Citiraj Mima prvotno napisa Vidi poruku
ja bih ukratko rekla da granice ne bi trebalo postavljati vikanjem niti moljakanjem, nego sredinom, odlučno, kratko i stvano stajati iza onoga što misliš. Kad stojim iza onog što mislim onda mi postavljanje granica uspijeva, a kad ne stojim, onda je to unaprijed osuđeno na propast. Ali naravno, sve ovisi o karakteru i djeteta i roditelja - neki ljudi naprosto urođeno imaju veći autoritet od drugih, pa su onda i djeci veći autoritet.

(a što se tiče pranja kose, to je onako stvarna crtica iz mog svakodnevnog života, kod nas je kupaonica neposredno pored spavaće sobe, pa da, ako se netko tušira, pa još pere i suši kosu to se čuje u sobi i sasvim sigurno smeta onog tko u sobi pokušava spavati)
Pun pogodak je ovo boldano.

MM se znao žaliti da nije mogao istjerati djecu s laptopa, a držao je tablet u ruci.... Pa naravno - djeca gledaju što radiš, a ne slušaju što govoriš. Dok on misli da može visiti na internetu, ne može njima to zabraniti. To sam davno otkrila - da bi ih se efikasno utjeralo u granice, mi sami ih se moramo isto pridržavati. Jednostavnim rječnikom, biti baš onakvi kakvu djecu želimo.

Joj, kad se samo sjetim... dok je moj E. imao 2-3 godine (možda i manje, nemam pojma) bio je sklon drečanju i cviljenju, pa sam se JA jednom bacila na pod da mu pokažem kako to izgleda kad se on baca i histerizira. Završilo je tako da je najprije bio u čudu, a poslije smo se svi skupa smijali.