Angažiranje roditelja oko zadaća

[vertex]

laumi, ide u MIOC. Da se razumijemo, to jest škola za njega. Neću mu sad baš čerečit ocjene, ali puno je to preslabo za njegove sposobnosti. (Ne sanjam ja o peticama, probudila sam se još lani :D). Razrednica mi tvrdi da je on vjerojatno tip koji će nać nešto šta ga stvarno zanima i tu bit super. Trenutno, njegove ambicije za školu su vrlo, vrlo niske. To mu je zadnja zanimacija, život mu je full ispunjen raznim drugim stvarima. Ali evo, ove godine mu je infa zanimljiva, pa kaže profa da je fenomenalan, ekstra aktivan i tako to (ocjene isto). I vidim da je doma radi s guštom.

[mim]

Nemam ništa protiv glume, to je sjajan hobi, ali bratemili, NE da mu to bude zanimanje i da ne zna ništa drugo. Ne podcjenjujem, nego to nije najbolji trajni izbor zanimanja za mog sina koji ionako ima glavu u oblacima. Nek on lijepo ima neku struku. A idu mu jezici odlično i hoće u strukovnu školu, gdje toga neće biti... SHIT (sorry)....

Do pred koji mjesec bila sam u istim cipelama: mama djeteta koje je odlučilo studirati nešto za što je jasno da bi većinom bila na našoj grbači . Talentirana je za to, ide joj, ali studij toga.... I na kraju bez ikakvog utjecaja sa strane, taman kad smo počeli odobravati njen izbog jer se činilo da je sretna s njim, ispostavilo se da dijete razmišlja o studiju o kojem nikad nije ni progovorila. I sad ispada da se tome jako veseli, daleko više nego onom što je prvo izabrala, a mi smo i dalje mirni: već jednom smo odlučili da ćemo je podržati u izboru zanimanja (ma kako nama to bilo pomalo neprihvatljivo) pa smo sad samo još mirniji i puštamo je da ide putem koji sama bira. Pusti malog nek bira-pa makar to bila i gluma. Osim toga, ja bih ga uputila i na ostala zanimanja s akademije. Ako je spretan uvijek može studirati scenografiju, ako ima volje režiju ili nešto. Ima lijepih zanimanja i tamo.

[Tanči]

mene nešto zanima: zar je stvarno svaka zagrebačka gimnazija zahtjevnija od bilo koje strukovne?

Je i to puno.

[čokolada]

Veliki je problem što za mnoge negimnazije treba visoki prosjek (medicinska sa mnogim smjerovima, frizeri itd.)

[Peterlin]

Do pred koji mjesec bila sam u istim cipelama: mama djeteta koje je odlučilo studirati nešto za što je jasno da bi većinom bila na našoj grbači . Talentirana je za to, ide joj, ali studij toga.... I na kraju bez ikakvog utjecaja sa strane, taman kad smo počeli odobravati njen izbog jer se činilo da je sretna s njim, ispostavilo se da dijete razmišlja o studiju o kojem nikad nije ni progovorila. I sad ispada da se tome jako veseli, daleko više nego onom što je prvo izabrala, a mi smo i dalje mirni: već jednom smo odlučili da ćemo je podržati u izboru zanimanja (ma kako nama to bilo pomalo neprihvatljivo) pa smo sad samo još mirniji i puštamo je da ide putem koji sama bira. Pusti malog nek bira-pa makar to bila i gluma. Osim toga, ja bih ga uputila i na ostala zanimanja s akademije. Ako je spretan uvijek može studirati scenografiju, ako ima volje režiju ili nešto. Ima lijepih zanimanja i tamo.

Upravo to i radim. Imamo rođaka koji je završio kameru tamo, ali teško se upisati bez široke općeobrazovne podloge. To je razlog zašto jašim po odabiru bilo kakve gimnazije radije nego strukovne škole (iako, nikad se ne zna... spremna sam se pomiriti i s tim ako baš zapne).

A svojski se trudim uputiti ga što se sve još nudi, bez ikakvih ograničenja. Žao bi mi bilo da ga odabir srednje škole ograniči već sada.

[bobić]

bobić, bez muke nema nauke
da jako zelis upisati faks, bila bi vjerojatno motivirana, prikupila bi si materijale, mozda upisala neku pripremu za drzavnu maturu, nasla bi nacina da ostvaris ono sto zelis i trebas

istina, može se uvijek, ali kada radiš, imaš "brdo" djece doma, popodne raznorazne aktivnosti koje njima želiš priuštiti, subotom ne izlaziš iz vešeraja....puno je teže nego kad si mlad i kad se život svodi na organizaciju izlazaka i predavanja.
dobro pa sam to znala i prije i uspjela svoj završiti, ali kažem...da se sada želim upisati bilo bi jako teško.
osim toga, mislim da sam već u godinama kad malo slabije pamtim

[Anemona]

ne gluma, ali ADU
kako god, ako malisa bude htio biti slikar, biti ce. ako zeli matematiku, to ce. i ja cu utrositi svaki slobodan sekund da ga tjeram da daje sve od sebe i da nikad ne pozali. a do srednje to znaci da cu kontrolirati zadace i vjezbati koliko god zatreba

S ovim se slažem 100000%.

Iz cipela osobe koja nije slijedila svoje srce pri odabiru zanimanja, pomozite djeci koliko treba, gurajte ih i tjerajte u ono što vole i žele. Zanimanje je za cijeli život i ne treba pristajati na manje.

Radila sam 11 godina posao kojeg sam mrzila iz dna duše i nakon toga došla na ono na čemu sam zadovoljna. To je nebo i zemlja.
Zabadava sam se uvjeravala 11 godina da je to super jer imam puno slobodnog vremena i slično,... to nije bilo to.
Ono što mi je taj posao omogućio je da budem uz dijete koliko treba, a i više od toga do neke 7 godine i to je stvarno neprocjenjivo, ali na osobnom zadovoljstvu nije mi dao ništa.

[AdioMare]

Veliki je problem što za mnoge negimnazije treba visoki prosjek (medicinska sa mnogim smjerovima, frizeri itd.)

ovo je problem, da.
a ja se sjećam kada je moj upisivao geodeziju da upise nije dirigirao bodovni prag nego interes superodličnih učenika za to usmjerenje.
i tamo je matematika bila dosta jaka za jednu strukovnu školu.
prešli su se mnogi koji su mislili kako ćemo-lako ćemo, a bili su odlični u oš.
ne 4.5 odlični, nego i odličniji.

[AdioMare]

Radila sam 11 godina posao kojeg sam mrzila iz dna duše i nakon toga došla na ono na čemu sam zadovoljna. To je nebo i zemlja.
Zabadava sam se uvjeravala 11 godina da je to super jer imam puno slobodnog vremena i slično,... to nije bilo to.

draga, moje je mišljenje da je svakako, a posebno nakon 11 godina, samim time što probaš nešto drugo - dobrodošla pozitivna promjena.

[*mamica*]

Nemam ništa protiv glume, to je sjajan hobi, ali bratemili, NE da mu to bude zanimanje i da ne zna ništa drugo.

Ali zašto?

Evo, ja sam apsolutno protiv ovakvog stava.

Prije svega, Akademija pruža jako dobro obrazovanje ne samo u području glume, nego i književnosti, jezika, umjetnosti općenito.

Druga stvar, koliko puta si dosada pročitala intervju sa velikim domaćim i inozemnim glumcima koji su navodili da je stav njihovih roditelja bio upravo takav kakav je tvoj? Neki od njih su čak godine proveli pateći se na drugim fakultetima dok se nisu uspjeli "pobuniti" i završiti ono što je njihov životni poziv.

Žao mi je što podcjenjuješ glumački poziv (ipak jesi). Mislim da je kultura prevažna u svakom društvu, umjetnici su oni koji su korektiv našeg društva, koji bude svijest u društvu, daleko od nekog neozbiljnog glumatanja.

Je li ti palo na pamet da forsiraš tehniku zato što je to tvoje područje i područje tvog supruga?

Mislim da trebaš malo pustiti svoje dijete i pustiti ga da bude ono što on jest, pa makar se to ne slagalo sa tvojim mišljenjem.

[Peterlin]

Ali zašto?

Evo, ja sam apsolutno protiv ovakvog stava.

Prije svega, Akademija pruža jako dobro obrazovanje ne samo u području glume, nego i književnosti, jezika, umjetnosti općenito.

Druga stvar, koliko puta si dosada pročitala intervju sa velikim domaćim i inozemnim glumcima koji su navodili da je stav njihovih roditelja bio upravo takav kakav je tvoj? Neki od njih su čak godine proveli pateći se na drugim fakultetima dok se nisu uspjeli "pobuniti" i završiti ono što je njihov životni poziv.

Žao mi je što podcjenjuješ glumački poziv (ipak jesi). Mislim da je kultura prevažna u svakom društvu, umjetnici su oni koji su korektiv našeg društva, koji bude svijest u društvu, daleko od nekog neozbiljnog glumatanja.

Je li ti palo na pamet da forsiraš tehniku zato što je to tvoje područje i područje tvog supruga?

Mislim da trebaš malo pustiti svoje dijete i pustiti ga da bude ono što on jest, pa makar se to ne slagalo sa tvojim mišljenjem.

NEma šanse.

Baš me briga što tko misli, ali čitaj malo pažljivije moje postove, pa ćeš možda i shvatiti o čemu se tu radi. Ja ne mislim da je glumački poziv loš, ali nikako nije dobar ni prikladan za MOJE DIJETE koje ionako ima slabu do nikakvu vezu s realnošću. Za ostale me ne zanima.

I ne forsiram tehniku ja - na moje razočaranje, dijete je tu preporuku dobilo od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, na najboljoj profesionalnoj orijentaciji koju smo mu uspjeli priskrbiti. To dijete nije tehničar. Jer si ne zna sam podesiti antivirusnu zaštitu na mobitelu, da ne idemo dalje. Nije i gotovo. On je društvenjak. Ali ne bih voljela da ode u glumce jer će izgubiti i ono malo veze sa zemljom koju ima. Uostalom, nebitno, odabir studija je daleko. Za sada želim i na tome ću inzistirati ako ikako bude išlo, da se upiše u opću gimnaziju i razmisli još 4 godine što i kako dalje.

Ako i tada bude želio ići u glumce, nek ide. Ali ne podržavam to. Ne radi se o općenitom stavu nego stavu koji se odnosi samo i jedino na to dijete. Dijete koje sada radi puno premalo i koje zbog lijenosti odabire strukovnu školu. Što god kasnije odabere, želim da utuvi u glavu da nema laganog puta, nego da treba biti savjestan u bilo čemu što odabere. Ode li u glumce, prevelika je vjerojatnost da će završiti s nekom od ovisnosti (već sada pokazuje da se teško kontrolira, ne želim to poticati).

A ako si se i sama našla pogođenom - tja, što ti ja tu mogu...

[*mamica*]

A ako si se i sama našla pogođenom - tja, što ti ja tu mogu...

Iščuđavam se nad ovom rečenicom i ne vidim kakve veze budućnost tvoga sina ima sa mnom. Samo iznosim svoje mišljenje, a tome forum i služi. Žao mi je ako sam te povrijedila.

[AdioMare]

peterlin

ti obično ne reagiraš grubo pa mora da ti je ova tema takva, ali svima su nam upisi bolna točka bili ili jesu ili će biti.
i ta dječica naša baš znaju kako će nam zaboljeti glave



inače meni je dovođenje osnovnoškolskog uspjeha, odabira srednje i faksa u kontekst nekog sudbinskog pitanja isto malo pretjerano.
nije da treba pustiti dijete pa kako bude, daleko od toga.
ali nije ni da je nešto pošlo po krivu samo zato što nije pošlo kako roditelj očekuje.

[čokolada]

Nda...ja Peterlininog sina dovodim u vezu s mojom velikom koja sanjari da će biti šetačica pasa ili maserka (sveudilj se nadajući da za to ne treba učiti). Kad god razgovaramo o budućnosti, jedini joj je cilj da se ne treba puno mučiti. OK, ona je tek 5.r., ali vizije su joj 10 m iznad zemlje. Ono što ja vidim da joj leži i u čemu bi bila dobra (strpljivost za edukaciju drugih, pomaganje slabijim, posao u pokretu i s ljudima) svakako zahtijeva neku školu s maturom.

[meda]

ne bih se slozila da su strukovne skole obavezno manje zahtjevne od gimnazija. meni se cini da strukovne skole imaju puno strucnih predmeta, koji nisu bas jednostavni, ima puno podataka i strebanja. strukovne skole imaju isto tako puno prakse. nekad i uz redovnu nastavu, a to zna uzeti puno vremena i energije. mozda je u tim skolama lakse zbog nizih kriterija i slabe konkurencije, ali bas da je to neko ladanje ne bih rekla. ja bih rekla da je lakse u nekoj nezahtjevnoj gimnaziji nego u strukovnoj skoli, onako generalno.

[Willow]

ja se divim klincima koji znaju što žele biti kad odrastu, već je to uspjeh

[marta]

Meni je skroz jasno o čemu Peterlin priča.
Ne mislim da treba poticati djecu da se bave poslovima ili aktivnostima koji naglašavaju i potenciraju neke njihove mane. Odnosno, vjerujem da im treba pomoći da se usidre nekako drugačije.

[jelena.O]

Mislim da asistent u nastavi nije "profesionalan" posao.

moraš imat školu socijalnog smjera, bar mi je tak rekla sister, inače moj nećak s 3-godišnjom školom s kojom se ne može u Rh zaposliti u daljnjih 10 godina nikako, na ugovor je asistent u nastavi, većinu posla odradi pjevajući i puštajući muziku, ali ta škola u kojoj radi je takva

[meda]

ja isto kuzim peterlin. nije sve za svakoga. lijepo je sanjati o necemu, al to je ko i sa svim zeljama, ono sto zelimo nije uvijek dobro za nas. bila to umjetnost ili medicina, nebitno.

[Forka]

Nemam ništa protiv glume, to je sjajan hobi, ali bratemili, NE da mu to bude zanimanje i da ne zna ništa drugo. Ne podcjenjujem, nego to nije najbolji trajni izbor zanimanja za mog sina koji ionako ima glavu u oblacima. Nek on lijepo ima neku struku. A idu mu jezici odlično i hoće u strukovnu školu, gdje toga neće biti... SHIT (sorry)....

Hahaha, ti k'o MM, kad ja velim da bu nam dete pevaljka, on pošizi i ima ovu tvoju retoriku...
A, da uistinu samo to želi, ja bih to (naravno, i da se samo mene pita) i poticala.
Međutim, dete je "multipraktik", pa 'ko zna kaj bu od nje na kraju ispalo .

Znala sam da si stroga, no u ovom slučaju mi se činiš i prestroga .
Naravno, dopuštam da svi mi imamo te neke svoje sheme i radimo ono što nam se čini najbolje za svoju djecu, pa ih tako i savjetujemo i usmjeravamo.
U tom smislu, poštujem tvoja nastojanja...

[rena7]

Mi smo daleko do srednje škole i vremena se mijenjaju, ali ozbiljno pitam, pitala sam već i nitko mi nije odgovorio.
Ukoliko nam djeca upišu gimnaziju i iz bilo kojih razloga na završe fakultet, što onda?
Muči li to ikoga ili su svi koji upisuju gimnaziju sigurni u svoju diplomu?
Možda predaleko razmišljam.

[tangerina]

pa ja znam više ljudi koji su završili gimnaziju, pa nisu završili fakultet
rade nešto stoto, kao i mnogi koji jesu završili fakultet
zavisi koliko si snalažljiv, prilagodljiv, marljiv, a u nekim sluačjevima ima i čiste sreće ili obiteljskih veza..

[Mima]

potpisala bih ovo "..ili obiteljskih veza" to je u našoj zemljici ipak najvažnije

Ja sam doduše išla u usmjereno obrazovanje, ali niti tada onaj tko je završio MIOC a nije završio faks nije imao neku iskoristivu struku.

Nekoliko ljudi koje znam da nisu završili faks, a završili su MIOC radili su razne poslove, npr. kao sekretarica, jedna je imala vlastiti biznis, jedan radi kao službenik itd.

[magriz]

Meni je skroz jasno o čemu Peterlin priča.
Ne mislim da treba poticati djecu da se bave poslovima ili aktivnostima koji naglašavaju i potenciraju neke njihove mane. Odnosno, vjerujem da im treba pomoći da se usidre nekako drugačije.

i meni je jasno o čemu priča, možda bih u njenim cipelama i ja slično, ali...
što više ju čitam, to više vidim način razmišljanja mojih roditelja (majke preciznije) u njoj, i posljedica

[jelena.O]

peterlin a kaj manji planira upisat?

[NetkoMiOteoNick]

Mi smo daleko do srednje škole i vremena se mijenjaju, ali ozbiljno pitam, pitala sam već i nitko mi nije odgovorio.
Ukoliko nam djeca upišu gimnaziju i iz bilo kojih razloga na završe fakultet, što onda?
Muči li to ikoga ili su svi koji upisuju gimnaziju sigurni u svoju diplomu?
Možda predaleko razmišljam.

Da su moji išli u gimnaziju i ne završili fakultete razgovarali bi o prekvalifikaciji - http://www.pou.hr/hr/index.php/odabe...ifikacija.html

[cvijeta73]

ja mislim da stvarno ne treba predaleko razmišljati.
ono na čemu bih inzistirala je četverogodišnja škola, trogodišnja ne dolazi u obzir.
ako im učenje ide, onda gimnazija.
ako im ne ide, ako se angažman roditelja nastavi do sedmog/osmog razreda - onda nisu za gimnaziju. ako unatoč tome žele u gimnaziju, pružila bih podršku.
tako nekako.

a čini mi se da angažman roditelja u 7/8 razredu, pogotovo u srednjoj bi trebao biti stvarno minimalan. mislim, do kad?

a moja iskustva su kao od mime, radi se o istoj školi. u principu dosta njih nije završilo faks, jedno 8-10 od 28 koliko nas je bilo u razredu.
od ovih bez faksa - jedna iz razreda je krenula na psihologiju pa odustala, sad ima super posao u briselu i plaću od 4000 EUR.
jedna je u kanadi fitnes instruktorica, i izgleda i zarađuje najbolje od svih nas :D
dvije su isto krenule na ekonomiju, ne znam jesu li nekakvu višu završile il ne, one se muče i nisu se najbolje snašle.
jedan ima firmu, neku za tisak, dobro mu ide.
svega.

[Willow]

ajd i primjer koji imam doma

mm i ja smo oboje završili faks - u vrijeme kad smo upisivali bilo je riječ o deficitarnim zanimanjima,
kad smo završili - još su uvijek bila deficitarna da bi nakon 10 g. bilo na stotine takvih istih "deficitarnih" na burzi

ništa nije garancija i da, treba im pomoći i usmjeriti ih donekle ali treba i poštovati njihove želje i afinitete pa i lijenost
meni će biti uspjeh ako će moja djeca biti sretna izborom zanimanja

i još nešto, kao da moraš raditi ono što si završio, tko je to još vidio, raditi u struci?!?

[tocekica]

Ja sam išla u srednju jer sam odlučila, a moji roditelji prihvatili i podržali, da neću na faks. Da sam htjela na faks, vjerujem da bih upisala gimnaziju (prolazila sam s 5). Problem je u tome što sam se predomislila u 4 razredu srednje , a u programu škole je falilo gradiva potrebnih za upis na faks.

[malena beba]

Bas sam danas imala razgovor na ovu temu sa cimavicom
Uglavnom, svidja mi se kako ona razmislja i mislim da nece pogrijesiti kod izbora srednje skole a mi cemo je podrzati sta god izabrala.

[Lili75]

inače meni je dovođenje osnovnoškolskog uspjeha, odabira srednje i faksa u kontekst nekog sudbinskog pitanja isto malo pretjerano.
nije da treba pustiti dijete pa kako bude, daleko od toga.
ali nije ni da je nešto pošlo po krivu samo zato što nije pošlo kako roditelj očekuje.

veliki X.

...sam da si stroga, no u ovom slučaju mi se činiš i prestroga .
...

i mene si Peterlin bas iznenadila cak bih rekla da si ne samo stroga nego i kruta u stavu (nemoj zamjerit )

i meni je jasno o čemu priča, možda bih u njenim cipelama i ja slično, ali...
što više ju čitam, to više vidim način razmišljanja mojih roditelja (majke preciznije) u njoj, i posljedica

magriz

ja mislim da stvarno ne treba predaleko razmišljati.
ono na čemu bih inzistirala je četverogodišnja škola, trogodišnja ne dolazi u obzir.
ako im učenje ide, onda gimnazija.
ako im ne ide, ako se angažman roditelja nastavi do sedmog/osmog razreda - onda nisu za gimnaziju. ako unatoč tome žele u gimnaziju, pružila bih podršku.
tako nekako.

a čini mi se da angažman roditelja u 7/8 razredu, pogotovo u srednjoj bi trebao biti stvarno minimalan. mislim, do kad?

upravo ovako nekako sam i ja pisala.

MB

[Lili75]

Seni poslala sam ti pp.

[anin]

NEma šanse.

Baš me briga što tko misli, ali čitaj malo pažljivije moje postove, pa ćeš možda i shvatiti o čemu se tu radi. Ja ne mislim da je glumački poziv loš, ali nikako nije dobar ni prikladan za MOJE DIJETE koje ionako ima slabu do nikakvu vezu s realnošću. Za ostale me ne zanima.

Peterlin, za umjetnička zanimanja je nužno imati malo slabiju vezu s realnošću.
Da (zasad) ne idem u širinu, najbolji umjetnici nikada nisu bili neki veliki realisti, jer da su to bili, ne bi bili tako odlični u svojoj umjetnosti.
Ja neznam, naravno za šta je tvoj sin, ovo pišem općenito o glumi... Ja bih upravo dijete koje nema baš "neke veze s realnošću" , a još ako je sklono umjetnosti, poticala na taj put...nikad ne bih dijete realista, koje čvrsto stoji na zemlji, logično je i prirodnjak, usmjeravala na takvo nešto.

[Zuska]

ajd i primjer koji imam doma

mm i ja smo oboje završili faks - u vrijeme kad smo upisivali bilo je riječ o deficitarnim zanimanjima,
kad smo završili - još su uvijek bila deficitarna da bi nakon 10 g. bilo na stotine takvih istih "deficitarnih" na burzi

Willow, si ti možda građevinarka?

[Willow]

Zuska, ja nisam

[casa]

A jeste se raspisale....
Uglavnom, meni se čini jaaaako nezdravim onako općenito da svi promovramo neku tešku toleranciju, ono prihvaćanje vlastitog djeteta takvog kakvo je.... a kad dođemo do škole od te tolerancije ni t.
Evo, recimo,moj školarac sad osmaš je sigurno dovoljno inteligentan da prođe osmi razred s 5,00, ono imali smo neke papire i o natprosječnosti i tako... Ali neće sigurno proći s 5,00, vjerojatno s oko 4,5 kao i svake godine. I ja se ne petljam.Ono jasno mu je objašnjeno da će gimnaziju tu gdje jesmo teeeeško upisati,da će onda vjerojatno morati ili odabrati neku drugu školu ili otići u dom pa u neku lošiju gimnaziju u gradu 70 km udaljenom od kuće. I gledajte,on je sretno dijete, ispunjeno, ide po natjecanjima iz predmeta koji su mu zanimljivi, iz povijesti,Lidrana i matematike, ali nema samodiscipline da savlada jezik odnosno podjele posuđenica za odličan već za vro dobar. Meni je to skroz ok. Ono, skroz. Mislim da on ima 14 godina, iu redu mi je da ne razmišlja dugoročno kad se radi o posuđenicama. To da ga ja natjeravam na učenje,pa da ga ispitujem posuđenice pa da svi obiteljski strepimo nad ispitom iz jezika kako bi dijete na kraju godine imalo pet iz hrvatskog jer mu ta petica treba da uspije upisat gimnaziju kako bi jednom isto tako strepili nad ocjenom iz jezika u 4. srednje kako bi dijete upisalo fakultet... to mi je potpuno strano...
Mislim, prvo nije sve to tako odlučujuće i sudbinski.Ono ima ljudi koji bez faksa žive kvalitetne živote,ima ljudi koji nakon stručne škole postanu fakultetlije...
I ono što je meni još bitnije, škola je samo jedan segment života. Božemeprosti,kad čujem kako neki ljudi doživljavaju upis djece u srednju školu, koliko toga su spremni žrtvovati kako bi dijete uspjelo, pa ljudi moji, što bi bilo da im dijete dobije leukemiju? Možda sam, kako je Cvijeta rekla radikalna,ali stvarno...nije mi jasno kako ljudi tako lako izgube kompas... Bitno je da je dijete živo i da je zdravo. To da dijete ne može upisati gimnazij, to nije problem... Mislim poštujem da ga ljudi osjećaju kao problem, alonda treba poraditi na vlastitom poimanju stvarnosti a ne na posuđenicama za ispit iz hrvatskog.

[Willow]

casa, baš si ovo lijepo napisala

[celeste]

Gdje je stigla moja tema?!!
Onda, dali (da li) da sjedim sa curom i ispravljam je ili da se bori sama??
Ponavljam, 2. razred, četvero djece u rz.
U stvari to je više retoričko pitanje , jer ionako svaki dan zajedno čitamo računamo i pišemo.

[In love]

Casa, sjedni 5
Tako nekako razmisljam i ja ( a hvalabogu i mm )

[čokolada]

Gdje je stigla moja tema?!!
Onda, dali (da li) da sjedim sa curom i ispravljam je ili da se bori sama??
Ponavljam, 2. razred, četvero djece u rz.
U stvari to je više retoričko pitanje , jer ionako svaki dan zajedno čitamo računamo i pišemo.

Da imaš dijete s oštećenjem donjih ekstremiteta u kolicima, bi li je pogurala po rampi do ulaza u školu ili bi je pustila da od 1.r. manevrira po strmoj rampi da se nauči? Svaki će dan zbog toga kasniti u školu, neće poloviti svo gradivo, ali će zato biti odlična vozačica po uzbrdici.
Bi li zahtijevala da škola osigura WC na njenom katu ili bi je 3x dnevno dolazila nositi na WC?

Ako imaš dijete s teškoćom (a poremećaj pažnje je TRAJNA teškoća koja se vježbom i odrastanjem može naučiti prevladati, ali te u određenoj mjeri prati cijeloga života), onda joj pomozi da nauči kako učiti, kako razviti kontrolne mehanizme, kako zapisati svaki dan što je za DZ, kako prekontrolirati test, kako si sistemom asocijacija pomoći da zapamti hrpu pojmova koje će se od 3.r. javljati itd, itd.

Ovaj dio s "osiguranjem WC-a" dio je učiteljičine uloge - mora je stalno vraćati u stvarnost tapšanjem po ramenu, pogledom, blagom opomenom, zadacima, upozorenjima da prekontrolira test prije nego ga preda i sl.

[Lili75]

A jeste se raspisale....
Uglavnom, meni se čini jaaaako nezdravim onako općenito da svi promovramo neku tešku toleranciju, ono prihvaćanje vlastitog djeteta takvog kakvo je.... a kad dođemo do škole od te tolerancije ni t.
Evo, recimo,moj školarac sad osmaš je sigurno dovoljno inteligentan da prođe osmi razred s 5,00, ono imali smo neke papire i o natprosječnosti i tako... Ali neće sigurno proći s 5,00, vjerojatno s oko 4,5 kao i svake godine. I ja se ne petljam.Ono jasno mu je objašnjeno da će gimnaziju tu gdje jesmo teeeeško upisati,da će onda vjerojatno morati ili odabrati neku drugu školu ili otići u dom pa u neku lošiju gimnaziju u gradu 70 km udaljenom od kuće. I gledajte,on je sretno dijete, ispunjeno, ide po natjecanjima iz predmeta koji su mu zanimljivi, iz povijesti,Lidrana i matematike, ali nema samodiscipline da savlada jezik odnosno podjele posuđenica za odličan već za vro dobar. Meni je to skroz ok. Ono, skroz. Mislim da on ima 14 godina, iu redu mi je da ne razmišlja dugoročno kad se radi o posuđenicama. To da ga ja natjeravam na učenje,pa da ga ispitujem posuđenice pa da svi obiteljski strepimo nad ispitom iz jezika kako bi dijete na kraju godine imalo pet iz hrvatskog jer mu ta petica treba da uspije upisat gimnaziju kako bi jednom isto tako strepili nad ocjenom iz jezika u 4. srednje kako bi dijete upisalo fakultet... to mi je potpuno strano...

Mislim, prvo nije sve to tako odlučujuće i sudbinski.Ono ima ljudi koji bez faksa žive kvalitetne živote,ima ljudi koji nakon stručne škole postanu fakultetlije...
I ono što je meni još bitnije, škola je samo jedan segment života. Božemeprosti,kad čujem kako neki ljudi doživljavaju upis djece u srednju školu, koliko toga su spremni žrtvovati kako bi dijete uspjelo, pa ljudi moji, što bi bilo da im dijete dobije leukemiju? Možda sam, kako je Cvijeta rekla radikalna,ali stvarno...nije mi jasno kako ljudi tako lako izgube kompas... Bitno je da je dijete živo i da je zdravo. To da dijete ne može upisati gimnazij, to nije problem... Mislim poštujem da ga ljudi osjećaju kao problem, alonda treba poraditi na vlastitom poimanju stvarnosti a ne na posuđenicama za ispit iz hrvatskog.

casa stvarno si prekrasno napisala

[cvijeta73]

a ne znam. meni osobno je strano da roditelj zna svaki kontrolni i kad je svaki ispit i svaka lektira i svako usmeno ocjenjivanje i da je sa svim u toku do kraja. ima i toga. ali mi je i strano da opet u ništa nisi uključen i da ga malo ne pogurneš i ne pomogneš gdje treba. zato sam napisala da mi djeluješ radikalno. ali meni je i laumi radikalna :D
mislim, to s posuđenicama. hebemu, nauči te posuđenice kad ionako niš specijalno ne učiš, neš ti posuđenica i koliko ti vremena treba za te posuđenice, ako će te posuđenice natjerat u grad 70 km daleko :D

moj je skroz samostalan, sam to hendla i ocjene i učenje i sve. no, kad dobije 4, a znam da nije ni taknuo, ono, nisam nešto prezadovoljna. sedmi razred je baš zaredao lošije ocjene, iz kemije je imao i jedinice i dvojke i svašta nešto. sad u osmom su mu sve petice, pazi dobro da ispravi ako nešto zahebe. a i u rijeci nije baš takav teror s tim gimnazijama, možeš upasti u neke i ako s 4 prođeš.

ili sa sportom. da smo njega slušali kad je bio u fazi kauča, kad ga se trebalo tjerati na svaki trening jer je kukao i plakao što se mora maknuti s kompa i kauča, a s teninga je dolazio zadovoljan, sad ne bi bio tu gdje je. a jako je zadovoljan i sretan što je tu gdje je :D i gle vraga, nakon 2-3 godine, proradila je unutarnja motivacija kako ti kažeš, i od tada ga moram moliti da ne ide na trening ako je vani kiša i tuča.

[malena beba]

moj je skroz samostalan, sam to hendla i ocjene i učenje i sve. no, kad dobije 4, a znam da nije ni taknuo, ono, nisam nešto prezadovoljna.

upravo je ovo ono sto meni kod cimavice smeta. mislim, dobijes 4 bez da makes prstom, pa potrudi se malo, vidis da mozes vise?! a nju nije briga...

[čokolada]

Cvijeta, upravo to. Teško se može roditi unutarnja motivacija, ako dijete prethodno ne spozna kakav je to osjećaj biti uspješan. Tu vučem paralelu s pomoći osobito u početnim razredima ukoliko se vidi da djetetu ide teže ili sporije.

[Mima]

Eto ja moram reći da se ne slažem sa ovim što je casa napisala, ali tko kaže da se uopće i moramo slagati.

Dijete koje u osnovnoj školi ima prosjek 4,5 nema jednu četvorku, nego ih ima recimo šest, pa ako i pretpostavimo da ima jednu iz odgojnih predmeta opet to ispadne da iz više od pola 'glavnih' predmeta ima četvorke.
To ne mora biti ništa loše, ali za dijete koje ide na natjecanja i nekad je procijenjeno kao natprosječno, jasno je da to stvarno nije zadovoljavajući uspjeh, i da bi uz nešto truda moglo biti bolje.

Eto, ne mislim svakako da treba strepiti nad svakom ocjenom, kao što znam i to da jedan dio gradiva ne može imati tako presudnu ulogu da snizi konačnu ocjenu iz nekog predmeta.

Ono što je svakako točno je da četrnaestogodišnjak ne razmišlja dugoročno, pa ne može niti sagledati što znači ići u školu 70 kilometara daleko od kuće, ali roditelji mogu.

Po mom je baš to glavni razlog radi kojeg mislim da roditelji trebaju nadgledati školovanje - jako je važno, a događa se u vrijeme kad djeca ne mogu sagledati koliko je važno.

[nevena]

Ono što je svakako točno je da četrnaestogodišnjak ne razmišlja dugoročno, pa ne može niti sagledati što znači ići u školu 70 kilometara daleko od kuće, ali roditelji mogu.

Po mom je baš to glavni razlog radi kojeg mislim da roditelji trebaju nadgledati školovanje - jako je važno, a događa se u vrijeme kad djeca ne mogu sagledati koliko je važno.

Citam ovaj topic od pocetka i moram potpisati ovo Mimino.
Ne mislim, kao je netko prije rekao, da je svaka ocjena sudbonosna i da ako nema sve petice ce spavati pod mostom. Ali upravo ovo sto Mima kaze, velika je steta pustiti dijete da samo zbog lijenosti ostvari puno slabije rezultate, upise slabiju skolu koja mu ne omogucava studiranje, ide u toliko udaljenu skolu. Dijete razmislja kratkorocno, sad sam na kaucu i dobro mi je, ali roditelji su tu da razmisljaju dugorocno.

[nevena]

ja imam petasicu, puno se s njome radi, rezultati su vidljivi. Da smo ju pustili rezultati bi bili puno ispod njezinih sposobnosti. Ali vec sad u drugom polugodistu mi se cini bolje nego u prvom. Dobila je motivaciju, vidjela je da moze, treba ju pogurati i pomoci ali meni je to ok. Nije to samo pomoc za konkretni test, to je zivotna skola, morala je najprije nauciti uciti (do 4 nije nist ucila i imala odlicne rezultate), od 5 to vise nije bilo moguce. Nije se snasla od toliko kolicine gradiva na pocetku

[laumi]

Ja na to malo drugacije gledam, vjerojatno zato sto u obitelji imam nekoliko primjera gdje su djeca koju se nije dovoljno poticalo i kontroliralo zavrsila prilicno lose u zivotu. Zbog losih ocjena u osnovnoj skoli upisali su srednju skolu koja ih zapravo nije zanimala i s kojom nisu uspjeli naci posao. Jedna cura je kasnije pozeljela upisati fakultet za predskolski odgoj (gdje bi, sigurna sam, bila super) i raditi u vrticu. Ona vec godinama radi po obiteljima kao teta cuvalica, obozava to raditi i sjajna je s djecom ali joj je posao vrlo nesiguran.
Druga cura nije ni maturirala, iako je vrlo inteligentna i sposobna. I danas joj je vrlo tesko u zivotu jer unatoc njenoj marljivosti i pouzdanosti, poslovi koje pronalazi nisu dovoljno placeni za normalan zivot. Da ne idem vise u detalje, ovo su, barem meni, vrlo dojmljivi primjeri (iako ce se nekima ciniti drasticni) sto se moze desiti ako se neku djecu pusti bez kontrole i poticaja.

Jedno od moje djece je takvo, zbog lijenosti bi joj se vrlo lako mogao desiti slican scenarij u zivotu. Ne radimo mi toliko s njom jer zelimo petice, nego radimo s njom (tj. svakodnevno kontroliramo jel pise zadace i uci; radimo s njom samo ono sto joj ne ide, 2 predmeta) jer inace bi ona cijeli dan samo pjevusila i odmarala. Pa zbog te kontrole njene sposobnosti i izadju na vidjelo. Kad se primi posla, vecina predmeta joj ide jako dobro. Muz i ja smo tu da se pobrinemo da se ona primi posla. I vjerujem da ce ona od toga imati koristi.
Npr. bitno mi je da sjedne i uci. Ako je ucila, nije mi bitno je li dobila 4 ili 5. Ako je dobila 4, vjerojatno se negdje zeznula i nemam problem s tim. Jer znam da je ucila.
Ako je dobila 3 ili 4 jer nije ucila, s time imam problem.

[Willow]

dobro i šta kad guraš dijete i guraš i ono dođe do fakulteta i nema motivacije završiti ga?
hoćeš li i na fakultetu studirati s djetetom i visiti nad njim, učiti s njim? što kad padne godinu, dvije, odustane?
čiji je to onda "neuspjeh"

negdje treba povući granicu, jer od (ovdje često citiranog) "kompetentnog" djeteta nema niti K,
neka i dijete preuzme (dio) odgovornosti na sebe i svoje odrastanje pa i pogrešan izbor zanimanja

svakako sam za pomoć kad zapne i ok, u nižim razredima treba i pomoći da nauče kako učiti ali što kaže par njih na ovoj temi
- ja sam svoje školovanje završila, odabrala što sam odabrala i sad živim s tim

[Mima]

Tako i ja, životno iskustvo svakako utječe na način na koji ljudi razmišljaju o nekom pitanju. Ja sam odrasla u radničkom naselju, gdje veliki broj roditelja mojih prijateljica i prijatelja nije vodio računa o školovanju svoje djece, dapače ponekad je bilo i toga da su ih roditelji ometali u školovanju. Ja sam išla u razred sa nekim sasvim pametnim i sposobnim djevojčicama koje su upisale ili loše srednje škole, ili za njih pogrešne srednje škole, pa ih je još puknuo pubertet i u dobrom broju slučajeva je to loše završilo (a u onima u kojima je završilo dobro je bilo dobro jer su se upleli roditelji).