Sad kad malo razmislim, možda sam stvarno jedna od onih osoba koje stalno traže neke izlike za ljude oko sebe. Najveća mi je izlika da nisam našla nikog boljeg i da nemam neku kvalitetnu obitelj i prijatelje. Pa se onda samo uzrujavam oko toga i vraćam se ovom mamlazu. Izgleda da mi je slijedeći stupanj, kako naučiti biti sama sa sobom i ne tražiti ništa od ljudi oko sebe. Normalno, da bi ja bila u tisuću puta boljoj poziciji da sam imala neke kvalitetne prijatelje i društvo, ali jednostavna je činjenica da to nisam našla. Nikad nisam bila It djevojka, privlačna društvu, prijateljima, ljudima i to je jednostavna činjenica. Na žalost, nekad prije sam bila zgodnička, pa mi je to dalo krivo mišljenje da bi ja trebala biti popularna i slično, ali je i činjenica da iz nekih razloga to nisam bila. Ali se očito nisam htjela pomiriti sa samom sobom i voditi život takav kakav već imam. Otud svi ti kompleksi, koji su me i bacili na samo dno kad su u pitanju drugi ljudi.
I kad pogledam, stvarno teško da ću u sredini gdje nikad nisam upoznala kvalitetne ljude, sad odjednom to naći. Zato mi je najbolje sad živjeti dan po dan, a kroz neko vrijeme se nalaziti sa mužem na kavi zato jer je po vani stvarno miran i ok. Nikad nije bio nasilan. Takav je samo po doma, kad mu počnem govoriti za posao. Jer mi je malo teško živjeti apsolutno sama.
Roditelji su mi apsolutno indiferentni, kao i prijateljica(e). Tako da sam sama kao pas.