Kako dalje bez ljubavi?

[Peterlin]

A svi smo s korijenima odgoja, pa radimo na tome, ja npr ne znam cavrljati pa se meni to stavlja kao prigovor da sutim

Ja znam čavrljati, ali ne znam progovoriti o bitnim stvarima i nisam toga bila svjesna sve dok mi psihijatrica to nije ukazala. A istina je i to mi se događa i u drugim sferama (ne samo brak nego npr. posao). Tako da treba raditi na sebi. Ostalo se kasnije često posloži (ne uvijek, ne svima, ali često).

Budući da je ovo tema "kako dalje bez ljubavi", moram samo reći da sam u mladosti imala velikih problema prepoznati trenutak kad treba početi razgovarati o problemima, čak i kad je bolje neku vezu prekinuti. Prečesto sam dugo gutala sr*nja koja nisam trebala, a onda bi mi se zamračilo pred očima i sve bih zatrla do temelja. Tek kad sam naučila drugačije, uspjela sam ostvariti vezu koja je potrajala (i traje).

Hoću reći - treba čovjek sam sa sobom, pa tek onda i s drugom osobom pošteno i iskreno raspraviti što ne valja, da li ima nade, što treba učiniti da se veza spasi i slično. Moraju oboje biti zainteresirani i voljni potruditi se. Ako se ne nađe "kritična masa vjere i dobre volje" potrebna za spašavanje veze - čini mi se da je zdravije pošteno i otvorenih karata priznati da je situacija beznadna (tek nakon što se sve ostalo pokušalo) i razići se kao ljudi, dati sebi i drugoj osobi novu priliku.

Trebalo mi je pola života da to naučim.

[mamasch]

Ja znam čavrljati, ali ne znam progovoriti o bitnim stvarima i nisam toga bila svjesna sve dok mi psihijatrica to nije ukazala. A istina je i to mi se događa i u drugim sferama (ne samo brak nego npr. posao). Tako da treba raditi na sebi. Ostalo se kasnije često posloži (ne uvijek, ne svima, ali često).

Budući da je ovo tema "kako dalje bez ljubavi", moram samo reći da sam u mladosti imala velikih problema prepoznati trenutak kad treba početi razgovarati o problemima, čak i kad je bolje neku vezu prekinuti. Prečesto sam dugo gutala sr*nja koja nisam trebala, a onda bi mi se zamračilo pred očima i sve bih zatrla do temelja. Tek kad sam naučila drugačije, uspjela sam ostvariti vezu koja je potrajala (i traje).

Hoću reći - treba čovjek sam sa sobom, pa tek onda i s drugom osobom pošteno i iskreno raspraviti što ne valja, da li ima nade, što treba učiniti da se veza spasi i slično. Moraju oboje biti zainteresirani i voljni potruditi se. Ako se ne nađe "kritična masa vjere i dobre volje" potrebna za spašavanje veze - čini mi se da je zdravije pošteno i otvorenih karata priznati da je situacija beznadna (tek nakon što se sve ostalo pokušalo) i razići se kao ljudi, dati sebi i drugoj osobi novu priliku.

Trebalo mi je pola života da to naučim.

I ja još učim, i trudim se vježbati svakodnevno. Nekad posrnem ali uvijek priznam pogrešku i potražim uzrok problema pa se suočim sa njime i pokušavam biti što bolja osoba.

A MM se čudi što ja sa 19 godina nisam kužila međuljudske odnose...
zezam ga da je on rođeni mudrac, kak je sve micek kužio od malih nogu... pravi frajer