Tjedan dana je prošlo otkako sam sa sinom (9 god.) bila kod psihologa. Išli smo jer ga još drži tuga i bol zbog gubitka svog tate prije 3 godine. Htjela sam čuti od stručne osobe što možemo ćiniti, kako se postaviti, kako mu tu cijelu situaciju olakšati.
Nakon kratkog upoznavanja gdje sam i ja bila prisutna, slijedio je razgovor između psiholokinje i mog sina. Nakon nešto više od sat vremena pozvala je mene na razgovor. On se išao igrati.
Što je slijedilo, krajnje me zbunilo. Psiholokinja je radila test s njime (WISC).
Ona je pričala o cijelom tom postupku, kako je on riješavao to sve, kako je on daleko iznad prosjeka,... Valjda je u jednom trenu skužila da sam zbunjena (očekivala sam da ćemo pričati o tome kako je to sve bilo uvezi smrti njegovog tate, itd.), i tad je rekla: "Vaše djete nije pametno, ono je darovito." Pričala je još najmanje pola sata o svemu tome i razlog zbog kojeg smo došli, nekako je završio u pozadini.
Ja sam ju onda još ispitivala uvezi problema zbog kojeg smo došli, i kako se nositi s tim.

Uglavno - ja sad tjedan dana mozgam i pitam se da li postoji potreba da to sve ispričam učiteljici. Da li da ga uključim u te kreativne radionice. Itd.

A ja sam njegove karakteristike smatrala posljedicom smrti oca (ozbiljan je za svoje godine, ne podnosi buku, šefuje mlađem bratu kao da mu je otac - želi sve kontrolirati, itd.). Uz to je prestao igrati se s vršnjacima. Mislim, igra se tu i tamo, ali mu brzo dosadi. Kada radi npr. neke crteže, one moraju biti (za njega) savršene. Ne bitno šta će netko drugi reći da je predivno. Nije zadovoljan dok god to nije onako kako je zamišljao (toga je i u školi već bilo).

Ovaj topic je dosta dug pa ću mic po mic pročitati šta ste sve već pisale, ali eto, ako mi koja mama može dati savjet - bila bi vrlo zahvalna!