"Ne plači!"

[AdioMare]

mislim da ste puno uzrasta sad već izmiješale, od vrtićkog preko predškolskog do školskog, a ne bih rekla da su postupci univerzalni :D
i mislim da bi završila na YouTube-u da se sad baciš pred svog E, peterlin

[Peterlin]

mislim da ste puno uzrasta sad već izmiješale, od vrtićkog preko predškolskog do školskog, a ne bih rekla da su postupci univerzalni :D
i mislim da bi završila na YouTube-u da se sad baciš pred svog E, peterlin

Pa o tome se i radi - to je proces. ISTI proces. Samo ćeš u dobi od 2 godine napraviti cirkus bacanjem na pod, a kasnije ćeš s vlastitim djetetom (poluodraslim ili odraslim) porazgovarati na odrasliji način. Tako to ide od prvog dana njihovog života, paaaa valjda do odrasle dobi. Postupci se prilagođavaju dobi. I nije to uvijek linearna funkcija. U trećoj godini pozvjere, pa onda pred školu, pa u pubertetu... a nama kako bude. Nekad pogodiš (kao što je meni uspjelo s tim bacanjem na pod) a ponekad promašiš. Bilanca bi trebala biti takva da bude više pogodaka nego promašaja.

I onda kasnije gledaš kako odrastaju.

Moj E. sada ima odlične društvene vještine i pristojnu samokontrolu (a po prirodi je kratkog fitilja i trebalo ga je sustavno poučavati) pa me ne bi iznenadilo da danas-sutra tako nešto napravi svojoj djeci, hehehe...

A dok se sjetim osnovne škole - bilo je baš ovako kako pomikaki opisuje. Moj sin je NAUČIO društvene vještine gledajući nas. A mm i ja smo IZBRUSILI svoje društvene vještine gledajući najbolji interes svoje djece. Tako da - ja se sad ne moram bacati da sinu nešto dokažem. Ali bacim se ponekad figurativno, ako baš treba. Gledam ga kako razgovara s razrednikom i točno mogu prepoznati što je naučio od svojih profesora u OŠ, što je pokupio od psihologa, što od svog oca, što od drugih članova obitelji i šire, a što (nažalost) od mene (ima osjećaj za nepravdu + dugi jezik koji s mukom mora obuzdavati, ali mu uspijeva).

Eto.