celeste, da li je u razredu tvog djeteta zaista samo cetvoro djece?
 |
|||
|
|
|||
celeste, da li je u razredu tvog djeteta zaista samo cetvoro djece?
Ma da, da slažemo se Ginger, ja se jedino ne slažem da je potrebno općenito s djecom (govorim o djeci bez poteškoća) svaki dan sjediti i učiti i da roditelji ponovno prolaze maltene osnovnu školu, čitaju djeci lektiru i rade puno toga "umjesto" njih. Ono što je casa pisala da bi prosječno dijete trebalo moći manje-više bez velikih intervencija proći osnovnu školu.Ginger prvotno napisa
Seni nije to ništa čudno ako se radi o područnoj manjoj školi.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 22.02.2016. at 14:34
ma to je super. samo onda me cudi, da ta uciteljica sa 4 djece u razredu majci prigovara sto ne radi dovoljno sa djetetom.
razred sa cetvoro djece!!!
pa tu mozes stvarno cuda napraviti. u svakom pogledu.
Posljednje uređivanje od seni : 22.02.2016. at 14:40
To se i mama pita
ovo prigovaranje ne treba uvijek uzeti srcu. Pokušati ispraviti ono što možemo ili što mislimo da treba. Naša je bila negativistički tip, i stalno bi mi se žalila da mi kćer ima jak glas. Reko znam, sva sreća pa niste bili susjeda dok je bila beba. Pa bi ju žalila što iz boravka ide direktno na priredbu a ne odmori se doma. Pa je prvu godinu stalno komentirala kako ona nije došla sa znanjem čitanja i da to ne bude na dobro ispalo. A rezultati su stalno pokazivali drugačije
. Uglavnom neka od djece su procvjetala u 5.razredu .
Htjela sam zapravo reći da sve ovisi i o tipu učiteljice i roditelj treba procijeniti koliko su neke primjedbe objektivne i koliko zapravo po tim primjedbama može nešto napraviti.
Malo je OT, ali ja to već vidim po odgajateljicama svog djeteta u vrtiću. Njih dvije - dva svijeta. Jedna stalno, uz zabrinuti izraz lica, propitkuje: "A je li on premalen za skidanje s pelena? Ali ne znam zašto se budi uz plač? A njemu je stalno potrebno da ga netko mazi/nosi?.." Uvijek neka zabrinuta primjedba. I uvijek nam ga preda u prljavoj odjeći, uvijek se njoj smoči/obavi nuždu u gaće (dobro, to je češće bilo ranije dok nije usavršio bespelenaštvo).. Često primijetim kako je umorna i bezvoljna.ovo prigovaranje ne treba uvijek uzeti srcu. Pokušati ispraviti ono što možemo ili što mislimo da treba. Naša je bila negativistički tip, i stalno bi mi se žalila da mi kćer ima jak glas. Reko znam, sva sreća pa niste bili susjeda dok je bila beba
Htjela sam zapravo reći da sve ovisi i o tipu učiteljice i roditelj treba procijeniti koliko su neke primjedbe objektivne i koliko zapravo po tim primjedbama može nešto napraviti.
Za razliku od druge tete koja ga uvijek potiče na samostalno jedenje, obavljanje nužde, koja ga uvijek uredno presvuče prije nego nam ga preda, uvijek je oduševljena njegovim napredovanjem za njegovu dob, uvijek nam prenese što je taj dan sve pozitivno odradio.
I obje su one super tete, obje ih volimo, sa objema smo zadovoljni. Ali jednostavno se razlikuju u toj nekoj motivaciji, želji, oduševljenju svojim poslom.
Ja sam uvjerenja da puno manje roditelja radi umjesto djece nego što ih nema pojma sto djeca rade.
Totalno se slažem, dapače uvijek se pitam kako to ljudi znaju da roditelji sjede svakodnevno sa djecom i rade umjesto njih.
(da je tomu baš tako valjda bi i više djece imalo dobre ocjene)
Mislim da i oni koju tako počnu u prvom razredu brzo prestanu.
Pa ja evo to zakljucujem po tome jer mi stalno kukaju, uzdisu, konkretno navode sto su radili jucer sto ce danas npr kolegica s posla a kad je ona na putu ulogu preuzima tata ili baka i koma joj je tih 5dana sto nije ona s njim da to odrade.
kukaju mi nakon 2satnog treninga trcanja nakon kijeg zelis samo leci da sad idu ucit s djecom.
i tako imam primjera koliko hoces.
A da ne spominjem prepadanje unaprijed:Dat ces je u skolu ranije jesi luda znas li ti sto je skola. Jakoooo tesko je u skoli bla bla...
ko da ne zivim na istom planetu s tim ljudima.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 22.02.2016. at 16:49
Lili, djeca se medjusobno jako razlikuju. Ja tvrdim da nije do skole, nego do djece. I do roditeljskih ocekivanja pa se, u skladu s tim ocekivanjima i tipom djeteta, roditelji vise ili manje angaziraju.
Od mojih troje skolaraca najmladja je super odgovorna, zainreresirana i sposobna - nemam nikakvog posla s njom. Srednji je prilicno odgovoran iako ponekad i malo lijen pa pokusa preskociti pokoju zadacu, ali s njim isto ne treba raditi (ponekad lektiru). Tu i tamo ga ispitam gradivo.
Najstarija je sanjarka i manje-vise joj je sve ravno. U drustvenim predmetima rastura, prirodne moramo svakodnevno raditi s njom, najvise matematiku i fiziku jer ne kuzi i nije zainteresirana. Iz svih predmeta joj svakodnevno treba pregledavati zadace jer se njoj jednostavno ne da pisati zadace. Puna nam je vise kapa tog svakodnevnog kontroliranja i natezanja.
Eto, ista obitelj, ista roditeljska ocekivanja, vrlo razlicita djeca s razlicitim stupnjem odgovornosti i zainteresiranosti.
Slazem se laumi zato mi ta generalizacija kao npr sto je ina33 napisala nikako ne sjeda.
Eto, kao kod nas.
Najstarija - vjeciti sanjar. I jos nesnalazljiva, ta ne bi prepisala zadacu u skoli nikada. Da to napravi isla bi sama sebe prijavit na policiju. S njom, ako se opustis tjedan dana, si opet na pocetku.
Srednji je super, samostalan, nemam pojma sta oni rade u skoli, jedino malo lijen pa ga treba bocnut oko zadaca tu i tamo.
Najmanji je isto ok, on sve sam, jedino je brzoplet pa bude svega, tako da opet moramo provjeravati.
Troje djece, svi razliciti...
Sto ti ne sjeda? Cinjenica da je skolstvo isto kao i prije 30 godina kad smo mi isli u skolu? To nije generalizacija, to je cinjenica.
Slažem se. Jako je malo pomaka, premalo.
Meni dodje muka kad je rijec o nasem skolstvu. Ostali smo daleko...
Kad usporedim sto i kako rade vrsnjaci mojih klinaca u Slo mi dodje da selim samo zbog skole.
A ni tamo nije bas idealno ali opet miljama daleko od naseg skolstva.
Upravo zato mi i roditeljski angažman ima smisla. Da imam samo jedno dijete, radila bih s njim puno više nego što sad mogu s njih troje. Pa radim najviše s ovom kojoj baš treba. S dvoje mlađih radim samo engleski jer želim da znaju više nego što profa stigne s djecom u školi napraviti. Engleski mi je struka i bezveze mi ih je slati na tečaj. I povremeno ako me baš nešto pitaju, ali to je rijetko. Za sada, u nižim razredima, sve kuže.
S najstarijom smo morali raditi i u nižim razredima, matku uglavnom.
Sirius evo ovaj dio...... I onda sam okrenula priču i došla na čokoladu jer sam vidjela da mi nema druge, da većina to radi i da, da pustim, to bi 'ošlo fijuu, a čemu (plus jedno je dijete, pa stignem).
...
Realno ne - de facto sam krenula opet u školu, pa se tješim bit će to samo do 4. razreda, a već vidim da će mi aleksandra reć - dream on, girl
to mi zvuci ono kao mozes govorit sto hoces to te neminovno ceka i ici ces ponovno u osnovnu.
I znas da se ja ne bahatim samo se propitkujem zasto je to tako postalo normalno.
i ne mogu reci nase se uciteljice stvarno trude uz to smo full opremljena skola pa je onda i lakse radit kad imas sva ta pomagala.
Ne bih rekla da to sve ceka. Djeca su razlicita, pa se nekima i posreci da im sustav odgovara.
Ono sto JEST postalo normalo je ocekivanje sustava da roditelji budu angazirani i/ili angaziraju nekog da uspjeh bude bolji.
to je razlicito od vremena kad smo mi isli u skolu. Ne sjecam se da se to od nasih roditelja ocekivalo . Sigurno ne u toj kolicini koja se ocekuje od nas.
Izgleda da je tako.
Nama stvarno nijednom nije receno da se ocekuje nas angazman kao sto je slucaj kod alex.
A sustav ko sustav trebalo bi skroz promijenit a tko ce i kad, eh pitanje na koje je tesko odgovor dobiti
S ovime se mogu složiti. Evo razrednica moje sedmašice stalno ponavlja: Radite s njima, učite s njima, stalno ih kontrolirajte. To je, izgleda, postalo uobičajeno. Meni je normalno pomoći djetetu kad me nešto pita jer ne zna ili ga ispitati gradivo prije testa. Tako su i moji roditelji radili sa mnom. Nije mi normalno svakodnevno visiti nad djetetom. A upravo to imam s najstarijom.
Da draga Sani, četvero učenika u razredu.
Uglavnom, svojoj curi kupila sam mali blokić za pernicu, te ju zamolila da tamo bilježi sve što treba donijeti sve obavijesti i obaveze. Vidjet ćemo da li će biti kakve promjene.
Ja ne razumijem, ako nije normalno visiti nad djetetom kao što ti laumi visiš, kako misliš da bi trebalo biti? Tko bi njoj trebao pomoći da usoije u školi? U 'moje' vrijeme sasvim sigurno većina roditelja nije pomagala djeci sa školom, ali je isto tako većina djece u mom razredu imala prilično loše ocjene. Možda je u tome stvar, što većem broju roditelja danas nije prihvatljivo da im djeca imaju loše ocjene, a djeca sama od sebe nemaju dobre. Evo ja na redovitoj bazi slušam od nekih roditelja kako su iznenađeni jer im je starije dijete bez problema imalo petice u petom razredu, a mlađe,eto, nema. I što da oni sada rade - mogu ili pustiti da dijete ima dvojke i trojke, ili pak mogu pomoći.
Meni se isto čini da su očekivanja veća, glupo je 2016. uspoređivati sa 1976. Tada je srednja skola jos bila dostignuce poput fakulteta danas. Nitko nije planirao da mu se djeca skoluju za neko konkurentno zanimanje, niti se nadao da ce nauciti 2 jezika i zbrisati van u bolji zivot.
Upravo tako. To sam i napisala u svom prvom postu na ovoj temi. Tu se radi i o roditeljskim očekivanjima.
Iskreno, frustrira me činjenica da kraj mene i svog tate, koji smo bili jako dobri učenici, išli na natjecanja i završili fakultete, ona gleda gdje bi hvatala krivine. Poteškoća nikakvih nema. I čak ne mogu reći da ona nema ideju da bi mogla studirati - dapače, već zna što bi htjela studirati. Ali je, naprosto, ljenguza. Želi se provući s minimalnim trudom. Da ne želi studirati, rekla bih ok. I s vremenom bih se pomirila s time. Jer je to ipak njen život, koji je bitniji od moje frustracije. No ona stalno govori da želi studirati. Iako se i dalje ne trudi dovoljno.
Pa visim nad njom jer se nadam da će se desiti onaj famozni klik i da će se sabrati i postati savjesnija i više se truditi. To je sad neka moja osobna priča i nije bitna za ovu temu. Moja očekivanja se ne trebaju poklapati s očekivanjima nekog drugog roditelja. I nijedno od nas nije u krivu.
Ono što meni nije normalno je današnji sistem u kojem smo svi pretjerano opsjednuti s ocjenama. Sistem u kojem ne možeš upisati gimnaziju s prosjekom 4,6 (jer ti npr. ne idu matematika, fizika, tjelesni i tehnički - tu imaš četvorke, a četvorka btw. nije loša ocjena; dok ti sve ostalo ide super).
Nije mi normalno da roditelji ganjaju učitelje i profesore da djeci poklone višu ocjenu jer djetetu treba za prosjek. Da se saziva roditeljski sastanak na inicijativu roditelja jer prof. tjelesnog "prestrogo ocjenjuje i sad njegovo dijete neće imati 5,0". Ovo sam vidjela, ne pišem iz rekla-kazala izvora.
U redu mi je da djetetu koje nije u boravku pregledam zadaće (jer kad bi učiteljica to stigla, a da ne oduzima djeci od nastave).
E, a treba se zapitati zašto su nam očekivanja veća. Ne znam, da se može živjeti pristojno i samo sa sredjoškolskom spremom, kao što se moglo nekad, možda sveg ovog cirkusa ne bi bilo. Gledam oglase za radna mjesta, danas već i tajnica treba imati fakultet i znati dva strana jezika.
I ovo što čokolada kaže, ljudi gledaju da djeci pruže čim bolje obrazovanje da zbrišu van. I tko bi im mogao zamjeriti?
Mislila sam da joj nešto lošije ide, pa da treba pomoć, ali i ta motivacija je gadna stvar, možda i najproblematičnija.
Meni roditelji definitivno nisu pomagali sa školom, ali motivaciju su mi usadili vrhunski, da mi je samo dokučiti kako im je to uspjelo.
Kod nas je škola naprosto bila užasno važna, i loše ocjene jednostavno nisu dolazile u obzir.
Ovo sa ocjenama, to je zaista istina, škola se totalno vrti oko ocjena, i to zaista nije normalno.
Ali teško se izvući iz toga - evo, tvom bi djetetu laumi vjerojatno bilo od koristi da ju se pusti da joj se nakupi loših ocjena, možda bi ju baš to trgnulo. Ali kako da to čovjek napravi, ako razmišlja da to djetetu može ugroziti upis u srednju školu. Čini mi se da od toga počinje dosta problema.
I Mima, to sam zaboravila napisati - prihvatljivo mi je i poželjno djetetu pomagati s onime što mu ne ide. Nije mi normalno (ali to radim) visiti nad djetetom u 7. razredu i provjeravati jel napisalo sve zadaće. A to radim jer me dopalo takvo dijete. I vjerujem da ću joj u konačnici tako više pomoći, nego da je pustim da radi što hoće, da pokvari ocjene i da se jednom kad odraste ždere zbog toga. I da me pita gdje sam ja bila i šta je nisam naganjala.
Da imam dijete koje sporije shvaća ili ima neku drugu poteškoću, bilo mi bi sasvim normalno da svakodnevno sjedim s njime i učim i organiziram mu vrijeme.
A ne znam, meni je isto sasvim normalno da to radiš, puno normalnije nego da pustiš dijete da se samo koprca, pa da se ne uspije upisati u neku pristojnu srednju školu.
Da, da, da. Sad se razumijemo.
U mojoj obitelji je škola isto bila jako važna. Mama mi je učiteljica. Lijenost i loše ocjene nisu dolazile u obzir. Samo što sam ja bila totalno drugačije dijete od svoje kćeri. Kao prvo, bilo me sram dobiti ocjenu lošiju od četvorke (a ni njih baš nisam voljela) i fakat sam voljela učiti. Volim i dan danas. A moje dijete živi na svom oblačiću, s kojeg nas tek povremeno posjeti, i sve joj je ok.
Drugo dvoje su kao ja, posebno najmlađa. I s njima nikakve brige.
Da mi je makar još jedno kao najstarija, ispalila bih.
I zato se do poda klanjam sirius.
Zato se dvoje mlađih osjećaju zapostavljeno. I muž i ja imamo pune ruke posla oko starije. Zeznuto je to sve kad ima još djece u igri.
Razumijem te, sestro.
Kod nas je sreca u nesreci to sto i mlada treba pomoc.
Tako da ce u obitelji biti zapostavljeni samo bracni i partnerski odnos.
To ni ne spominjem. Uh.
laumi pises da ti najstarija zeli ici na fakultet. to mi je interesantno, ne zato sto je to neobicno, vec me zanima sto tocno njoj znaci faklutet? zanimljivo mi je sto tocno djeca vide kad kazu da zele ici na faks? meni u njeno doba faks nije bio ni u peti iako mi je starija sestra bas bila na studiju.
Moja ne zeli raditi kao sto joj otac radi.
A jedino sto zna je da se za bolje treba duze skolovati
to je OK kao motivacija, koju dijete ima. ali sto kad oba roditelja rade slicno i slicno su skolovani?
Zeli biti odgojiteljica u vrticu i zna da za to treba fakultet. Razmislja i o studiju stranih jezika.
Ovo ja trenutno imam s mlađim sinom - budući da je stariji krenuo u srednju školu, mlađi vidi kako to izgleda. Rezultat je porazan - ne želi ići u gimnaziju, a to je sr*nje, jer bi njemu baš trebala opća gimnazija da se profilira. Ako ode u strukovnu školu, izgubit će hrpu sati iz općih predmeta + drugi strani jezik, a za njega je to šteta.... Tja, vidjet ćemo. O studiju još i ne razmišlja, ali za njega bi bila idealna neka struka gdje se prepliće društvena komponenta i tehnika, npr. zaštita na radu. No, to su samo moja razmišljanja. Bumo vidli. Istina je da u ovoj dobi djeca ne shvaćaju ZAŠTO roditelji inzistiraju da se temeljne stvari nauče kako treba. ALI ako se to sada propusti, nema popravka, pa mora trpiti roditeljski terorizam, he he he...
OK, kuzim, zapravo ona zna sta zeli biti, te sto je ceka na tom putu. faks joj je tu samo prepreka koju mora savladati.
ja sam drugacije shvatila, mislila sam da ona zna da zeli ici na faks, jer sam se s tim susrela, a da zapravo ne znaju sto ce stim dobiti/postici.
u našem slučaju je rezultat toga da ni ne zna da može "drugačije"
laumitotalno te svacam. sva sreca, moja starija je odgovorna, napise zadace i nauci ali majke mi, da uci koliko slusa muziku (vjecito je sa slusalicama na usima) imala bi sve petice
tako da ta lijenost me izludjuje. ali nju cak nije ni briga, ona kaze brige me bit cu smecar.
njoj treba samo malo kontrole pa je recimo ispitujem sta ima sutra i sta treba ponovit.
ovako je bilo s mojim bratom, samo je on deset godina mlađi i kad je gledao mene koliko moram raditi za faks automatski su mu bile privlačnije priče onih kako 1000 maraka (tad su marke bile in
Bojim se da je badava njoj sto ona zna sto zeli biti kad nema dovoljno upornosti da to ostvari. Cak i ako uspije s prosjekom 4,6 upisati gimnaziju, mislim da ce je tempo u gimnaziji satrati. Jer ni tamo nece uciti samo drustvene predmete i jezike - sto joj ide odlicno (bila je i na dva natjecanja ove godine) - nego i matematika i fizika, koje ce joj raditi velike probleme.
Larmama, je li tvoj brat kasnije upisao faks?
E o ovome sam pričala i ja
Ja recimo poznajem jako puno danas odraslih koji nisu bili odlični učenici a danas su uspješni ljudi, obrazovani, kod njih je obično izražena visoka emocionalna inteligencija, izrazite komunikacijske vještine i zato ne mislim da moraju sva djeca imati 5. I nije mi baš nešto za vidjet da se dijete ono baš muči da ima te petice a moglo bi razdragano proći kroz školovanje s nešto petica nešto četvorki a možda i pokojom (rijetkom) trojkom. Meni se to ne čini tako poražavajućim. Nismo svi isti a najbitnije je da smo iznutra sretni i zadovoljni. A naći će se neka gimnazija ili što već za upisati ne mora to biti jedna od onih pri vrhu liste
Mislim da se razumijemo meni je obrazovanje jakoooo bitno (kažem starci su mi radili i mama još radi u školi) imala sam sve 5.0 al gdje je ta granica koju trebaju povući roditelji i reći: Dosta! ovdje "školovanje" postaje "teror/prevelika tlaka" nad djetetom, MOJE dijete ne treba imati XYZ ocjene. Ne kažem da ih treba pustit ko s lanca pa nek rade što ih volja nego promišljam o toj magičnoj granici.
Dok sam stažirala u školi meni su bili jako simpatični ti neki učenici koji su bili domišljati i snalažljivi i iako nisu imali/e sve petice, nekako sam "osjećala" ovi će se snaći u životu, čak bih ih nagradila boljom ocjenom uopravo zbog te domišljatosti i kretivnosti
Naglašavam da cijelo vrijeme govorim o djeci koja nemaju poteškoće u učenju, znači o prosječnom školarcu.
laumi, upisao je veleučilište.
E na ovome bi bilo bitno raditi, upornost je tako bitna u životu u raznim segmentima, al pitam se (danas sam filozofski nastrojena
Evo moja obitelj, isti odgoj, različita djeca, ja uporna ko mazga (malo je reći), sestri se ne da, ako ne ide brzo diže ruke.
Lili, vjerujem da radi o karakteru. Takva je oduvijek. Mladja sestra joj je susta suprotnost. Uporna ko mazga, sve je zanima i u svemu zeli biti najbolja. Skolu rjesava onako "usput", u glazbenoj skoli je isto medju najboljima, i na instrumentu i na solfeggiu. Stalno uci nesto novo (sama, ja joj samo pomognem naci izvore), trenutna zanimacija joj je japanski. I ne pusta dok nije naucila ili napravila sto si je zamislila.
Niti sam "kriva" za stariju niti sam puno zasluzna za mladju.
Lili ja sam u ocima svojih roditelja bila osoba koja gleda precace, koja je radila samo koliko mora da zadovolji formu, nikad me nije drzalo zanimanje za samo jednu aktivnost. sto se tice skole, radila sam zadadce, ali nisam bila pedantna i jako dobra ucenica kao moja sestra. inace kroz cijelu osnovnu skolu me pratio bas taj glas da nisam kao velika spajalica. da ne ctatam kao ona, da nisam ja losa, ali nisam ko velika spajalica.
na srecu u srednju nismo isla u istu, niti smo u isti grad isle, pa sam se tamo maknula od te stigme.
no bilo kako bilo, moja starija sestra je zavrsila faks, radi svoj posao, i dalje je pedantna, ali eto ja sam u skoli ipak malo dalje od nje, i bavim se necim sto niko ne bi ikad rekao da ce to biti moj, a ne njen put. i mislim da je vrijeme pokazalo da sam ipak ja bila upornija.
iz svog iskustva, mogu reci da nisam bila dobro procijenjeno dijete. ne mogu reci da moji roditelji nisu ulagali u mene, jesu jako jako puno, sto mi je pomoglo dalje u zivotu.
zato je mene jako strah da cu tu pogrjesiti kao roditelj, da cu mozda krive gumbe pritiskati.
To je poanta rada s djecom doma.
Lili to je tako, a i nije.
Svaki dan se na kraju nađe nešto.
Moje dijete na sreću ima sve petice i nema nekih specijalnih problema, ali to ne znači da se nema što s njim raditi.
Npr. jučer:
PID - učili sat, piše zadaću vidim da mi nije 100% sjelo. Malo smo provježbali i ostavila mu listić da danas ujutro prije škole riješi.
Matematika - učili dijeljenje, isto mu nije sjelo ovo što rješavaju pojednostavljeno, pa smo isto malo provježbali
Lektira - završili smo pisanje od vikenda (pišu lektiru po zadanim pitanjima, pa čujem prvo njegove odgovore)
Tako da svaki dan imam (u 1. razredu i sad u 2.) nešto za provjeriti, pogledati, nadgledati, pojasniti,...
Zadaće je jako puno, gradiva je puno i velika je razlika kad se radi doma, a kad u boravku.
Ne osjećam se da ponovno prolazim OŠ, ali s druge strane većinu gradiva moram pročitati da bi mu znala pojasniti na način na koji oni rade. Tako da u krajnjem slučaju prolazim ponovno isto gradivo.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom