilima...i sto mi je jako tesko, skoro svaki dan pusti suzu za njim Moram ti reci da je sve svjeze jos kod tebe i da ce te sada i svaka sitnica pogadjati---mene je tri dana poslije poroda zvala prijateljica i zalila mi se kako joj je tesko u trudnoci!!!A meni Patrick tek umro!!!Ali joj opet necu nikad zaboraviti kave i kave koje smo popile i pricale o njemu, kao da je tu...Opet sam znala da me nije htjela povrijediti, iako je to bas tako zvucalo...
Eto, sorry na poduzem postu.Nadam se da te barem nece iznervirati, ako ti ece pomoci Drzi se, draga

@tvoja sjena, ipak ima osoba koje se raduju tvojoj novoj trudnoci I svojoj malenoj dopusti da uziva u tim prelijepim trenucima, znam koliko to znaci Moja mala ludjakinja (znas vec tko) mazi i ljubi trbuh naveliko...to mi je tako slatko, a ova moja kozica se javlja i lupka kao da joj pase :D

[Beti3]

Trudnoća nakon gubitka, kako je to teško za psihu! U sebi se veseliš i strahuješ, ne znaš što sa starijim djetetom, reći mu, ne reći, a vidi da mami raste trbuh. Ma mi nismo od straha ni ime smislili prije poroda. Nisam htjela ni spol znati, ali vidjeli smo da je dečko. Tu nema pomoći. Samo beskrajno strpljenje. A beba u trbuhu treba znati da je željena, ali mislim da oni shvaćaju mamin strah.
Kako je duhih tih devet mjeseci! Ali, kad u ruke dobiješ rasplakano zdravi i živo dijete, sve se zaboravi. Možemo mi mame jako puno izdržati.

A što se tiče primjedbi naših bližnjih. E, imam cijeli dijapazon istih. No, vrh je ona moje svekrve o kojoj sam već pisala. Ja s trbuhom do nosa(ova zadnja trudnoća), a ona ulazi u naš stan sa oporukom u kojoj je, između ostalog, napisala: bisernu ogrlicu ostavljam ovom tvom djetetu, ako poživi . Ja sam stvarno i ozbiljno krenula zadaviti ju. Bila sam totalno izvan sebe. Muž me zaustavio. Možda i nije trebao. Mislim, ljudi si stvarno svašta dozvoljavaju.

Drž'te se cure. Možete vi to!

[anđeo26012013]

uf draga naslušala sam se svega,a još i sad nakon 6 i pol mj zna nekome glupo pitanje pasti na pamet ali nemam više živaca samo ignoriram kao da nisam čula

[Ivana-os]

Beti3....sveki ti je strašna. Ja sam prije mj dana izgubila dečke..jednojajčane blizance u 18 tt....i malo malo...ma skoro svaki drugi dan me netko ispituje gdje mi je stomak...dali ja štrajkam sa stomakom kad mi se ne vidi...jedna ''legica'' si je dala za pravo čak da me pita dali ja to možda nosim steznika kad se stomak s blizancima ne vidi s 18 tjedana...jer i ona ima blizance pa zna kako to izgleda...što sam joj mogla reći...ono što je tražila to je i dobila...još sam poprilično jako ljuta tako da sam joj rekla:'' da ako već znaš kako bi trebalo izgledati i ako vidiš da sam ravna 2+2 su još uvijek 4, a s obzirom da znaš i u kojem tjednu bih trebala biti pametna si cura pa si probaj sama skužiti što se moglo dogoditi ako stomaka nema a niti beba pored mene....i dalje me gledala i pitala...''pa...i gdje su ti onda bebe,,mama sama šeta?'' ..ne znam što reći...
Ponekad imam feeling da i ja previše očekujem od ljudi oko sebe....zašto bi oni i morali znati kako je nama i to razumjeti...i hvala bogu što ne razumiju..ono što trežim je samo mrvica takta i uključiti mozak bar 5 sec prije usta...pa ako i ne znaš što reći...šuti..ŠUTI JBT i pravi se mutav!

[tikica_69]

Zove mene mama danas i kaže: Čuj, čula sam da opet planirate u Češku iza Nove godine.
Velim ja njoj: Da, planiramo.
A ona meni: Joj, ja ne znam kako da ja više podnesem sve te šokove!
Nasmijala sam se, rekla sam: Sigurna sam da ćeš preživjeti. - i poklopila slušalicu. Dakle, ovdje su sebičnost i egoziam primjenili sasvim novu notu. No, nije me uopće zabolilo jer ovo je ipak samo moja bitka. I ja sam ponosna na nju.
Eto, niste same u ovakvim priglupim izjavama i nekad pomislim, da li ljudi ikada zaista razmišljaju mozgom ili samo vlastitim dupetom

[žužy]

Mislim da jednostavno ne razumiju...čak i oni najbližnji,koji su kolko tolko upučeni u sve to.Mama,svekrva...
Ja si tak tumačim,lakše mi je misliti tak,jer ipak reko ne mogu očekivati da razumiju ako nisu prošli slično.
Mada sve češče ispada da misle svojom dupetom.

[vatra86]

Meni je najgore kad mi pocnu moji vlastiti roditelji koji su i zdr.djelatnici pametovati..
Nama je 30.11. Mjesec dana od kad imamo svojeg andjela i moj tata navaljuje da mm i ja vec pocnemo raditi na bebici...helooooo!!!! Nije mi ni na kraj pameti sad trudnoca, i zna da idemo na mpo jer sa ovako malo spermija prirodno ne ide.. Ko je tu lud vise??
Niti ne pricam vise s njim o tome.. Uzet cu si malo vremena za sebe sad pa cu nakon nove godine razmisljati o silnim pretragama i konzultacija.. Dosta mi je doktora, bolnica, lijekova, pikanja itd...
Kao sta kaze tikica, to je nasa borba i sami cemo se boriti za nase blago..
Cure

[žužy]

Tako je vatrice naša...neće se nitko boriti umjesto nas.
Zato,glavu gore i nosom kroz oblake!

[Majuška]

a cure, grlim...

Tak je meni moja sestra nakon drugog spontanog rekla da ako i mislimo pokušavati dalje (!) da onda barem budem obzirna prema familiji i ne kažem im za T dok sami ne skuže. Moram misliti i na druge, kaže ona...

[anđeo26012013]

rađe neka oni nas poštede komentara!!moja svekrva je načula da sam opet trudna,sam nek proba išta komentirat više ne bum fina ko nekad,to je moja i md stvar kako ćemo i zašto smo odmah išli na drugo dijete!!a tebe tikice u potpunosti podržavam,pričala sam svojoj seki o tebi,ona je godinu dana starija od tebe,ali ne kuži tu želju za djetetom na žalost.....a ti vatrice ne slušaj nikoga,kad bu tvoje srce spremno išla buš dalje