 |
|||
I ovo s ponavljanjem jednostavnih uputa do besvijesti se meni čini kao evolucijska priprem na roditeljstvo... Kad uvježbaš tehniku nenerviranja na ponavljanje kao Molim Vas, nemojte ju stavljati na nožice, to nije dobro za nju... pa opet...pa opet kasnije ćeš lakše njoj ponavljati Molim te nemoj stavljati prste u utičnicu pa Molim te ne driraj žice i tako ukrug do njene 5 godine...
Moje iskustvo je da je uplitanje i radjenje po svom prestalo kad se moja ozbiljnost podigla na nivo arogancije i skoro bahatosti. E onda se ona nasla uvrijedjena uplakana digla nos i prestala pricati samnom. A ja sva hepi! No moja se sveki vrijedja i place na svaku budalastinu al ja doista nemam drugog izlaza s njom jer obicna zamolba ne pali. Vremenom sam naucila da place i tantrumira ko prosjecni dvogodisnjak, al mi je zato nestao prag empatije u odnosu na nju. Nije lijepo al preporucam Ivon.
Svidja mi se ova teorija u postu iznad mene!
Kod mene je to borba mene i moje majke protiv njene majke!Ivon prvotno napisa
Moja mama, iako je ona sve drukčije radila kad smo mi bili mali, sve sluša i poštuje sve naše roditeljske upute (na početku je malo zanovijetala na dojenje na zahjev, ali sam je brzo ušutkala). Svekrva je još bolja i otvorenija.
Međutim, mama moje mame, moja baka, e to je... uh. Koliko puta dođemo po klinku kod moje mame, a ona na rubu živaca zbog njene majke koja, iako ima 80 godina, a pri tom nije odgojila 17 djece, nego dvoje, sve zna najbolje. I što je starija, sve više toga zna
Nego, Ivon, cure su ti dale dobre savjete. Ustraj, budi odlučna, ako zatreba i gruba. Svi ti koji znaju bolje i vole se miješati u tuđe poslove ne staju na jednoj stvari, nego to rade stalno, što više popuštaš, šutiš i patiš se, to su oni invanzivniji. Postavi jasne granice i jasna pravila, neće im isprva biti drago, ali će vremenom naučiti da vas puštaju na miru. Supruga educiraj i objasni zašto su ti neke stvari važne i traži da ti bude podrška. Ako neće on, tko će?
Sretno.
Zuska dobro si rekla..kao i sve ostale....nema mi druge nego biti policajac, bolje da me oni mrze nego da mi dijete pati, tj ja jer nitko ništa ne sluša. MM je sav u toj kući što je gradimo i on vjeruje da će stvari biti bolje kad se odselimo (manje ćemo se viđati) ali ja sam uvijek pesimist jer sada oni imaju zamisao da kupe kuću bliže nas, ali već sad stvaram stav takav da ako budu bili neprestano kod nas uvedem pravila, pa kome pasalo kome ne. Jer ne mogu čitav život provesti ovako. Samo sebe i svoje dijete ugrožavam...nadam se da će bar kod preseljenja stvari krenuti nabolje..
Da sam ja pištala sveksvu i svekra da rade kako oni misle da je najbolje..stavljali bi ih na noge od drugog mjeseca, hranili bi se na bočicu do pete godine, nasmijavali bi ljude gurajući bocu pive djeci da piju..Ja sam uvijek reagirala oštro i žestoko i postigla to da me dan danas svekrva dolazi pitati takve detalje u vezi moje djece da ne možeš vjerovati (tipa msije li moj sedmogodišnjak jesti čitavu jabuku). Kod mene je posrednik kiksao, odnosno njega ne doživljavaju zato što je on njihovo dijete i sve je bilo na meni. Ja sam na to uvijek gledala kao moju dužnost da zaštitim svoju djecu.
Pravila moraš uvesti bez obzira koliko često unuče viđaju i bez obzira u kojem prostoru boravite.
A posrednik... ne znam, bilo bi idealno da svak rješava stvari sa svojima.
Ali ja sasvim sigurno ne bi čekala niti mjesec dana nego bi uzela stvar u svoje ruke.
Napokon, roditelji su odgovorni za djecu, ne babe i dide. Pa ako neće mm ja ću.
Ajme koliko mi je lakše sad kad vidim da nije samo meni tako.imamo tek 17 dana a ja se osjecam ko najgora mama na svijetu, toliko sam cekala i zeljela ovo dijete i sad kad je doslo kao da nisam ipak spremna.. A dobro je dijete , spava lijepo po noci za sad, imam pomoc u kuci, sve je super a meni je tako tesko i nadam se da ce biti lakse nakon babinja i vracanja hormona u ravnotezu.. Imam baby blues po svim tockama, zivcira me sto mi mlijeko curi kad ga nosim pa mi ga se ni ne da nosit, ubija me to sto ne zeli podrignut pa onda bljucka a ja ne znam jel nakon toga opet gladan, ne prepoznajem zbog cega place, zatvorila sam se u sobu s njim od prvog dana i dane provodim u krevetu jer vise ne znam sto mogu radit uz malo dijete , totalno sam izgubila identitet, volju i elan, nek mi netko kaze da ovaj osjecaj kratko traje i da ce biti bolje
Taj osjećaj je meni trajao 3 mjeseca. A onda je došlo proljeće i prisilila sam se na šetnje s bebom više puta dnevno. Upoznala mame s klincima (a teški sam introvert i nimalo small talk osoba).
Uzmi u obzir (uz hormone) da privikavanje na majčinstvo traje nekom kraće nekom duže.
A da ne govorim o grižnji savjesti koja me hvatala što sam sve stvari oko bebe odrađivala bez imalo gušta, dapače bile su mi ogromni teret. O nekakvoj prvotnoj zaljubljenosti niti govora.
Najbolje što sam napravila je da sam s mjesec i po isprašila sve iz kuće (a nisam to rado napravila) i rekla-trampolina, tvoje dijete tvoja odgovornost, trebaš mu zdrava i jaka izvoli se snaći.
Odgovorno tvrdim da mi je to bio najteži period u životu.
E da, najgore mi je sto se bojim izaci iz kuce s malom bebom .. Ok u kolica pa kratka setnja po kvartu (nisam jos isla nigdje osim u dvoriste) ali tempiranje da ga nahranim da ne trazi vani, pa misli sta ako pocne plakat vani sta cu s njim, ne saj boze otic negdje dalje prosetat ne bi se znala snaci vani, bojim se da bi plakao i ko zna sta.. Sad ce i zima, jos gore , kud da idem s njim po toj hladnoci
U puno situacija ćeš se bojati s djetetom a opet ćeš ih morati raditi.
Plače? Digneš ga.
I dalje plače? Nosiš ga i ne nerviraš se.
Gladan je? Nahraniš ga. Daš sisu tamo gdje se nađeš. Uvijek se možeš pokriti tetrom ako ti je bad da te vide.
Imam dojam da se još "bojiš" malenog, i to je normalno. Daj si vremena da se upoznate, ali uvijek imaj negdje na umu kakva je tvoja uloga u njegovom životu.
Meni je najbolje odgovaralo skakanje u vatru, nekome više odgovara postepeno. Procijeni što odgovara tebi i djeluj u tom smjeru.
apsu, većina nas prolazila je slične osjećaje i slično smo se sramile samih sebe. proći će, tek si na početku.
Ovako je i meni bilo, istoE da, najgore mi je sto se bojim izaci iz kuce s malom bebom .. Ok u kolica pa kratka setnja po kvartu (nisam jos isla nigdje osim u dvoriste) ali tempiranje da ga nahranim da ne trazi vani, pa misli sta ako pocne plakat vani sta cu s njim, ne saj boze otic negdje dalje prosetat ne bi se znala snaci vani, bojim se da bi plakao i ko zna sta.. Sad ce i zima, jos gore , kud da idem s njim po toj hladnoci
Onda sam naučila da van idemo netom kad je nahranjena, ako nije pritom zaspala.
S vremenom se naviknete jedno na drugo, shvatiš bebine potrebe i uspostavite neki ritam, pa je sve lakše.
Samo hrabro!
Draga Apsu, kako to misliš što ću s njim ako počne plakati vani? Isto što i unutra
Ja sam čim je malo zatoplilo i presvlačila vani. Nema klupice u parkovima na kojima nismo dojile ili se presvukle. Zapravo nema gdje u gradu nisam dojila, a kako smo nosilice, znala mi je bit priključena na cicu u svakoj šetnji gradom i tad je šutila.
Nemoj razmišljati kakva si mama, najbolja si koju ima. Ono što bebi sad treba je uglavnom - jesti, kakati i spavati i dobiti jako puno zagrljala i dodira.
Ne treba oko toga puno razmišljati, ali zato treba dobra kondicija, sretno
Apsu, sve je to normalno. I proci ce. To je tako velika promjena, daj si malo vremena. Beba ti ima 17 dana! Jasno da nisi sretna danonoćno. Teško ti je. Strah te. Odgovornost ti je preko noći porasla u neslućene visine. I teško je to prihvatiti. Ja sam s prvim prosla nekako lako. Nisam iskusila "loše" osjecaje. Al zato s drugim.... Griznja savjesti, nemogućnost da se odmah povezem s djetetom, osjecaj neadekvatnosti, osjecaj da sam loša majka, ma što loša, najgora! Bilo mi je grozno. Kad se sjetim tog razdoblja, uglavnom se sjetim sebe kako plačem stalno. Prođe. Brzo. Ne brini. Ponavljaj si da su to sve normalni osjecaji. Biti ce sve ok. Sigurno.Ajme koliko mi je lakše sad kad vidim da nije samo meni tako.
I sad ću napisati, draga Apsu, pa makar se ti odmah (opet) naljutila na mene
Prvo, obuci se, izađi iz piđame, počešljaj se, odi u dnevni boravak, u kuhinju ili tamo gdje ste ti i muž boravili prije poroda. Spavaća soba je za spavanje noću. Beba je tu. I moraš započeti život u koji će se uklopiti. Ne trebaš ići van iz stana, samo izađi iz spavaće sobe. Za početak.
Pogledaj ga u oči. To je biće koje si stvorila! Zamisli, ti si njemu SVE. S jedne strane je to prestrašno, a s druge predivno, shvatiti koliko vrijediš.
On je tvoje dijete. Još to ne shvaćate ni jedno ni drugo, ali za koji tjedan ili mjesec hoćete.
I to što osjećaš nije ništa čudno. Događa se mnogima. Proći će. Ali, dok ne prođe daj malo ugodi sebi. Sjedni, pojedi nešto što voliš, neka tata ili bake nosaju, neka ti daju pola sata za sebe.
Vjeruj u sebe, ti si najbolje što tvoje dijete ima. I gledaj ga, kako svakog dana uči nešto novo, radi nešto novo, razvoj novorođenčeta je fascinantan. Samo ga se ne smije preskočiti razmišljajući jedino o hrani i pelenama. Sve je to bitno, ali najbitnije je kako majušne bebe nastane razuman stvor. Malo po malo. Uskoro će stići dan kad ćeš dobiti prvi pravi osmijeh. Nagradu za sve ove prve tjedne majčinstva.
Drži se, proć će ovaj sadašnji osjećaj.
beti3 je sve točno rekla. ali opet, nemoj si zamjeriti ako ne možeš sada tako funkcionirati. često sve razumijemo racionalno, ali emocionalno nam treba malo više vremena. sve će doći na svoje.
Apsu, čitam ovo i potpuno razumijem da ti sve ovo može biti problem, ali...Ajme koliko mi je lakše sad kad vidim da nije samo meni tako.
...mlijeko curi i curit će...pomiri se da je trenutno tako
...nemoj ga zbog toga ne nositi. Nosi ga. Što više, što češće. Bit će smireniji, zadovoljniji, bolje ćete se uigrati, razumjeti i osjećati.
...ne zamaraj se s podrigivanjem. Mnoge mame misle da je to neophodno pa se muče (moja beba nije podrignula barem 3 mjeseca, a ni kasnije nije baš rado, ali je zato voljela štucati, šteta vremena utrošenog na pokušaj podrigivanje). Čitala sam da je podrigivanje važno za bebe na AD-u, neka me ispravi netko informiraniji (Beti).
...bljucka i bljuckat će neovisno o podrigivanju, jednostavno bebe bljuckaju. Pomiri se da je tako. Stavi si na rame gazu ili krpu i nosaj ga. Neka bljucka.
...zbog čega plače? Gladan je možda, ponudi sisu. Možda je uplašen, treba pažnje i topline, uzmi ga u ruke (dio ovoga rješava i sisa). Možda mu smeta pokakana ili popišana pelena, presvuci ga. Možda ga boli stomačić. Uzmi ga, nosaj, hodaj brzo, ljuljušaj... Razlozi plakanja nisu prebrojni, a većinu njih rješavaju sisa i nosanje. Naravno, ako je beba zdrava i ne boli je ništa drugo.
...zašto si zatvorena u sobi? Budite u dnevnom, šetajte po stanu, pjevaj mu, pričaj...Kad spava, bavi se nečim što te opušta. Gledaj nešto, čitaj, rješavaj, nazovi frendicu... bilo što. Uživaj u tome da zapravo ništa drugo ne moraš raditi. To ne traje zauvijek
Nisi izgubila identitet, vjeruj mi. Vratit će se. Samo malo strpljenja, priroda se pobrinula da nam identitet privremeno ode kako bi mali sisavac imao što više pažnje. Teško se s tim nositi, hormoni rade svoje, ali proći će.
I ja sam plakala, more suza sam izlila u čast samohranih roditelja...mislila sam, kako li je tek njima, ako je meni uz dragog koji mi pomaže toliko teško.
O spavanju ćemo drugom prilikom, dok spava, uživaj u spavanju!
Slažem se u potpunosti s Beti.
Koliko god sam prošla različite postporođajne faze i kasnije puno razmišljala o svemu, sad nemam šta puno reći... A zašto je tako... Valjda zato što je to bilo "neko drugo vrijeme", sad sam jako pametnaa ko zna kako bi da opet rodim... Jednostavno, kad pričam o tim počecima, kažem u šali "ono ludilo"... Hormoni divljaju, ali ja ne želim priznati, ne znam šta, kako s dijetetom, ne znam ništa, naša nije bila toliko plačljiva, koliko se voljela nositi, biti budna po cijelu noć (valjda zato i nije plakala jer smo je nosili stalno haha), noću je stalno presvlačim ne znajući od muke šta bi, prvi put mi se u životu desilo da sam zaspala sjedećki, a inače mi treba sat vremena najmanje otkad legnem u krevet, ajme sjećam se onog umora, beba zaspe, ja klonem u krevet, ali me istovremeno strah njenog buđenja... pa svi dolaze kao da smo na kolodvoru, mene je to užasno smetalo i zamaralo, ali dok sam ja objasnila mužu, on svojima, oni sami sebi, ah već je postalo kasno... Ja sam imala problem sama sa sobom, sa svojom potrebom da sve bude super, skuhano, čisto, opeglano i to me dodatno zamaralo i crpilo mi energiju. Ovo ostalo ću sigurno promijeniti ako budemo imali drugo dijete, ali sama sebe, bojim se iskreno da će to ići malo teže.
Čini se da ipak imam šta za rećia čak mi se i same riječi čine kao veliki đumbus!
Eto toliko o mom "početku".
Uglavnom, draga Apsu, probaj se ŠTO MANJE opterećivati, znaj da je mnogim mamama na početku jako teško i da ćemo se zauvijek morati nositi s većim ili manjim brigama, a ovo su, ruku na srce, MALE slatke brige, i koliko god ovo zvučalo ironično s obzirom na moj gornji tekst - UŽIVAJ, UŽIVAJ i UŽIVAJ... Samo jednom su tako maleni, totalno ovisni o nama, sigurna sam da im je sve što radimo za njih - sveto, jer mi smo njihov cijeli svijet. Zato se ne boj, trgni se, izađi sa bebicom malo van, uživati će, pomalo, drugi dan malo duže... I sebi i bebi pomiči granice, otkrivaj nove horizonte... Znam da je teško pokrenuti se, ali jednom kad kreneš, više nećeš stati...
Apsu drzi se. Bebica ima tek 17 dana i treba malo vremena da dode sve na svoje, vidjet ces.
Za utjehu, ja se osjecam slicno ali s drugom bebom. Kao da mi je prva. I jos uvijek se osjecam kao da nista ne znam. Tesko mi ju je procitati. Ne znam kad je gladna ni kad ce jesti. Jede samo lezecki i strah me ici vani pa da preskoci hranjenje. A ici vani netom nakon papanja je isto nemoguce jer joj se hrana vraca ako se mucka. Imam osjecaj da se vrtim u krugu ko muha bez glave vec tri mjeseca i jos uvijek cekam da dode sve na svoje.
Sent from my GT-I9195 using Tapatalk
Uf, eto i mene k vama, samo mene ništa drugo toliko ne izjeda koliko dojenje, tj. neuspješno dojenje,odnosno kombinacija dojenja i ADa. KOma,užas,isrpljena sam već od negativnih misli kako sam ne-majka zbog toga,kako ne mogu svom djetetu pružiti najbolje od sebe,pa ragade,svaki put kad joj moram dati AD plačem ko kišna godina,kad dojim također (od bolova),još je jedna dojka produktivnija nego druga, a ta je totalno oštećena itd.itd...obožavam ju kad doji,obožavam taj osjećaj, ali ona se naprosto ne najede svaki put...a najgore od svega mi je kad mi plače tokom dojenja, s cicom u ustima, pa dođe mi da poludim. I ta upornost me iscrpljuje,nema trika koji nisam probala, čaja koji nisam popila...i nikako i nikako na isključivo dojenje...nikad u životu nisam bila ovako uporna kao sad, i kad vidim da taj trud baš i ne vodi konačnom cilju brzinom koju sma ja zacrtala opet poludim,plačem...
Još se nisam oporavila od poroda,često mi se vrti u glavi,imam osjećaj slabosti,drhtavice od iscrpljenosti...strah me izlazit van previše da se ne onesvijestim negdje,strah me vozit, ma strah me svega...općenito sam u psihofizičkom rasulu, koje prate hormonalne promjene a vjerojatno i štitnjača koju ne stignem kontrolirati jer sam zadnjih mjesec dana stalno u dojenje položaju...a čini mi se da je mlijeka sve manje...i tako,bezbroj stvari i bezbroj situacija...
Apsu - u potpunosti te razumijem, naših prvih 3 mjeseca je prošlo u tom bunilu koje opisuješ. Bojala sam se svoje djece, a zanimšljala sam idilu - nas troje, napokon majčinstvo, jedinstvo s dječicom i svašta nešto ružičasto. Zbilja je bila drugačija, bojala sam se svega, od jačeg kakanja (plakali su dok nisu naučili kakati), do bljuckanja, grčeva, a što ako oboje zaplaču, a misao kako sam najgora mama na svijetu, koja nema ni trunke instinkta - užas. I ja sam dugo bila u sobi s njima, u pidžami po kući, jedva oprala zube do ponde, jela mlijeko i kekse cijele dane. Ne ponovilo se.
Skockala sam se kao i Trampolina, kad je zatoplilo i kad sam počela izlaziti. Privikla sam se i na plač, na neznanje oko razloga plača, zbrojila sam da sam jedina mama koju imaju, pa ne znaju za bolje. Polako je i prolazila grižnja savijesti oko toga dajem li jednom više, a drugom manje. Treba vremena.
Neki dan sam s MMom komentirala kako sam zaista, istinski, počela uživati u roditeljstvu tek kad su oni stasali u male dečkiće (oko 20. mjeseci). Sad se osjećam dobro u svojoj koži, u svim ulogama u životu - i majke, žene, kućanice, djelatnice - sve se polako posložilo na mjesto. Iako sam još miljama daleko od psihičke jačine i stabilnosti koju sam imala prije roditeljstva.
Nove su to uloge u životu, nepoznate situacije. Još ako si sklona samokritiziranju kao i ja, trebat će neko vrijeme. Jedino što sad možeš je shvatiti da se moraš prilagoditi i dati si vremena da se to dogodi.
Zuska ti je dala super savijete kako hendlat bebu i te dnevne probleme s kojima se susrećeš (tu ja ne mogu, naš je slučaj bio prilično drugačiji).
Odradi jedan dan po jedan, toliko znam da možeš podnijeti. Sve će bit OK. Divna si mama, zaslužila si biti mama, uživanje tek slijedi. Grlim te.
Nanimira - tebe ću snažno zagrliti jer sam bila u sličnoj situaciji, nisam se iz toga pobjednički izvukla. Nek te savjetuju iskusne dojilice i savjetnice za dojenje.
Posljednje uređivanje od Sumskovoce : 23.01.2014. at 08:50
Malo koja od nas se osjećala sigurno i snažno sa djetetom. Bilo prvim, bilo drugim. Nakon što sam prvo dijete sama, uz pomoć muža, odhendlala i nakon što sam mu morala pružati i medicinsku skrb, imala sam dojam da mogu otvoriti vrtić i hendlati sama dvadesetoro djece ili odmah neka me zaposle kao medicinsku sestru.
A onda, kada sam došla kući s drugim djetetom, nisam bila sigurna niti kako mu pelenu promijeniti.
Isto sam se osjećala kao ti - potpuno nespremno, onda onaj osjećaj zatvora, nestanka slobode, bespomoćnosti... Uz to su me mučile i druge stvari u životu, selidbe, podstanarstvo, gubitak posla, ponovo kretanje iznova... sve mi se to u istom trenutku sastalo. A kada sam ostala trudna, sve je izgledalo drukčije - bila sam osigurana na svim poljima. I baš kada sam rodila, sve je to nestalo i okrenulo se naopačke.
Tvoji osjećaji su posve normalni. I divna mi je rečenica od Saše - sve mi to znamo racionalno, ali emocionalno se borimo s time. Zašto moraš čekati da zatopli da bi izišla vani? Utopli dijete i odmah na svježi zrak! Samo bura, kiša ili snijeg te mogu omesti. Najbolje odi u šetnju odmah nakon što se dijete probudi i nakon što ga nahraniš, bit ćeš sigurnija.
Koristiš li nosiljku? Ako počne plakati u kolicima, hop dijete u nosiljku.
Dijete ne mora podrigivati (nikada to nisam prakticirala, osim kada su drugo dijete jako mučili grčevi, a i to ponekad). Nema veze ako bljucka - pa imaš vlažne maramice i gazu uza se da to počistiš.
Bebe plaču - to im je jedini signal da im je nešto potrebno - hrana, presvlačenje ili dodir. To ne znači da je tvoja beba nesretna i plače nad svojom sudbinom jer si ga, eto, baš ti zapala kao mama.
Što se tiče gubitka identiteta - meni je to bilo prestrašno s prvim djetetom. Zato sam se s drugim oboružala svom mogućom tehnologijom - tv u sobi, smartphone, lampica za čitanje knjiga po noći... I tako sam lijepo komunicirala sa svijetom i gledala/čitala ono što volim dok bih dojila bebu ili dok bi beba spavala uz mene. Možeš zovnuti neku frendicu ili susjedu da ide u šetnju s tobom, čisto da malo komuniciraš i sa odraslim ljudskim bićem.
Ima li tko uza te? Ja sam bila jako nervozna, preplašena i nesigurna nakon što sam rodila drugo dijete i često sam znala tu nervozu prenositi na dijete. Pomagalo mi je puno kad bi ga muž uzeo, čak bi ga znao tako i uspavati. Čisto da ja dođem sebi i oslobodim se malo te nervoze.
nanimira nazovi SOS telefon ili ako ti je lakše prebaci se na probleme i poteškoće kod dojenja...isto, al baš isto sam prošla i razumijem te...ja nisam imala mogućnosti zvati sos, ali zato tebe savjetujem da nazoveš...i ne, nisi ne majka...
apsu proći će, sve nas je prošlo...meni je dr. u audiološkoj rekla, pa vidi se da vam je prvo dijete, vi se nje bojite...i baš je tako bilo...bojala sam se toga da joj neću moći pružiti ono što njoj treba u tom trenu...a onda skontaš da si joj ti mama koja zna najbolje......
apsu potpuno te razumjem ja sam prvih mjesec dana samo plakala i nervirala se toliko da sam i smršavila,razmišljala sam dok bi plakala ili gubila živce kad bi on plaka a ja mu nebi znala pomoč kako sam grozna šta sam takva a toliko dugo smo ga čekali,sve su za to krivi hormoni,proći će ja sam sad super valjda su se hormoni normalizirali tako da ćeš i ti uskoro se vratit u normalu!
nanimira,zašto se ne izdajaš pa će ti bit puno lakše?moj bi po sat vremena bio na cici i ja ga spustim on nakon 10 min plače pa opet nazad i tako satima,dok nismo ga izvagali i vidili da nije ništa dobio na kilaži ,sad se izdajam i uveli smo dva obroka ad mlijeka i puno je lakše!
I stvarno, prvi izlazak je čudna stvar, pripreme kao za iskrcavanje na Normandiji.
Onda drugi put još teško, ali ipak brže.
Treći put izađeš kao da izlazite tako već mjesecima.
Hvala vam na podrsci!
Da, to je to!
Btw i ja sam plakala u triju kad bi moji plakali, i još jecala Ajme djeco koju groznu mamu imate.
Sve je to za ljude.
Grlim te Apsu
joj sjecam se prve setnje s prvim djetetom.
nakon 20 dana. lol
istina, ja nisam fizicki bila spremna ranije, al i to je bilo, ajme majko, visinske pripreme.
s drugim djetetom, samo sam je uzela, i izvela. 4. dan zivota. prosetale se do mercatora u nabavku
i dojenje vani, ajme, prvo dojenje je bilo u trecoj setnji i to je bilo, kako cu ja, ovako, onako....pa skuzis da niej nista drugacije od onog doma.
a plakanje i baby blues... prve dane doma sam samo plakala. na sve. mislila sam da sam totalni promasaj. jos kad se muz vratio na posao i kad sam ostala sama nakon tjedan dana. uzas.
imala sam osjecaj da mi se svijet rusi.
a obozavala sam dijete. cekala u neizvjesnosti cijelu trudnocu kad ce doci.
i to je trajalo neko vrijeme.
a onda je pocelo popustati i ja sam se pocela osjecati ok u ulozi koja u kojoj sam se nasla.
ono sto je meni pomoglo su ljudi oko mene. muz, moja mama, sestra.
dok jos nisam izasla van, dolazili su i smijali se.
taj smijeh me nekako "izvadio" iz svega.
pocela sam s malom komunicirati, sto je meni bilo jako tesko jer nisam tip koji ce "pricati u prazno" bez nekog feetbacka. dok nisam skuzila da dobivam feetback. ne u recenicama, vec u necem drugom i pocela sam je "kuziti".
znam da je tesko i da ti se sad cini da je sve sivo, no kad si demistificiras svoje stanje, i shvatis da je prolazno, bude lakse.
s drugom sam isto imala baby blues, ali samo dan-dva i u puno puno manjem obujmu i intenzitetu. i puno mi je pomoglo sto sam znala sta se dogadja samnom, da je to normalno i da ce proci.
Veliki hug svim mamama
Mislim da se vecina nas tako osjeca.
Svi kazu uzivaj u prvim danima djtetova zivota, kako prekrasno. A ti se pitas u cemu da uzivam? sto je to prekrasno?
Plakanje, pelene, stalno u kuci, hodajuca sam sisa....
Meni je pomoglo sto sam izsla iz kuce bez sina. Doduse morala sam, ali sam skuzila da mi to koristi. Dobro je za moju mentalnu stabilnost i da ne proshvikam. Sad odem svaka dva dana nekamo bez njega. Em malo predahnem, em vidim druge ljude, em razgovaram o necem drugom osim o bebi i baby-stuff.
A najvaznije je da sam neizmjerno sretna sto se vracam kuci, mom malom sincicu.
Iako sam izgubila (trenutno) veliki dio svog starog zivota, ovakvi mali "izleti" mi daju dovoljnu dozu sebe
Apsu, iako je tesko, natjeraj se otici van prvi put. Vec drugi put ce biti lakse. Pusti ga sat dva da ga tata, baka cuva. Nece umrijeti, cak mislim da ce otkriti i jedan i drugi neki drugi mode funkcioniranja .
Ma joj, jucer sam na sat i pol otisla od njega da ga prijavimo.. Prvo, osjecala sam se savrseno jer sam pobjegla
Da ne pricam da sam morala s njim ranije pedijatru zbog pupka, to mi je bio takav neviđeni stres, bojala sam se sta cu s njim vani a na kraju je cijelo vrijeme spavao ..
Imam sling, ja bi ga tako nosila u njemu a ne mogu ga nariktati u njega
Pitaj savjetnice za dojenje da li će ti povremeno izdvajanje poremetiti ravnotežu.
Meni za sad nije. Ne izdajam svaki dan, nego po potrebi.
A za sling, Pitaj na pdf neku od žena nosilica da ti pokaže. Sigurno ima neka iskusna mama slingašica, možda čak u tvom kvartu
Pa vidiš da je bilo sve ok. Sat i pol je puno lufta. Ako si možeš organizirati, napravi to svaki dan jednom, ili barem svaki drugi dan. Vidjet ćeš kako je drugi, treći put lakše i jednostavnije.Ma joj, jucer sam na sat i pol otisla od njega da ga prijavimo.. Prvo, osjecala sam se savrseno jer sam pobjegla
.
MM i ja smo baš nedavno pričali kako nam je s prvim njegova prva godina prošla u bunilu,
ugl smo hodali kao zombiji jer je prvu noć prospavao tek s 11.5 mjeseci
a kad sam nekuda išla, presvukla bih ga, podojila, on je zaspao i probudio se
kad bih došla do glavne ceste (cca100m), kao da sam mu se izgubila s unutarnjeg radara
za odlazak kod frizera trebala sam veću i bolju logistiku od rimske vojske kad su išli u osvajačke pohode
da, sve to jednom prođe, samo treba izdržati (jedva sam dočekala da se vratim na posao, da malo predahnem)
ovo moram pratiti
pišem kad uhvatim više vremena
Veeeliki x na lulu mamu. Ti mali izleti, pa makar do dućana u nabavku, su korisni iz više razloga:Ma joj, jucer sam na sat i pol otisla od njega da ga prijavimo.. Prvo, osjecala sam se savrseno jer sam pobjegla
Da ne pricam da sam morala s njim ranije pedijatru zbog pupka, to mi je bio takav neviđeni stres, bojala sam se sta cu s njim vani a na kraju je cijelo vrijeme spavao ..
Imam sling, ja bi ga tako nosila u njemu a ne mogu ga nariktati u njega
1. - odmor, predah, imaš razloga obući se, našminkati, izgledati kao insan i uz to komunicirati sa odraslim ljudima od kojih nijedan nije tvoj MM
2. - stigneš se poželjeti bebe (ma, ja se svog poželim i dok spava!) i veselo mu se vraćaš kući i pun si energije kada radiš oko njega, za razliku od onog bezvoljnog, beživotnog stanja
3. - dijete upoznaje i druge osobe iz svog okruženja, vrlo važne - tatu, bake, tete.. a i oni upoznaju njega i uče se kako s njim. Oni sigurno nemaju tvoj majčinski instinkt i potrebno im je vrijeme da ga upoznaju i nauče kako se ponašati s djetetom. To će ti biti velika pomoć, barem meni jest, kada moraš otići negdje ili kada trebaš nečiju pomoć.
Ne kužim u čemu je problem što je dijete spavalo dok tebe nije bilo? Zašto ti to smeta, zar to nije upravo idealan scenarij?I ja sama uvijek nastojim uspavati dijete i biti odsutna dok dijete spava - lakše i meni i onima koji ga čuvaju i djetetu. Nisam se izdajala dok nismo usavršili dojenje, ali poslije toga, ako sam mislila da će biti potreba, izdojila bih se kasno navečer ili rano ujutro - onda kada su mi grudi bile prepunjene. Možeš izdojiti barem 50-60 ml da budeš mirnija dok te nema da će dijete izdržati dok dođeš.
mene je tako šokiralo prvo dijete, taj je stalno zbog nečeg plakao. osjećala sam se grozno, sama po cijele dane, nervozni oboje.... jako ružan period. onda je jedan dan to sve nekako prošlo, pomalo sam upoznala druge mame i obavezno smo šetale zajedno, on je bio sve više zainteresiran za okolinu, moglo ga se zabaviti... jednostavno se sve posložilo. danas je divan dječak
proći će
curke hvala Vam puno...ja sam mislila da sam jedina koja nije super mama. Možda se mogu opravdati time da smo klinac i ja preko tjedna sasma sami, kad je zaista sila pričuva mi ga koja frendica, ostalo ja.....u četiri dolazim po njega, pa pješke ( najčešće ) doma, malo igranja, spremanja u kuhinji i večera, pa spremanje na spavanje ( uskoro će dvije klinac, mislim). i najgore od svega je to što ga nisam naučila da sam zaspi, nakon rođendana idemo u tu avanturu, jer ovako više ne mogu - najčešće zaspim zajedno s njim. p.s. tata je preko tjedna na putu, i doma je samo vikendom - taj odnos....e to je već druga tema, i tu smo u problemima i nadam se da ćemo i dalje iznaći dovoljno razumijevanja jedno za drugo.
Vidim da nisam jedina koja je sva u banani...ali ja ne znam vise sto cu-toliko sam cekala da napokon dobijemo bebu,prosla grozan porod i taman kad sam mislila da je sad sve ok meni je sve krenulo nizbrdo. Grozna sam mama a obozavam svog malog zlotvora,stalno mi se place,vec 3 mj se nisam dobro naspavala i opustila jer sam uvijek u nekom strahu i panici jel mali 1000% sretan,zadovoljan i sve ostalo,vjecito je na rukama i sve me boli jer je jako tezak a nece nego na ruke,imam osjecaj da cu samo jedan dan puknut i zavrsit na psihijatriji,od muza nemam nikakve potpore-njegova teorija i njegovih roditelja je: DAJ DIJETE MAMI ili PUSTI GA DA PLACE od cega se meni kose na glavi dizu...u podne sam jos u pidzami jer ne stignem sve napravit,kuca mi je ko prascak,zivcana sam i stalno sam tuzna. O sexu necu ni govorit-em je rijedak em je nikakav kad napokon dodje do njega...ja sam ko nescafe 3u1 mama-kuharica-kurva po potrebi a zena nigdje! Ne znam kako cu ovo sve izdrzati jer imam osjecaj da je sve gore i gore,jedino se na ovom forumu mogu ispucati i otvoreno bez srama reci sto me muci jer me niko ne osudjuje. Dosta mi je toga da sam otrovna zmajica prema svima i 24 sata robinja u kuci...sad se malo lakse dise
i moja se sestra upravo tako snašla - kao iz bajke, no njen je suprug dolazio doma svaki dan u četiri, bio cijele noći doma, fleksibilnija je što se tiče traženje pomoći frendica ( čuvanje djece dok su njih dvoje vani )...ja s druge strane nisam takva - zatvorenija sam i zaista mi mora jako jako trebati da nekoga pitam ( ne zbog toga jer ne želim pustiti sineka, već jer ne želim nekog opterečivat - glupost znam , jer prijatelji su uvijek tu, i jesu, ali takva sam ( ps pokušavam se mijenjati na bolje )), dalje mog supruga nema doma cijeli tjedan - 24 sata sam sama s klincem, imala sam problema s dojenjem ( dapače izdajala sam se - i sve curke koje to rade znaju koliko je to truda i vremena ), ja imam celijakiju pa nikad nisam mogla samo otići u šetnju i usput kupiti neki klipič, i naravno u blizini nema djedova i baka , i nismo financijski u mogučnosti da si priuštimo dadilju........i da Beti uživam u djetetu, ni jednog trenutka nisam požalila što ga imamo, ali nekad je stvarno teško i lijepo je čuti i vidjeti da nisam sama, jer ako se i požalim mami ona ima odgovor .......
A ja sam skuzila da se oblacim za van samo za doktore obilazit. Neki dan sam isla sama pjeske na uzv dojke, nasminkala sam se ko da idem u disko. Jos sam usput svratila u ducan kupit cizme : ono wow
Sent from my GT-I9195 using Tapatalk
Posljednje uređivanje od sokolic : 24.01.2014. at 13:41
Sokolic sigurna sam da bi bilo puno lakse da imas potporu muza.. Ja sam shvatila da je moja tuga velikim djelom bila zbog toga što se moj dragi prepao i pobjegao.. 2 tjedna na godisnjem a nisam ga uopce viđala, po cijele dane je negdje isao i jurio, pa doso doma, pospremao cijeli stan, suđe, pa par min oko malog i spavanje.. Zadnja dva dana sam puno bolje jer sam razgovarala s njim i priznao je sam sebi da se us*o i pogubio i evo sad se i on upoznaje s malcem i to me puno diglo i odmah je sve lakse.. Nevjerojatno koliko nam je potrebna potpora..
Ja sam prvi puta nakon poroda izašla sama navečer kad sam išla na hitnu jer me zub bolio... tad je malac imao već godinu i pol... nisam mogla vjerovati da je mrak, ja sama vani... bolio me zob luđački, ali bilo mi je kao izlazak....
Prvi put sam počupala obrve nakon poroda kad sam išla raditi, nakon godinu dana porodiljnog...
Prvi put popila kavu u miru (nakon godinu dana) kad sam malog ostavila u vrtiću na adaptaciji i teta rekla da dođem za 1 sat.
... a evo, sad bih opet sve ispočetka...
Ja sam se s prvim mogla izdojit pa bi ja isla i na kavu i u frizera. A ova mala nece ni moje izdojeno tako da to zaboravim . A nista, idem onlajn narucit novu kosulju za sljedeci izlazak, tko zna, mozda ju pronosam po nekom kbc-u
Sent from my GT-I9195 using Tapatalk
Ja se nadam da ce MM uskoro shvatit da je to i njegovo dijete i da smo mi obitelj jer ce mama skrenit vise...sto je najgore ja kad se i natjeram reci sto me muci odgovor bude-ma daj ti si luda,brines oko nebitnoh stvari...i ja se opet povlacim u sebe i vrtimo se u krug
A ja imam potporu od muža al najčešće završi mojom rečenicom-ti mene uopće ne razumiješ. On,naime,radi svaki dan ( koji šok) pa ja to shvaćam kao da se on skiće po vani i barem udahne normalno zraka (za razliku od mene koja čamim kraj prozora), pa se i obuće za razliku od mene koja sam cijelo vrijeme polugola.. A jadan i on pored mene polulude...potpisujem nečupanje obrva,neodlazak frizeru, smrad iz usta do popodne,kava-ahahaha, koja mrtva kava, ne stignem ju ni doma popit a kamoli da odem van na kavu..frendice su mi bljak, ni jedna me ne posjećuje pa im se niti ne žalim, valjda zato jer nemogu lokat ko nekad i ostajat vani do 5 ujutro (možda i bolje da ih nemam) i tak...izolacija i izolacija...i beba
ženske
nismo mi loše mame, samo smo umorne
meni dragi kad upadne u depru uvijek kaže: "koja se to loša mama pita jel dovoljno dobra svom djetetu"
i ja sam se stalno vrtila u nekim svojim crnim mislima (jel ja to mogu, nije to za mene, svi drugi se snalaze s bebom bolje od mene, mogla sam još ovo, još ono - i dan danas još uvijek se ponekad preispitujem kakva sam su svim svojim ulogama koje su me snašle).
jedan dan, bilo je to cca 5 mjeseci nakon poroda sam skužila da ne mogu stalno zapostavljat sebe, jer ću svisnut od umora i poludjeti od bivanja u kući (dobro ja sam bila i na strogom mirovanju veći dio trudnoće pa se nasložilo dosta toga negativnog u mojoj glavi). Tad sam počela izlazit sve češće sama bez bebe gdje god mi se otvorila prilika.
zadovoljna mama=zadovoljna beba
Sve shvacam, sve mi je jasno, U istom smo sra**! MD isto non stop radi,ja sama s Malim... Sve istresem na MD,jer sam ljubomorna na njega, grozna sam. Shebala sam vezu Ono totalno.... Uzasno se osjecam!!!
Eto rekla sam, naglas,lakse je malo!
fingertips, jel makar jednom tjedno posveti malome sat-dva da ti izađeš makar na kavicu? (Nitko ne radi baš toliko da nema ni toliko vremena, odnosno ako radi, neka odmah prestane jel bi mogao bit mrtav ili teško bolestan za koju godinu.) U svakom slučaju, nisi grozna. Imaš potrebe i morate naći načina da i tvoje potrebe budu koliko toliko zadovoljene. Možda trebaš poradit na načinu na koji ih iskazuješ, to ti znaš bolje. Da si ti sjebala vezu, a on da je Mr Savršeni, sigurno nije tako, nikad nije.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom