Nisko samopouzdanje i motivacija

[laumi]

Stavljam temu na dio o djeci s posebnim potrebama jer se radi o dječaku s blažim poremećajem iz autističnog spektra. Moj sinak, idući mjesec će 9 godina, 3. razred.
Poremećaj je, srećom, blag, ali ima određenih problema, najviše sa samopouzdanjem, koje je vrlo, vrlo nisko. Inače je jako dobro socijaliziran, u školi nema nikakvih problema, ni s vladanjem niti s ocjenama, odličan je učenik. U tretmanu je na Rebru, kod dječjeg psihijatra, ponajprije zbog izrazite preosjetljivosti, ispada bijesa (samo doma) i tog niskog samopouzdanja i loše slike o sebi. Ako u nečemu nije najbolji (a među najboljim učenicima u razredu je), odmah misli da on ne valja ništa, govori da je glup, plače. Osim toga, govori da ne voli školu iako sa školom nema nikakvih problema, učiteljica ga hvali. No, njemu kao da fali motivacije, imam filing da školu više odrađuje, nego što mu je gušt.
Zadaće piše samostalno, koncentracija je super, svo gradivo zapamti na satu, doma ne učimo ništa, samo ga povremeno ispitamo, uvijek sve zna.

Najnoviji primjer njegovih problema je da ne želi dalje ići na dodatnu iz matematike jer "mu je matematika noćna mora i on nije dovoljno dobar jer je K. bolji od njega i ne želi ići na natjecanje jer će se osramotiti" (to sve popraćeno plačem). Uzalud mu ja objašnjavam da nije važno ako je K. bolji matematičar od njega, da su obojica jako dobri u matematici i nije važno što je K. još malo bolji. On sebi tumači da to znači da je on glup, ništa mu ne znači kad mu objašnjavam da je on među troje najboljih iz matematike u razredu.
Moja je dilema da li ga pustiti da odustane od dodatne matematike budući da vidim da mu rješavanje tih zadataka nije gušt ili ga nekako motivirati i kako?
No, s druge strane, njemu ništa u školi nije gušt, imam osjećaj da sve samo odrađuje. Žao mi je što je tako, tim više što mu sve odlično ide.

[Peterlin]

Suosjećam...

A da li ima išta što mu je gušt (ne u školi nego izvan nje): sport, glazba, crtanje.... možda šah.... Bitno je da mu se ponudi aktivnost koja ga istinski veseli, u školi ili izvan nje. Bolje izvan nje. Sretno!

[laumi]

Zaboravila sam napisati, na Rebru je prošao testiranje, testovi su pokazali natprosječnu inteligenciju, posebno u matematičkom području.

[laumi]

Jedini gušt mu je gledanje televizije i sjedenje na kauču. Koma.
I slaganje Lega, tu je jako kreativan. Znači, ne slaganje po shemi, nego svašta slaže iz glave, ptice npr. Razmišljala sam ga upisati na neko modelarstvo.

Sportom se bavi, ali ne zato što voli, nego zato da ga maknem s kauča. Ne buni se, ali niti ne uživa. Odrađuje.

Rekao mi je da bi htio svirati gitaru, ali ne želi u glazbenu školu. Ne sviđa mu se riječ škola, valjda, LOL. Iduće godine ću ga upisati u glazbenu, u nadi da će mu se ipak svidjeti.

[rahela]

možda imaju kakvi tečajevi gitare, baš da izbjegneš riječ škola

i šaljem hug

[laumi]

Ima tečajeva gitare, ali htjela bih prvo probati sa školom. Mislim da bi mu dobro išlo, vrlo je muzikalan i ima dobar sluh.

Ono što me najviše muči trenutno je da li ga "tjerati" na dodatnu iz matke? Ne pruža on sad neki veliki otpor, samo se žali da ne bi išao. Najviše zato jer ne bi ostajao taj jedan sat dulje u školi.

[Cubana]

Dodatna je nagrada za one koji znaju vise. Vec samo to sto ide na dodatnu znaci da je odlican matematicar.
Jel bi tako nesto proslo? Vec si odličan, ovo je samo malo naprednija igra.

[laumi]

To sam mu rekla, ne sluša. Općenito mi je teško išta mu dokazati kad zabrije.

[tanja_b]

Najnoviji primjer njegovih problema je da ne želi dalje ići na dodatnu iz matematike jer "mu je matematika noćna mora i on nije dovoljno dobar jer je K. bolji od njega i ne želi ići na natjecanje jer će se osramotiti" (to sve popraćeno plačem). Uzalud mu ja objašnjavam da nije važno ako je K. bolji matematičar od njega, da su obojica jako dobri u matematici i nije važno što je K. još malo bolji. On sebi tumači da to znači da je on glup, ništa mu ne znači kad mu objašnjavam da je on među troje najboljih iz matematike u razredu.
Moja je dilema da li ga pustiti da odustane od dodatne matematike budući da vidim da mu rješavanje tih zadataka nije gušt ili ga nekako motivirati i kako?
No, s druge strane, njemu ništa u školi nije gušt, imam osjećaj da sve samo odrađuje. Žao mi je što je tako, tim više što mu sve odlično ide.

Ja nisam za odustajanje od dodatne. Ako je natprosječan upravo u matematičkom području i ako mu super ide, odustajanje od toga može mu samo učvrstiti uvjerenje da zaista nije dovoljno dobar, a to šalje potpuno pogrešnu sliku o sebi.
Ali opet, navodiš da ima blaži poremećaj iz ASD, tu više ne znam kako je bolje postupiti određuje li njega ta dijagnoza bitno u svakodnevnom životu (osim što je perfekcionist, kako čitam, ali to nije tako rijetka pojava kod djece)?

Moj sin nema nikakvu dijagnozu, prije polaska u školu bio je oduševljen matematikom, a onda je u prvom razredu htio odustati od dodatne najviše zahvaljujući taktičkim potezima učiteljice koja je držala dodatnu dok se ostatak razreda igrao vani On je bio jedini dečko među curama na dodatnoj, i ništa nije koristilo što mu je super išlo, kad se osjećao kao da je u kazni. Pitanje motivacije kod djece u toj dobi je vrlo zahtjevna tema.
Uglavnom, ide i dalje na dodatnu (4. razred), i dalje mu se ponekad ne da, ali ne priča više o odustajanju.

Htjedoh reći, pokušaj vidjeti s učiteljicom, kako ona vidi njega na dodatnoj i uopće, kako ga vidi u sklopu cijelog razreda. Ako ima dovoljno senzibiliteta, uspjet će ga motivirati i bez puno tvojeg uplitanja, a (pozitivna) motivacija koja dolazi sa strane nastavnika jača je nego ona sa strane roditelja (bar je tako u našem slučaju).

[Cubana]

Ja mislim da moja kći misli da je dodatna obavezna, kao i dopunska, ako te učiteljica tamo stavi, nema odustajanja.

[laumi]

Da, tanja, upravo zato nisam ni ja za odustajanje od dodatne.

Dijagnoza ga u svakodnevnom životu određuje na način da zbog preosjetljivosti ponekad ima problema s vršnjacima, osjeća da ga ne vole i ne razumiju (realno mislim da nije tako crno, nego on tako sebi tumači), ali nema tu nekih velikih problema.
Jako mu treba rutina, barem jednom dnevno ima ispad bijesa i/ili plakanja. Ali isključivo doma. U školi nitko nije skužio da postoji neki problem jer se tamo dobro kontrolira (kad dođe doma, onda "odradi" frustracije koje su mu se nakupile u školi).
Samopouzdanje je najveći problem. O tome svakodnevno puno pričamo s njim, puno ga hvalimo (i on voli kad ga se hvali, sav cvjeta) no imam osjećaj da ne pomaže.

Učiteljica zna cijelu situaciju i dobar je motivator, no od jeseni ide u mirovinu i imam osjećaj da joj se više ne da baviti posebno njime. Iskreno, ne zamjeram joj; sastav razreda je specifičan i puno energije joj odlazi na problematične klince. A moj nije problematičan nikome osim samom sebi. Dogovorile smo se popričati malo detaljnije idući tjedan.

[tanja_b]

Dijagnoza ga u svakodnevnom životu određuje na način da zbog preosjetljivosti ponekad ima problema s vršnjacima, osjeća da ga ne vole i ne razumiju (realno mislim da nije tako crno, nego on tako sebi tumači), ali nema tu nekih velikih problema.

Takav je i moj, samo bez dijagnoze.
Ali za razliku od tvojeg, ima učiteljicu koja je odličan demotivator odbrojavam tjedne do kraja razredne nastave u iščekivanju petog razreda i nekakve (bilo kakve) promjene.
Sorry na OT.

[laumi]

Piši, tanja, sva slična iskustva mi pomažu.

[čokolada]

On bi bio dobar kandidat za neke psihol.radionice, ali ne znam je li vam psiholgije vec puna kapa.

[tanja_b]

Da se držim teme: što se tiče motivacije za dodatnu matematiku, s vremenom sam odustala od zadavanja dodatnih zadataka doma, jer je to posao učiteljice, a ne mame.
Ali, za poticanje matematičke logike i održavanje interesa ne mora nužno samo rješavati zadatke - mojem je jedno vrijeme bilo zabavno igrati šah (i to sa mnom - jer me uglavnom pobjeđivao, ako bi igrao s tatom, onda pobjeda nije uvijek bila garantirana, a to je već veća frustracija!). Zadnjih mjeseci se uz mene zainteresirao za sudoku. Istina, nema dovoljno strpljenja da riješi ono što ja rješavam, ali nema veze, knjižica stoji na stolu, ponekad je se dohvati. Ista stvar je s enigmatikom.
Po meni, sve je to bolje od gledanja u ekran.
Na dodatnu ide, kako rekoh, pomalo preko volje, ali priznaje da mu je to istovremeno i zabavno. Da bi došao do te faze, trebalo je proći krizu "odustajanja" u 1. i 2. razredu. Nadam se da će u 5. razredu dobiti neku super nastavnicu iz matematike koja će probuditi ono najbolje u njemu (e jesam naivni optimist ).

Istovremeno imamo drugu situaciju s odustajanjem, naime, rekreativno trenira košarku u školi, i to mu dobro dođe da se razgiba, iskače i istrči. Unazad zadnjih par mjeseci ima problema s grupicom dečki iz razreda koji također treniraju s njim, odnosno, vjerojatno je u pitanju njegova preosjetljivost (ne mogu reći da su dečki neki zlostavljači, jer nisu, samo su grubi i nemaju baš razumijevanja jedni za druge, pa tko je jači, taj kvači). I sad želi odustati od košarke zbog njih. Ja ga s jedne strane ne želim tjerati da trenira ako mu se ne da (jer ima dosta aktivnosti i bez košarke, a fizički je aktivan i bez strukturiranog sportskog treninga), a s druge strane, ne želim da odustaje zbog par dečkiju, jer to neće riješiti problem, samo će ga potisnuti, a i ne želim da razvija defenzivni stav pred takvim problemima. Tako da smo u sličnom sosu kao i vi, zasad ide po inerciji na treninge kad stigne, pa dokle izdrži, izdrži...

[laumi]

On bi bio dobar kandidat za neke psihol.radionice, ali ne znam je li vam psiholgije vec puna kapa.

uključen je u neku vrstu radionica na Rebru

imaš ti kakvu preporuku možda?

[Anemona]

Ja ne bih forsirala. Ne znam zašto. Moje dijete je kandidat za dodatnu, predložen za dodatnu, odlično mu ide matematika,... ali ne želi ići na dodatnu. Učiteljica je rekla da ona ne misli siliti nikoga na dodatnu, to je stvar odabira i da nema smisla da dijete ide, ako ne želi. Slažem se, bez obzira što smatram da bi mu dodatna koristila.
S druge strane, njemu je to sad previše boravka i školi i poštujem to.

[laumi]

Istovremeno imamo drugu situaciju s odustajanjem, naime, rekreativno trenira košarku u školi, i to mu dobro dođe da se razgiba, iskače i istrči. Unazad zadnjih par mjeseci ima problema s grupicom dečki iz razreda koji također treniraju s njim, odnosno, vjerojatno je u pitanju njegova preosjetljivost (ne mogu reći da su dečki neki zlostavljači, jer nisu, samo su grubi i nemaju baš razumijevanja jedni za druge, pa tko je jači, taj kvači). I sad želi odustati od košarke zbog njih. Ja ga s jedne strane ne želim tjerati da trenira ako mu se ne da (jer ima dosta aktivnosti i bez košarke, a fizički je aktivan i bez strukturiranog sportskog treninga), a s druge strane, ne želim da odustaje zbog par dečkiju, jer to neće riješiti problem, samo će ga potisnuti, a i ne želim da razvija defenzivni stav pred takvim problemima. Tako da smo u sličnom sosu kao i vi, zasad ide po inerciji na treninge kad stigne, pa dokle izdrži, izdrži...

imamo potpuno iste probleme
i njega zafrkavaju na plivanju, ne mogu procijeniti jel to nešto ozbiljno ili je u pitanju njegova prevelika osjetljivost

i strašno se boji novih stvari i a priori misli da to njemu neće ići, da će biti najlošiji i tak

skoro mu je rođendan, kaže da ne želi slaviti jer mu nitko neće doći (svake godine mu dođu), on je nebitan, glup, ....

[laumi]

Ja ne bih forsirala. Ne znam zašto. Moje dijete je kandidat za dodatnu, predložen za dodatnu, odlično mu ide matematika,... ali ne želi ići na dodatnu. Učiteljica je rekla da ona ne misli siliti nikoga na dodatnu, to je stvar odabira i da nema smisla da dijete ide, ako ne želi. Slažem se, bez obzira što smatram da bi mu dodatna koristila.
S druge strane, njemu je to sad previše boravka i školi i poštujem to.

Zbog onoga što je i tanja napisala, ako ne bude više išao, to će shvatiti kao potvrdu svog stava da nije dovoljno dobar.
Zapravo ga ne treba sad nešto forsirati, on ide, odrađuje, ali cendra da ne bi išao. No, cendra oko puno toga pa mi je teško procijeniti što stvarno ne želi, a u vezi čega cendra tek toliko.

[baka]

draga laumi, nemoj ga tjerati na tu matematiku. Ako on ima predispozicije, to će doći do izražaja kada mu se javi motivacija. Da mi je današnja pamet, svoju djecu nebi natjeravala na ništa, jer nakon svih završenih škola, fakulteta, tečajeva, dobivenih medalja i priznanja, oni su opet u razno raznim nesigurnostima i preispitivanjima. Tako da sam zaključila da je problem bio u našem roditeljskom stavu. Kao da su najviše profitirali kada su bili malo podalje od nas i/ili donosili neke svoje odluke.

[čokolada]

PC Sever ima radionice za kojekakve pa tako i za darovite s određenim teškoćama (perfekcionizam, nesigurnost, problemi u komunikaciji s vršnjacima...). To je dobar oblik permanentne podrške u grupi sličnih.

[Bubica]

što kažu na tim radionicama na koje ide, tj. što kaže stručnjak - da li da odustaješ kada bi i on ili?

ja ne bi forsala ako bi bila sigurna da on pati, ako misliš da je "samo" cendranje u pitanju onda ne bi pomogla u odustajanju jer su to situacije u kojima uči i ako nije najbolji to nije kraj svijeta

[laumi]

Bubice, nismo još o tome razgovarali s doktoricom, većinu vremena je on sam s njom, rješavali smo veće probleme. To ću je pitati kad idući put budemo tamo.

Mislim da je samo cendranje u pitanju, kao i za dosta drugih stvari, ali ovo nije obavezno pa razmišljam.

[tanja_b]

Te situacije s odustajanjem su dosta škakljive, i zapravo nema univerzalnog recepta kako treba postupiti.
Moj dojam je da djeca u nižim razredima OŠ nemaju još dovoljno razvijenu unutarnju motivaciju da bi ih to tjeralo da ustraju u nekoj aktivnosti, već jako ovise o vanjskim faktorima. I te vanjske faktore treba prepoznati i procijeniti (nekom je to učiteljica, nekome društvo koje također ide na tu aktivnost, nekom nešto treće).
Svaka aktivnost nosi sa sobom i određene frustracije, radilo se o sportu, glazbi ili dodatnoj matematici.

[Peterlin]

Bubice, nismo još o tome razgovarali s doktoricom, većinu vremena je on sam s njom, rješavali smo veće probleme. To ću je pitati kad idući put budemo tamo.

Mislim da je samo cendranje u pitanju, kao i za dosta drugih stvari, ali ovo nije obavezno pa razmišljam.

Ne znam hoće li te ovo utješiti, ali moj mlađi i danas ponekad cendra ... Jednostavno je takav karakter - cvilidreta.

Ali to ga nije spriječilo da privede osnovnu glazbenu školu kraju (sad je šesti razred), da ide na razna natjecanja, na dopunsku, na svašta... ALI treba dorasti. To je problem djece kojima su intelektualne sposobnosti razvijenije od nekakve emocionalne stabilnosti. Može on rješavati kakve god hoće zadatke iz matematike za napredne, ali je BEBA i tu nema pomoći. Emocionalno sazrijevanje mog mlađeg sina bilo je (i još je uvijek) naporno do bola. Pomak na bolje se vidi, ali on zna biti težak sam sebi, pa onda i svima ostalima. PCM nam nije puno pomogao jer je problem mog sina bio u domeni Suvaga i rješavali smo ga tamo.

Mi smo birali aktivnosti koje je dijete rado obavljalo (jezici, glazbena škola, uz dogovor da se školska godina treba dogurati do kraja) ali tek je u višim razredima počeo je samostalno birati izbornu nastavu i sad je to napokon ipak bolje. Vidim da se bolje osjeća u svojoj koži.

[cvijeta73]

Te situacije s odustajanjem su dosta škakljive, i zapravo nema univerzalnog recepta kako treba postupiti.
Moj dojam je da djeca u nižim razredima OŠ nemaju još dovoljno razvijenu unutarnju motivaciju da bi ih to tjeralo da ustraju u nekoj aktivnosti, već jako ovise o vanjskim faktorima. I te vanjske faktore treba prepoznati i procijeniti (nekom je to učiteljica, nekome društvo koje također ide na tu aktivnost, nekom nešto treće).
Svaka aktivnost nosi sa sobom i određene frustracije, radilo se o sportu, glazbi ili dodatnoj matematici.

ja se slažem s tanjom.
moj je sad sedmi razred.
tek od ove godine voli ići na nogomet i nema šanse da propusti trening. sad mi je prijetnja - ako to ne napraviš, nema treninga.
a na nogomet ide od prvog razreda.
majko moja šta smo se namučili. s tim vječnim vječnim cendranjem. on inače nema problema sa samopouzdanjem, al je volio spomenut da mi nismo normalni i da ga tjeramo na nogomet, a on uopće nema talenta za nogomet. to sam već pisala, pa mu je mm odgovorio, ma nemoj, ne bi da samo mali messiji igraju u tvom klubu. pa se nasmijao :D
ista stvar je s dodatnom matematikom.
na nju isto ide od prvog razreda.
evo, sutra ima takmičenje iz matematike, i ne bi vjerovala, jedini motivator za takmičenje i za dodatno vježbanje je činjenica da ne mora taj dan ići u školu
ali, ono što je nama bilo bitno je ta fiiina i suptilna detekcija, koji put jedva vidljiva golim okom da je poslije treninga uvijek bio zadovoljan.
ono što je bitno je da ja vidim da on voli rješavati te zadatke. tu i tamo, kad ga uvati neka volja prije takmičenja, pa mi kaže - aj mi isprintaj zadatke s prošlih takmičenja i onda on i ja rješavamo.
prije par dana smo ja mislim 4 sata rješavali zadatke, smijali se i zabavljali.
da ne voli, moš mislit kako bi sa mnom 4 sata rješavao zadatke. a ovi za sedmi razred su bome i meni postali izazov.
do sad sam se folirala kako prije njega sve rješim, a on se muči

[sirius]

Fakat, cvijeta , moj trenira hokej od prvog razreda i tek je ove prestao uzisati kod svakog treninga ( 6 razred).
znaci mozda bude i odusevljen slijedece godine?

[cvijeta73]

je sirius, sjećam se da imaju dosta toga zajedničko njih dva :D

on, za razliku od sestre mu, bi valjda cijeli život mogao na kauču provesti. ako ima koji ekran za blejat - utoliko bolje, al ako nema - njemu isto dobro

[sirius]

je sirius, sjećam se da imaju dosta toga zajedničko njih dva :D

on, za razliku od sestre mu, bi valjda cijeli život mogao na kauču provesti. ako ima koji ekran za blejat - utoliko bolje, al ako nema - njemu isto dobro

Je, to je ta berba.
a moram priznati da su im i sestre slicne. :D

[Val]

uffff, osobno, vidjela bih još neko vrijeme. i moji, s vremena na vrijem, imaju takvu fazu. pa ih pusti.
s početkom trećeg razreda neka odluče žele li i dalje ići.

kod mog sina nije u pitanju nesigurnost, upravo suprotno te neprikladno ponašanje prema učiteljima koje ne doživljava kao autoritet (ovo se odnosi na zamjene, učit.stranog jezika).
dodatno, ako mu je dosadno ili mu je nešto tlaka, nastaje problem. u stanju je šiziti i prepirati se. ako dobije zapis u informativku, onda plače.
također, ako nešto ne uspije otprve (što je rijetko)-opet kaos. iskreno, već sam umorna od objašnjavanja, razgovora, svega.
zanimljivo je da je kćer intelekt. jednaka, ali se puno lakše i normalnije nosi sa životom, školom, izazovima.
a čekam i prve probleme s mlađom...ona je precrtani brat.

[MAMI 2]

Imam i ja jednu takvu osjetljivu dušicu s manjkom samopouzdanja. Ako nešto nije uspjela od prve odmah je plač, histerija, ona je glupa i sl izjave, isto tako ako joj netko nešto kaže prima k srcu i onda je tragedija i ne možeš joj objasniti da je to možda nije tako kako ona vidi, kao da do nje ne dopire ono što pričaš, samo pili po svome.
Zadnje vrijeme je počela unaprijed osuđivati na propast ono što treba uraditi, počne cviliti prije nego krene npr. crtati, ili nešto pisati, i moram priznati da je postalo zamorno objašnjavati kako ona to može samo treba se potruditi i sl.

Što se tiče izvanškolskih aktivnosti to ide bez problema, sama je odabrala i do sada nije bilo da želi odustati, tu je ok, ali ovo sa školom je postalo stvarno naporno i to je uvjek problem oko istih stvari, crtanje i pisanje sastavka, ali zato matematiku sama piči bez greške.
Ok, znam da joj je pisanje sastavka teži dio i pomoći ću, ali i uz svakodnevno objašnjavanje da prvo mora sama napisati pa ćemo skupa urediti ona još uvijek prije početka kuka i cmolji da ona ne zna, pa da ja nisam ok mama jer druge mame sjede i pišu svojoj djeci i sl, nakon drame ode i napiše, ali ta drama mora biti i to ubija.

Kako joj pomoći, ona je svjesna da joj je to problem, zbog toga se loše osjeća i uz sva objašnjavanja kao da me ne čuje nego pili po svome, ona to ne znaa.

Manjak samopouzdanja je očit i u društvu, kad je ekipa vani svi su na hrpi a ona je uvjek malo sastrane i vidim da je nesigurna a vide to i drugi pa ju iskorištavaju npr. ona žmiri 10 puta.

[Peterlin]

Pretraživala sam internet s pojmom "raskorak između intelektualnog i emocionalnog razvoja" i naletjela na ovo: http://www.poliklinika-djeca.hr/publ...-mogu-uspjeti/

Nikad to prije nisam vidjela.

Nisam stigla sve pročitati, ali mislim da bi se našlo dijelova koji bi bili korisni.

[rehab]

Laumi, u kakvim je odnosima sa djecom iz razreda ? Pretpostavljam da, zbog dijagnoze koju ima, teže sklapa prijateljstva i možda se nelagodno osjeća u tolikom društvu. Možda je to ono što mu stvara toliki otpor prema školi i lošu sliku o sebi, jer vjerojatno je, zbog intelektualne razine na kojoj jest, svjestan da se ne uklapa onoliko koliko bi možda htio. Postoji li način da tu nešto popravite ? Možda da pozovete nekoga na zajedničko učenje ? Ili da ga upišete na neku izvannastavnu aktivnost, sukladnu njegovim interesima ? Sigurno će se bolje osjećati u društvu s kojim dijeli iste interese i afinitete.

[rehab]

Ups, nisam čitala sve.... Ja ga ne bih tjerala na dodatnu iz matematike. Iako mu matematika dobro ide, treba u obzir uzeti i taj element nelagode u školi, baš zbog njegov dijagnoze. Prvo bih to rješavala, lako za matematiku i natjecanja.

[laumi]

Rehab, ne sklapa on prijateljstva toliko teško koliko ih teško održava, zbog preosjetljivosti. Kad je bio manji, nije baš tražio društvo djece; sad ga baš traži i rado prilazi i nepoznatoj djeci.
Dobro si rekla, ne osjeća se prihvaćenim, međutim, teško mi je reći je li to stvarno tako ili to on sebi tako tumači. Prije bih rekla da je ovo drugo jer vidim i koliko je među nama, u obitelji (ima dvije sestre) i među djecom naših prijatelja, sklon dramatiziranju i preuveličavanju.

Ima par prijatelja iz razreda koji mu dolaze na igranje i on kod jednog od tih dečki ide na igranje.

U pravu si kad kažeš da ima otpor prema školi jer se teško snalazi s klincima. Nastavu voli pratiti, aktivan je na satu, gradivo iznimno lako usvaja, voli kad ga doma ispitujemo.

I ovo za nerazmjer intelektualne i emocionalne razvijenosti si dobro skužila, u nalazu mu piše "dječak natprosječnih intelektualnih sposobnosti, emocionalno infantilan". Ta emocionalna infantilnost je ono što mu stvara najviše problema među djecom, prilično je bebasti, a eksplozivan - pa je klincima zabavno gledati njegove reakcije.

Znaš li iz svoje prakse neko takvo dijete - s blažim poremećajem iz spektra, znači, nije jako neobičan, ali ipak odskače - i bude li s vremenom bolje?

Dr. je u početku sumnjala na Aspergera, ali sad kaže da ipak nije, nego da se radi o blažem poremećaju.

[Peterlin]

Rehab, ne sklapa on prijateljstva toliko teško koliko ih teško održava, zbog preosjetljivosti. Kad je bio manji, nije baš tražio društvo djece; sad ga baš traži i rado prilazi i nepoznatoj djeci.
Dobro si rekla, ne osjeća se prihvaćenim, međutim, teško mi je reći je li to stvarno tako ili to on sebi tako tumači. Prije bih rekla da je ovo drugo jer vidim i koliko je među nama, u obitelji (ima dvije sestre) i među djecom naših prijatelja, sklon dramatiziranju i preuveličavanju.

Laumi, ovo je opis mog mlađeg sina u ranijoj dobi... On nema tu vrstu dijagnoze, ali tko zna zapravo gdje je granica... Nije to ni bitno.

Moj sin je također kralj drame. Nije problem preuveličavanje za publiku, nego to što on preuveličava stvari sam sebi. Prošao je terapiju (razgovore s psihologom) u Suvagu i to nam je u određenoj dobi spasilo glave. Ima on dijagnozu koja ga smješta baš tamo (vizualna disleksija) ali psihološko savjetovanje je stvarno pomoglo. Prije sam ga znala grubom silom potjerati s računala kad bi urlikao nad igricom koja mu nije išla. Bio je sklon tome - sam sebi napumpa frustraciju do neba i izludi sve nas ostale... Ufff... Ne bi čovjek povjerovao što je na kraju pomoglo (a to mi je rekla i psihologica u Suvagu, iako sam znala to od njegove rane dobi) da takve situacije treba odmah prekinuti. Da, sve je dobro dok je dijete doma, ali u školi je bio prepušten sam sebi. S vremenom je naučio bolje izlaziti na kraj s frustrirajućim situacijama, djelomično zahvaljujući terapiji, ali i danas ponekad ga uhvati "žuta minuta"... Mi se uglavnom trudimo to okrenuti na cirkus, smijeh i zafrkavanje s višemanje ok rezultatima.

Ono što pomaže takvoj djeci je graditi na njihovim dobrim stranama. Mom sinu je baš jako puno pomogla profesorica hrvatskog, koja je nanjušila da ovaj odlično recitira i da to voli, pa je usput zavolio taj predmet i super mu ide. Zafrkavamo ga godinama da bi trebao upisati Akademiju za kazalište i film, ali kako dijete raste, vidi se da je ta zafrkancija jako blizu istini.... Za sada mu glazbena škola dobro služi kao mjesto isticanja, ali ne bi me iznenadilo da se uključi u neku dramsku grupu itd. To bi bilo baš sjajno za njega.

Ono što je roditelju često teško - ne možemo im uvijek pomoći. Neke stvari (sazrijevanje, učenje na vlastitoj koži) moraju sami odraditi i tu nema pomoći.

[rehab]

Iskreno, ne znam, jer radim u ranoj intervenciji, i to u zdravstvu. Nemam puno dodira sa pacijentima kada krenu u školu.
Problem emocionalne infantilnosti je vrlo težak, ali je rješiv.
Suradnja s učiteljicom je više nego poželjna. Ona u razredu treba znati kako potaknuti njegove odnose s vršnjacima, kako ga motivirati i dati mu osjećaj samopouzdanja.
Vi doma trebate osjetiti kada je trenutak da se presiječe takvo ponašanje, a kada treba raditi na smirivanju i ublažavanju problema. Nekada, u želji da mu pomognete, možete upasti u zamku da hranite i potičete takvo ponašanje, iako vam to nije namjera i cilj.
Zašto se ne bi obratila Tanji Sever ? Ako sam dobro upratila na drugoj temi, ona se, u sklopu rada s darovitom djecom, često bavi raskorakom između intelektualnog i emocionalnog razvoja, a vidim da su roditelji zadovoljni njome i njenim radionicama.
Jeste li možda u nekoj udruzi, gdje bi mogao lakše naći sebi društvo ? Iako nije Asperger, vjerojatno bi zbog svog intelekta i dobrog funkcioniranja mogao sebi naći dobru ekipu u nekoj udruzi osoba s Aspergerom ? To bi ga možda osnažilo i dalo mu samopouzdanja i u razvijanju odnosa sa tipičnim vršnjacima u školi.

[laumi]

S učiteljicom ide malo teže što se toga tiče jer, iako je dobar motivator što se tiče učenja, što se tiče međusobnih odnosa djece u razredu, najbitnije joj je da se ne tuku.

On u školi nema ispada, ono što ga je određenog dana isfrustriralo u školi, "odrađuje" doma. Što se tiče ispada koje ima doma, najčešće dobro procijenimo što i kako s njim u određenoj situaciji.

Razmišljala sam o radionicama Tanje Sever, može li mi netko na pp napisati kako se kreću cijene?

[rehab]

[QUOTE=Peterlin;2729176]Ne bi čovjek povjerovao što je na kraju pomoglo (a to mi je rekla i psihologica u Suvagu, iako sam znala to od njegove rane dobi) da takve situacije treba odmah prekinuti./QUOTE]

Evo ovako Samo što sam ja to pokušala malo blaže napisati, jer roditelji često steknu obrambeni stav, pa prijedlog ne prođe baš najsretnije
Ali, to je ono o čemu sam pisala, treba osjetiti kada takvo ponašanje treba presijeći. Nekada tješenje i maženje mogu izazvati samo kontraefekt i dati vjetar u leđa da se takvo ponašanje nastavi i razmaše.

[laumi]

[QUOTE=rehab;2729210]

Ne bi čovjek povjerovao što je na kraju pomoglo (a to mi je rekla i psihologica u Suvagu, iako sam znala to od njegove rane dobi) da takve situacije treba odmah prekinuti./QUOTE]

Evo ovako Samo što sam ja to pokušala malo blaže napisati, jer roditelji često steknu obrambeni stav, pa prijedlog ne prođe baš najsretnije
Ali, to je ono o čemu sam pisala, treba osjetiti kada takvo ponašanje treba presijeći. Nekada tješenje i maženje mogu izazvati samo kontraefekt i dati vjetar u leđa da se takvo ponašanje nastavi i razmaše.

Pa slažem se, to mi nije problem. Tko bi stalno slušao to kukanje i samosažalijevanje. Nekad sam ga za ruku morala odvesti u sobu da se smiri, sad već sam zna šta treba kad mu uputim the pogled.

[Peterlin]

[QUOTE=laumi;2729219]

Pa slažem se, to mi nije problem. Tko bi stalno slušao to kukanje i samosažalijevanje. Nekad sam ga za ruku morala odvesti u sobu da se smiri, sad već sam zna šta treba kad mu uputim the pogled.

Meni se čini da si na dobrom putu.

Samo treba strpljenja....

Probajte s radionicama ako nađete vremena i para, to ne škodi.

Ali ponekad klinci imaju skokove u razvoju (prave step funkcije u ponašanju) pa nas ugodno iznenade. Moj je to iskusio kad ga je prof.harmonike prvi put slala na školsko natjecanje, pa je dobio nagradu - ego mu je narastao do neba, iako je prije gunđao da nema pojma. Mene ne bi iznenadilo da tvoj to doživi na natjecanju iz matematike, iako sad gunđa da mu se ne ide na dodatnu. A možda se posreći i neka druga situacija s dobrim iskustvom... nikad ne znaš. Ali za to treba ići među ljude, a ne sjediti na kauču.

Sve bu vredu!

[tanja_b]

Ali, to je ono o čemu sam pisala, treba osjetiti kada takvo ponašanje treba presijeći. Nekada tješenje i maženje mogu izazvati samo kontraefekt i dati vjetar u leđa da se takvo ponašanje nastavi i razmaše.

E, točno to!
MM i ja smo to zvali "resetiranje"

[rehab]

[QUOTE=Peterlin;2729255]

Meni se čini da si na dobrom putu.

Samo treba strpljenja....

Probajte s radionicama ako nađete vremena i para, to ne škodi.

Ali ponekad klinci imaju skokove u razvoju (prave step funkcije u ponašanju) pa nas ugodno iznenade. Moj je to iskusio kad ga je prof.harmonike prvi put slala na školsko natjecanje, pa je dobio nagradu - ego mu je narastao do neba, iako je prije gunđao da nema pojma. Mene ne bi iznenadilo da tvoj to doživi na natjecanju iz matematike, iako sad gunđa da mu se ne ide na dodatnu. A možda se posreći i neka druga situacija s dobrim iskustvom... nikad ne znaš. Ali za to treba ići među ljude, a ne sjediti na kauču.

Sve bu vredu!

Ali, natjecanje se može pretvoriti u fijasko po njegovo samopouzdanje, ako ne osvoji neku nagradu. To je dvosjekli mač.

Nekako mi se ipak čini najbolje rješenje udruga za osobe s Aspergerom, gdje će lakše naći prijatelje. Inkluzija je odlična stvar i apsolutno je podržavam, ali rijetki su oni koji se uspiju potpuno uklopiti. Ne treba forsirati to uklapanje po cijenu emocionalnog zdravlja djeteta. Ako već izostaje potpora učiteljice po pitanju socijalnog uključenja djeteta, ako postoje problemi na emocionalnom planu, bolje je pogurati ga na drugi način. Jednom kad on ispuni te socijalne potrebe koje očito postoje, unatoč dijagnozi, lakše će se snalaziti i u školi.
A drama queen situacije rješavati doma i uz pomoć psihologa.

[Lili75]

Rehab i peterlin cure da vas nema trebalo bi vas izmisliti

[Peterlin]

Ali, natjecanje se može pretvoriti u fijasko po njegovo samopouzdanje, ako ne osvoji neku nagradu. To je dvosjekli mač.

Nekako mi se ipak čini najbolje rješenje udruga za osobe s Aspergerom, gdje će lakše naći prijatelje. Inkluzija je odlična stvar i apsolutno je podržavam, ali rijetki su oni koji se uspiju potpuno uklopiti. Ne treba forsirati to uklapanje po cijenu emocionalnog zdravlja djeteta. Ako već izostaje potpora učiteljice po pitanju socijalnog uključenja djeteta, ako postoje problemi na emocionalnom planu, bolje je pogurati ga na drugi način. Jednom kad on ispuni te socijalne potrebe koje očito postoje, unatoč dijagnozi, lakše će se snalaziti i u školi.
A drama queen situacije rješavati doma i uz pomoć psihologa.

Ovo ovisi kako djetetu predstaviš stvari. Ako mu učiteljica kaže da samo najbolji uopće idu na natjecanje - to je već samo po sebi nagrada: čak i zadnji na natjecanju bolji je od svih ostalih koji nisu išli. Kod mojeg sina je to palilo bez greške. I danas je tako.

A dijagnozu treba uzimati u obzir, ali ne smije ju se koristiti kao izliku za popuštanje. Ali vidim ja da laumi dobro zna pravu mjeru (the pogled - kako mi je to dobro poznato ) !

[Anemona]

I dalje smatram da dijete ne treba siliti na tu nesretnu dodatnu, ako je njemu škola sama po sebi "previše".
Treba pronaći nešto drugo u čemu će se osjetiti dovoljno dobar, pa pomalo preslikavati na školu.

[Anemona]

Znam da nije isto dijete koje ima neku dijagnozu i koje nema, ali mojem djetetu mogu objašnjavati do penzije da je izabran za dodatnu jer je među najboljima u matematici, da samo najbolji mogu na dodatnu, da je to "čast" što je izabran,... Njega to ne zanima.
Njemu je dodatna nastava samo dodatni sat u školi, na koji on ne želi ići, jer vidi da ne idu svi, pa očito nije obavezno.
Čisto napomena, idu mu i najbolji prijatelje, a za društvo je inače vezan, ali njega ni društvo ne može "povući" na dodatni sat u školi, jer to ne želi.

Baš smo jučer imali roditeljski i tema je bila i dodatna iz matematike. Učiteljica je molila roditelje čija djeca idu, a ne žele ići, neka ih ispišu, jer to nema smisla.
Isto tako je rekla da je sada prilika da se ubace ako neki ipak žele. Moj ni čuti.

[Anemona]

:ina niz:
Inače voli školu, društven je, ima brdo prijatelja, sve ok,... Samo ne želi dodatni sat škole. Kod njega je razlog vrlo jasan i jednostavan - ne želi ići, jer ne mora.

[Bubica]

pa, ne upisuje se i ne ispisuje iz dodatne, to učiteljica odredjuje

moj je dojam da to jako ovisi o učiteljici, ako djeca dodatnu doživljavaju kao kaznu ili samo još jedan sat koji moraju provesti u školi onda je sigurno i ona djelom zato odgovorna

[Anemona]

pa, ne upisuje se i ne ispisuje iz dodatne, to učiteljica odredjuje

moj je dojam da to jako ovisi o učiteljici, ako djeca dodatnu doživljavaju kao kaznu ili samo još jedan sat koji moraju provesti u školi onda je sigurno i ona djelom zato odgovorna

Kod nas je tako kako sam napisala.
Učiteljica zna kandidate - koji mogu i ne moraju ići, ovisno da li žele.