Zaboravih napisati, ali to znaju sve mame zahtjevne djece - NIŠTA ne može nadomjestiti rad kod kuće i stalno osluškivanje djetetovih potreba.

S druge strane (ref. na onaj topic o vikanju), kad su moji sinovi porasli, ja sam pomalo počela izbjegavati "hod po jajcima", s jedne strane zbog toga da njih osnažim za život bez staklenog zvona, a s druge strane zbog sebe jer je i meni to bilo naporno, stalno paziti hoću li im nagaziti na osjećajčiće. Pisala sam o tome. Moj stariji je izrazito pitom i lako odgojivo dijete, ali mlađi ima rogove (kao i ja, uostalom) pa smo se često znali naći s različitih strana plota.

Nije im bilo lako sa mnom jer sam ih naganjala doma (ali to znaju i sve mame vježbača).

Što učiniti sa ovako sramežljivim djetetom kakvo ima mitovski, ne znam, ali napisala sam već - treba sjesti na zadnjicu i u miru razmisliti na koji način kroz igru i nenametljivo pokušati promijeniti mentalni sklop. Pozitivna povratna veza često razara sustav (to je ono što mitovski opisuje kako njena mala sama sebe baca u očaj unaprijed, nabrajajući ružne stvari koje ju očekuju čak i prije nego su se dogodile, pa tone sve dublje). Nekako treba poučiti dijete kako da izađe iz te petlje (ili da u nju ni ne upadne), na primjer da samo sebi nabraja POZITIVNE mogućnosti koje se otvaraju kad radiš nešto novo. Paralelno se može to raditi na više načina i u svakoj situaciji.

Primjer: štajaznam polazak u malu školu (umjesto da razmišlja o tome kako će joj biti dosadno jer već zna čitati i pisati, treba djetetu reći da razmišlja o tome kako će sresti nove prijatelje... Ako joj je to stresno zbog sramežljivosti, okreneš ploču i nabrajaš koje će sve lijepe nove stvari dobiti.... )Treba djetetu naći "radnu točku". Zapravo, slabo tu pomaže tuđe iskustvo, svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete. Kod mog sina je povremeno upalilo nešto što mitovski vjerojatno ne smije primijeniti, a to je bilo "PRESTANI-odmah-sad!" u trenutku kad je počeo s deračinom (negdje oko treće-četvrte godine). Ali to procijeniš - neke situacije su pogodne za to, u drugima je apsolutno neprimjereno".

I tako - roditelj treba stalno promatrati svijet iz cipela djeteta zato da ga bolje razumije, ali isto ne bi trebalo uvijek i prihvatiti takav pogled na svijet kao jedini ispravan. Mi smo roditelji i trebamo djecu poučiti da se može bolje. Trebalo bi im pokazati više načina kako to činiti. Nema druge nego isprobavati - kao da su zamorci.

Eto, nešto upali, nešto ne upali.... Ja ne mogu svog mlađeg poučiti da drži jezik za zubima i da ne bi trebalo uvijek svakome reći sve što ti padne na pamet. Ali kad se sjetim da ni sama nisam to u potpunosti savladala, više se ne čudim svom djetetu. On je moja slika i prilika. I sve što radim je da pazim da budem bolja nego jesam, da budem odgovarajući uzor. Često uspijeva, ali ponekad i ne... Tja, to je život!