Sva djeca u čekaonici mirna, samo moje se dere

[Bubilo Bubich]

Ne ispada da se u školi baca po podu, nego si sama napisala da je imala ispad (ne nužno bacanje po podu) ispred škole, i da je učiteljica spasila stvar.

Ja što se mene tiče ne mislim da je djetetu moguće ne dopustiti da se baca po podu, posebno ne djetetu od 20 kila, nego mislim da djetetu od 6 godina koje se u frustraciji baca po podu treba pomoći da se nauči bolje nositi sa svojim frustracijama, a ne tolerirati takve ispade jer su nama OK.

Joj, koliko ste daleko otisle s temom, ne stignem sve popratiti. Ali ako netko vec nije, moram, moram samo na ovo reagirati. Kao majka 5 godisnjaka koji se baca na pod jer je nebo plavo.

Nema to veze s toleriranjem ili ne, to si dijete ne moze pomoci. Tj. nisi nikad ok niti prihvatio to, nego u nekom trenutku osjecas da ne mozes bas puno napraviti. Tj. Pomagat ces mu da se nosi s tim burnim osjecajem, ali bit ce trenutaka kad ces ga moci samo pustiti da se baci. Nema tu lijeka, ucenja i prepoznavanja trigera koji ce dovesti do toga da se vise nikad ne baci. Ima nekih, npr. davanje sto je moguce vise autonomije u odlucivanju (o vaznim stvarims kao sto su boja hlaca ili strana ceste). Ali da ces naci jedinstveno rjesenje, neces, nema ga. To ne znaci da toleriras, nego, eto, ventiliras se malo po forumu, dok cekas iducu buru .

Seni, kuzim ja (mislim) sto pricas o modus operandi, ali nisam sigurna da se mogu sloziti s tobom. Ako je dijete ok u vrticu, a scene radi doma, rijetko je slucaj da je samo u pitanju majka/jedna bliska osoba. Kod mene je npr. Bacanje jednako ucestalo i predamnom, i pred tatom, dedom, svekrvom, cuvalicom - njegov tantrum je njegov tantrum, jednak pred svima nama. A zbilja smo svi razliciti prema njemu.

I opet Seni, koja je to srz juulove knjige koja ti je ovdje primjenjova?

Kad smo kod knjiga, ja sam u knjiznici pronasla par knjiga psihologa koji su radili s ovakvom djecom, i citala o primjerima iz prakse. Poanta koju sam ja sebi izvukla je da je njima dovoljno tesko samima sa sobom, i da mi trebamo biti u drugom planu.

Ako sam dobro shvatila neke od vas, mislite da je puno/vecinom do nas? No, ic nat me, ic him. Mogu ja tu puno napraviti da mu pomognem da se nosi sa svime time, ali ne mogu puno/sve napraviti da to nestane, ili da sam mogla nesto napraviti da do toga nije ni doslo.

[Mima]

Joj, koliko ste daleko otisle s temom, ne stignem sve popratiti. Ali ako netko vec nije, moram, moram samo na ovo reagirati. Kao majka 5 godisnjaka koji se baca na pod jer je nebo plavo.

Nema to veze s toleriranjem ili ne, to si dijete ne moze pomoci. Tj. nisi nikad ok niti prihvatio to, nego u nekom trenutku osjecas da ne mozes bas puno napraviti. Tj. Pomagat ces mu da se nosi s tim burnim osjecajem, ali bit ce trenutaka kad ces ga moci samo pustiti da se baci. Nema tu lijeka, ucenja i prepoznavanja trigera koji ce dovesti do toga da se vise nikad ne baci. Ima nekih, npr. davanje sto je moguce vise autonomije u odlucivanju (o vaznim stvarims kao sto su boja hlaca ili strana ceste). Ali da ces naci jedinstveno rjesenje, neces, nema ga. To ne znaci da toleriras, nego, eto, ventiliras se malo po forumu, dok cekas iducu buru .
.

Hm, a jesam li ja rekla da ima veze sa toleriranjem ?! (no, ipak - ima donekle, jer svi svjedočite da vaša djeca to rade samo roditeljima, dakle onima koji im to ponašanje toleriraju - ali ja to uopće nisam komentirala). U onome što sam ja napisala a ti citirala ja kažem: dijete od 6 godina koje ima tantrume i baca se po podu se ne zna nositi sa frustracijom na način na koji bi se od djeteta njegove dobi to već očekivalo, i potrebna mu je pomoć.

Je li normalno da šestogodišnjak ima tantrume, i koji je vremenski okvir - pa, ne znam, zato sam prvo i pitala mikku kad očekuje da će takvo ponašanje prestati, Jer, ne znam je li normalno, ali očekivano svakako nije. Ako je normalno, kad prestaje biti, sa koliko godina - 10, 15, .. 40?

[Bubilo Bubich]

Nikad, nece prestati. Kako odrastaju naucit ce se nositi sa svojim osjecajima.

Nisam sigurna da smo pisale da su takvi samo s roditeljima, nego sa bliskim osobama. A ne npr. u vrticu. Kako sam napisala, kod nas je sa svima ista situacija, i kod dede i kod cuvalice.

Mogu umjesto rijeci tolerirati, upotrijebiti "prihvatiti". Prihvatiti da je to tako i da djetetu mozes samo pomoci da si olaksa preburne osjecaje, ali ne mozes nista uciniti i da ih u potunosti prestane imati.