Moja su djeca nježnija, razumna, nikad ni jedno nikad nije udarilo ili gurnulo drugo. Smatram da sam ih dosad uspješno odgojila. Zato me jako smeta kad drugi roditelji ne gledaju što im djeca rade. Kad su tako mali bili, micala bi ih od takve djece. Ako bi se to događalo u vrtiću, ne bih šutjela već se obratila tetama, a jednom prilikom sam i samoj mami rekla što se dešavalo. Prisilno guranje iz brda u vrtićkom dvorištu i nosanje kao male bebe. I to je trajalo neko vrijeme dok mi nije rekla. Ona se nije znala oduprijeti tome. Em što je bila sramežljiva, em što je bila slabija od dotične. Na to su mi izrasli rogovi. Sad kad su veći, sami biraju društvo koje odgovara. Filip će sad u školu i planiram ga upisati na judo ili taekwondo. Znam da sam neće dizati frku, ali da se zna obraniti. Žao mi je što Sara nije nimalo taj tip. Oni u principu znaju da je to taotano nepoželjno ponašanje i takve stvari rješavaju mirno. A što i kako objasniti malom dijetetu zašto ga netko namjerno gura, stvarno ne znam... To je tako, život.. I sama se osjećam masu puta tako jer su moji nježni i mirni pa kao im dođe nekakav neodgojanac, kosa mi se digne na glavi.