Tako je, mi smo uvijek krivi. Pogotovo to s mobitelom. Recimo slučaj prije godinu i pol dana. Maturantu je prof. pokušala oduzeti mob koji je koristio na satu. On njega u džep od hlača. Ne da ga. Pošalje ga se pedagogici, ni noj ne da. Pošalje ga se ravnatelju, ni njemu ne da. Zove se oca u školu, sjedi otac s učenikom kod ravnatelja i ne da učenik niti ocu niti ravnatelju mob. Kupio ga je svojim novcima, njegov je i gotovo. I otac haže da ništa ne može. I što bi vi sad tu napravili recite mi.
Drugi slučaj, zaplijeni prof. učeniku, maturantu isto, mob. Traži da roditelje dođe po njega sutra, kako jasno stoji u pravilniku o kućnom redu. Kasnije tijekom dana učenik je ušao u kabinet kada nije bilo nikoga, provalio u ormar i uzeo mob. Na kraju je imao ukor razrednika i sniženo vladanje. Ali što to znači maturantu koji će upisati privatni faks, tata će platiti i sve super. Što njemu znači školsko vlasništvo, pravilnici, zakoni i autoritet kad će tata kupiti sve što sinu treba u životu.
Radi li taj klinac?Tu i jest problem današnjih metoda odgoja. Džeparac je ok, ali to još uvijek nije NJEGOV novac, ili kojekavki novčani pokloni rodbine. Prvo se ti šmrkvac nauči poštovanju roditelja, pa ćeš eventualno ponovno steći pravo na džeparac, i POKLONJENI novac, bi trebalo biti.