Sad sam stvarno ljuta. Ok mozda izmisljam bijesne gliste, ali radi se o mom djetetu i po meni sitnim ustupcima koji njemu puno znace i o nefleksibilnosti tete.

Evo par dana nosi igracku za uspavljivanje u vrtic (inace se jos nije prilagodio, dolazi do regresije (i mala beba je kod kuce), imali smo prekid zbog bolesti, tad mu je i macu zgazio auto...-uglavnom dosta toga u mjesec dana....tetama ne da da ga presvuku, ceka da ja dodjem...) I ta igracka se par puta zagubila u sobi. Kad ide kuci tuzan je i stalno pita za nju. Mi mu smisljamo price kako se plisanac igra s igrackama u vrticu i sl. Ali to njega pati.

Sinoc u snu u 3 navrata kaze kako zeli da s njim potrazim plisanca i ujuto odmah pita za plisanca i potragu (nece u vrtic, ali zelu naci plisanca pa ima volje.).

Dolazimo u vrtic i teta odmah bez trunke takta i objasnjena kaze da ja ne smijem u sobu i ne mogu traziti igracku i to ono gestapovski. Ovaj tjedan nije plakao na rastanku i sve bili 5 i nakon njene reakcije jako se rasplakao.

Ta teta je vec imala par po meni gestapovski ispada poslije cu o tom. Za sad ne mogu shvatiti da je to bio toliki problem da 5min potrazimo ona bi imala smirenog djecaka, a mom misicu i meni srce na mjestu.