Moj pokojni tata je znao reći "Koga se u crkvu tjera, taj se Bogu ne moli", pa nikada nije mene ili brata tjerao niti na vjeronauk niti u crkvu. Majka još manje... A opet, mi smo primili sve sakramente, udala sam se u crkvi, volim posjetiti jednom na godinu Mariju Bistricu, slavim vjerske blagdane, ali nećete me vidjeti kako "ližem oltare" svake nedjelje, svetke i petke, jer i tu se držim one "Vjeruj, vjeruj, vjeruj, ali ne pretjeruj". U srednjoj školi nisam išla na vjeronauk nego na Etiku, koja me oduševila, ali nisam zbog toga prestala biti katolik. Moja djeca imaju pravo izbora i odabrale su vjeronauk. Ali one su još male, pa je tu još rano za govoriti koji će njihov izbor biti... Ono što sam zapravo željela reći jest da smo mi IPAK, svidjelo se to kome ili ne, većinom katolička zemlja, pa se sustav tome prilagođava. Ne vidim u tome ništa loše. Ali opet smo i demokratska zemlja koja dopušta i drugačija razmišljanja. Osobno sam protiv i zbilja sam na roditeljskim sastancima i sastancima Vijeća roditelja ustrajala na tome da se pod svaku cijenu vjeronauk kao izborni predmet stavlja ili kao predsat ili kao zadnji sat, pa da djeca koja ga ne pohađaju ili dolaze u školu kasnije ili idu kući ranije. Osobno mi je nedopustivo da dijete sjedi na hodniku dok traje predmet na kojeg nije upisano, a bome mi je i glupa ona teza koju sam ovdje negdje vidjela "Upiši ga, pa nebu mu niš"?!





