 |
|||
Kako objasniti djetetu,... sve i svašta?
Glupo pitanje, ali kako objasniti djetetu rastavu ako nikad nije vidjelo ni da se roditelji svađaju, ni da loše funkcioniraju,... ništa?
Sve je bilo prema van ok, na takav način bi netko mogao još 200 godina živjeti,...
Znači pitanje je kako objasniti da nije ok, a izgleda ok?
Vjerujem da je dijete osjetilo "nešto", ali ja se ne bih pouzdala u to nešto ako se mama i tata drže drugačije,...
Još ću dodavati pitanja, imam ih milijon.
kod moje frendice je bila upravo ova gore situacija, jednostavno je nestalo ljubavi i odlučili su svako svojim putemOriginally Posted by Anemona
bilo je nekih manjih svađica i nesuglasica, ali ništa big
maloj su rekli da se mama i tata više ne vole kao mama i tata nego kao prijatelji i to je tako prihvatila
malička je onda imala 9 godina (danas ima 15)
važno je napomenuti da su sve dogovorili van suda (i viđanje male i alimentaciju)
mala je i dalje tjedan dana kod mame, tjedan kod tate
(žive u istom kvartu, par ulica dalje)
ako te bude baš nešto specijalno zanimalo mogu provjeriti s njom
Ovisno o dobi djeteta, trebali bi oboje iskreno porazgovarati s djetetom o svojim osjećajima i problemima.
Ima na portalu korisnih napomena: http://www.roda.hr/portal/roditeljst...o-razvodu.html
Hvala!
postoje dvije, po meni dobre knjižice, od naklade Nika i mislim da se još uvijek mogu naći u internet knjižarama..
jedna je - Rastajemo se, Kako to objasniti djeci?
a druga - Mama i tata se rastaju, Što ću ja sad?
Budući da je tema kako objasniti djetetu sve i svašta ne znam jel smijem ovdje priupitati kako djetetu objasniti smrt?
Radi se o djetetu od 8 god i u fazi je kad promišlja o prolaznosti života i smrti tj. gubitku najmilijih. Znam da je prolazna faza u sazrijevanju, ali ipak bih voeljala da imam neke bolje i konkretnije odgovore za dati joj.
Savjet, ideja?
Bila je tema o tome sa hrpom praktičnih savjeta, kad uhvatim vremena malo ću potražiti.Budući da je tema kako objasniti djetetu sve i svašta ne znam jel smijem ovdje priupitati kako djetetu objasniti smrt?
Radi se o djetetu od 8 god i u fazi je kad promišlja o prolaznosti života i smrti tj. gubitku najmilijih. Znam da je prolazna faza u sazrijevanju, ali ipak bih voeljala da imam neke bolje i konkretnije odgovore za dati joj.
Savjet, ideja?
Evo, na brzinu:
http://forum.roda.hr/threads/17746-K...highlight=smrt
http://forum.roda.hr/threads/23225-M...highlight=smrt
http://forum.roda.hr/threads/83727-r...highlight=smrt
Ima još toga, ali vjerujem da je ovo za početak dosta.
Ont. mi smo svoju djecu od malih nogu vodili u obilazak groblja, onako nenamjenski, kad je bila prilika, pa smo to iskoristili za objašnjavanje.
Last edited by Peterlin; 25.09.2017 at 10:56.
Prijateljica koja se razvela me zamolila da joj pronađem knjige o tome kako pomoći djeci ili razgovarati s njima i evo tih naslova:
A što s djecom? : odgoj djece prije, za vrijeme i nakon razvoda / Judith S. Wallerstein i Sandra Blakeslee
Kako preživjeti razvod roditelja / Sanja Mudrinić (za djecu)
Djeca u vrtlogu razvoda : zaštitite dijete od negativnih posljedica razdvajanja / Nora Ethel Rodrigue
Mama i tata se rastaju : što ću ja sad? : vodič za preživljavanje / Roberta Beyer i Kent Winchester
Moji se roditelji razvode : priručnik za pomoć djeci i mladima čiji su roditelji razvedeni ili su u postupku razvoda braka / Gordana Buljan Flander, Predrag Zarevski
Rastajemo se : kako to objasniti djeci? / Roberta Beyer i Kent Winchester
Otrov razvoda : zaštita veze između roditelja i djeteta od osvetoljubivog bivšeg partnera / Richard A. Warshak
Wow, super literatura Jurana, baš ti hvala
Anemona, baš ovako kako je Boxica objasnila smo i mi napravili.
I ono što je najvažnije u toj priči bilo je odmah objasniti (znam kako moje dijete razmišlja) je da roditeljska ljubav nikad ne nestaje nego samo raste.
Naime, onog časa kad sam ja izgovorila da je ljubav među nama nestala, ja sam znala što će se njoj vrzmati po glavi. A to je mogućnost da i nju prestanemo voljeti kao što smo prestali voljeti jedno drugog.
Pa je odmah išao taj disklemjer
Možda će neka druga djeca imati drugu asocijaciju.
Mi smo sad rastavljeni više od tri godine i do nedavno je ona i dalje sanjarila o tome da ćemo se mi pomiriti, iako joj je odmah i preko nekoliko puta rečeno da se to neće dogoditi.pa sam je ja pitala, a kaže ona "znam da se nećete pomiriti, ali smijem se barem nadati" jbg
njoj je užasno važno da se mi dogovaramo oko svega što je važno za nju. tako da ja nekad znam njega "pitati" i za posve benigne stvari, tipa šišanje. to joj je mantra - mama i tata se dogovaraju.
ajme ovo mi je sve
Mi smo sad rastavljeni više od tri godine i do nedavno je ona i dalje sanjarila o tome da ćemo se mi pomiriti, iako joj je odmah i preko nekoliko puta rečeno da se to neće dogoditi.pa sam je ja pitala, a kaže ona "znam da se nećete pomiriti, ali smijem se barem nadati" jbg
njoj je užasno važno da se mi dogovaramo oko svega što je važno za nju. tako da ja nekad znam njega "pitati" i za posve benigne stvari, tipa šišanje. to joj je mantra - mama i tata se dogovaraju.
anemona, nadam se da ne pitaš za sebe :hug:
ovo sam i ja pomislila, nadam se da nije tako.
Peterlin hvala puno za linkove pogledat ću ih sve redom.
Dijete zna da stvari između roditelja nisu stabilne, osjeća preko majke apsolutno sve. Neke stvari se ne mogu sakriti, koliko god mi mislili da je moguće.
Ono što treba napraviti je iskreno sjesti i reći, te u narednih 1-2 godine biti za dijete maksimalno dostupan kako bi lakše preživjelo turbuletno razdoblje koje dolazi
Literatura oko tematike ima više nego dovoljeno, već su neki članovi postali nekoliko dobrih knjiga.
Najbitnije je zdrava komunikacija koja slijedi nakon razvoda između roditelja, a ona u praksi 90% slučajeva izostaje.
Anemona, ako smijem pitati, kako je prošao ovaj razgovor s vašim malim, kako ste mu rekli i kako je reagirao? Koliko nakon se otac odselio? Nažalost, na istom sam putu, ne ide pa ne ide, a osim par predbacivanja i jedne velike svađe-drame u javnosti, pred djetetom smo uigrani, visokofunkcionalni, 'obični'.
Mala Riba baš mi je žao. :hug:
Ono što mene iznenađuje kako uspijevate biti tako visokofunkcionalni i obični bez svađa,a pred rastavom ste.
Mi se znamo posvađat s vremena na vrijeme, izbacimo i poslije mir. Ispada da je “sukobljavanje“ partnera zapravo “dobar“ odabir.
Doduše, mi smo po prirodi temperamentniji.
Zanima me ako nije predirektno jel se vi suzdržavate reći otvoreno i direktno jedno drugom zbog djeteta ili je nešto drugo posrijedi, meni se čini posve prirodnim da dijete nekad čuje i neslaganje, pa i svađu roditelja.
Mislila sam reći otvoreno nešto što mislite u tom trenu što može dovest do sukoba i svađe a ne govorite zbog blizine djeteta ili iz nekog drugog razloga
Sitne svađe i svađice smo uvijek obavljali onako, u hodu, pa čak i poneku konkretniju, nekad bi dijete bilo u blizini, nekad me (raspon od 'opet je šalica na tom mjestu' do 'kredit za uređenje da ili ne?'), onak, životne. Nismo baš skrivali, i znali smo naglasiti maloj da je bitno pričati ali i riješiti. Fakultete, zaposlenja, trudnoće, odgoj, putovanja...sve je zapravo bilo ok dok smo 'sređivali stvari', radili, a ne stajali na mjestu. Sad kad je više manje sve sređeno, koma teška.
Zadnje 2 god od ukupno 10 godina braka se ne radi o neslaganju ili svađama, radi se o potpuno drukčijoj percepciji, prije svega njegovoj mene, a onda posljedično i mojoj njega. Onako, krupne stvari unutar odnosa, da ne idem sada u detalje, u kojima ja stojim čvrsto u svojoj poziciji jer na tim temeljima želim graditi budućnost, a on stoji čvrsto u svojoj pozciji i želi graditi jednu potpuno drukčiju budućnost. Nema veze ni s poslovima, ni s mjestom stanovanja ni s kućom, ponavljam, ovdje se radi o dubokom, sada ispada od početka braka stavu: volio bih da si takva s njegove strane, i voljela bih da ti nisi takav, s moje. Zadnje cca 2 god smo cimeri, naučila sam sama rješavati svoje probleme i izazove, bez da ga tražim mišljenje i potporu, kao što nekoć jesam i kao što (po meni) treba biti u dobrom odnosu. On ju ne nudi, zadovoljan je cimeriranjem, blizu djeteta je, ima izgrađen dom. Mene izluđuje i straši pomisao da bih mogla jednog dana ostati sama s njim, a bez pravog prijateljstva koje je nekoć bilo temelj naže veze. A predugo traje da bi bila faza, i nažalost, dižem ruke. On bi mogao ovako do kraja. Znam, tj vjerujem da mnogi i žive ovako. Ali, srećom (ili nažalost), danas imamo izbora i mogućnosti razmisliti i odabrati i biti samostalne mi žene. I tako. Teška tema, dugo ju žvačem, malo o tome pričam, vjerujem da ćemo mnoge mnoge šokirati. Zato i brinem, što s djeteteom, odakle krenuti...
Mislim da je to ona faza kad su oboje odustali pa im se ne da više ni govoriti, ni svađati... jednostavno nikom nije stalo. Obavljaju se svakodnevne obaveze, ali nema ništa vise od toga... nema velikih stvari oko kojih se donose odluke... samo ideš i obavljaš svaki dan sto treba, ne razmišljaš i čekaš da onaj drugi nešto poduzme ili ne poduzme.
Pisale smo u isto vrijeme...
Drži se i čuvaj se, i sretno.
MalaRiba, a da li ste probali potražiti stručnu pomoć? Ona često pomogne u takvim situacijama.
Last edited by Cathy; 09.04.2019 at 11:24.
Hvala svima. Jesmo, ja sam jedno godinu dana molila da idemo, on nije htio. U zadnjih par mjeseci, kad je valjda vidio da stvarno dižem ruke, jednom je to predložio, ja sam tada odbila. Kad smo opet pričali o tome, rekao je da bi onda od stručnjaka saznao da je možda u krivu a to bi mu bilo preteško
Ali, ako se ti odlučiš na rastavu, onda će znati da je u krivu.
Koliko teško će mu tek to biti?
Mislim da bi vam pomoglo naučiti komunicirati. Možda da ipak krenete, prije rastave. Tako da znaš i da možeš djetetu reći da ste sve probali prije kraja.Hvala svima. Jesmo, ja sam jedno godinu dana molila da idemo, on nije htio. U zadnjih par mjeseci, kad je valjda vidio da stvarno dižem ruke, jednom je to predložio, ja sam tada odbila. Kad smo opet pričali o tome, rekao je da bi onda od stručnjaka saznao da je možda u krivu a to bi mu bilo preteško
Rekla bih da ljudi zaslužuju biti u dobrim vezama. I da veza može stagnirati neko vrijeme i svi statirati u kukuruzu, ali to nije nešto s čime bi se trebalo pomiriti. Ili treba stvarno raditi na tome ili se razići.
Imam jedan primjer u blizini, ljudi koji se razilaze jer se nisu našli ni nakon xy godina braka. I teško im je strašno.
Molili smo ih više puta da potraže stručnu pomoć, jer bi im ta pomoć pomogla u svim mogućim scenarijima, ali nisu htjeli i sad se koprcaju da je to strašno.
MalaRibo, stručna pomoć vas neće tjerati da ostanete u braku, niti će vas poticati da se raziđete, samo će vam pomoći da shvatite što i koliko možete/hoćete. Nemojte bježati od toga.
Teško je tu dijeliti bilo kakve savjete....
Dijete je dio cijele priče i ne treba podcijeniti njegovu pamet - vide djeca jako dobro da nešto nije kao prije ili kako bi trebalo biti.
MalaRiba drži se!
Ja mislim da je MalaRiba već raščistila sa sobom i da bi odlazak po stručnu pomoć sada bilo timarenje mrtvog konja. Ako ti u sebi znaš da je gotovo, sijeci.
A kako s djetetom, moje je bilo još jako malo pa ti tu primjenjiv savjet ne mogu dati.
Uglavnom, drž se. Od ovog gdje si sad može biti samo bolje.
Last edited by Argente; 10.04.2019 at 15:58.
Pa ne znam bas. Moji prijatelji su isli psihologu godinu dana da nauce komunicirati, ne da spase brak. Njihovom nije bilo pomoci.
Ali ima dijete i sigurno je u interesu djeteta, a i roditelja, da zadrže dobru komunikaciju, bez obzira na sudbinu braka. Najbolja poruka koju oboje mogu poslati svom djetetu je rješavanje, a ne izbjegavanje problema.
MalaRiba evo iz mog iskustva. Također se nismo svađali i prepirali pa je djetetu to sve jako, jako teško i neočekivano palo. Šok za njega, mene, cijelu obitelj. Rekla sam mu da me tata više ne voli. Tata je onda njemu govorio da me voli pa sam ga ja zamolila da se usuglasi sa mnom jer je to ok objašnjenje za nekog s 4 godine. Nisam se zaplitala u široke i duge priče. Dakle, rekla sam mu da ne voli više mene i da nije sretan kada živi samnom. Da mu je žao što odlazi od njega, ali da će se puno viđati. Da tata kao i svi mora biti sretan, volimo ga, puštamo ga. Da mu obećajem da će bol proći i da ćemo nas dvoje biti dobro i sretni. Glumila sam po potrebi, nekada hrabrost, nekada sam se raspadala, skupa s malim njim. Dijete treba sretne roditelje, bez prebacivanja loptica, znam da znaš to. Bilo je teško, imam prijateljica psihologica pa su mi često davale potvrdu da dijete to dobro žvače. Puno pričamo o svojim emocijama. Sa svima je pričao o tome, gotovo sam ga mogla očekivati na glavnom Dnevniku. Sada, nakon tri godine mi kaže ajde, nađi si dečka jer bi mu bilo zgodno imati dvojicu tata. Ne do kraja, ali zacijeli. Drži se i sretno!
Jel dijete ok prihvatilo "tata ne voli mamu"?
Meni bi logicnije bilo "tata i mama se vise ne vole". Ovako kao da je tata samo kriv za nesto
Ako je tata taj koji je prestso voljeti i otisao, a mama jos voli, tada je prilicno logicno.
Last edited by sirius; 13.04.2019 at 14:39.
Pa ne znam baš da je to potrebno govoriti djetetu.
Da li je potrebno ili nije ne bih znala. Ali nije dijete ne vidi da se nesto dogada, da je mama nesretna i da to nije njezina odluka. Nije da laze, iskrena je. Ako nema previse detalja cini mi se da je potpuni ok biti otvoren s djetetom.
Hvala sirius. Nikada ništa nije prezentirano kao osuda i krivnja tate, nego da mu opraštamo, da ga puštamo, jer ga volimo. Tužna mama i priča o međusobnom nevoljenju ne bi bila iskrena.
Ako i postoji idealna rečenica voljela bih da sam je tada znala. Još uvijek mislim da je nema i da svatko najbolje pozna svoje dijete. Poanta moje priče je bila da je moje dijete sve to dobro sažvakalo i da se može ići dalje. Kao ohrabrenje MalojRibici.
Palčice, puno ti hvala na iskustvu, od srca.
Ja sam za govorenje istine, prilagođene dobi i djetetu, ali istine. Pričale smo za vikend, ona i ja. Moja mala već zna, rekla sam joj da nisam sretna i da mama i tata trebaju drukčije, da trebaju više pričati, više se smijati, držati za ruke, biti prijatelji. Njoj je to teško, želi da je mama sretna ali i želi da su mama i tata zauvijek zajedno, naravno. Zna da će tata i mama uvijek biti tu uz nju i da će ona imati SVE što joj treba, ali i da mora izvršavati svoje obaveze, jednako kao što i mi moramo raditi.
Teško je ovo, nekad bolje, nekad lošije, i moje raspoloženje i žaljenje za dobim starim vremenima i 'kako ću' u budućnosti. I, kao što sam rekla, vjerujem da bi mnoge potpisale na ovo kako je sada, nema dernjave, možemo čak i prokomentirati on i ja neku aktualnost (Notre dame, GOT, Kineze u RH, štogod, bacit koji vic...)ali nema partnerstva, nema jedinstva, nema dijeljenja. Prvo, jer se on nakon nekih događaja koje smo prošli u životu (puno spontanih, znaju neke forumašice) shut-downao, nije bio potpora, nije htio mogao znao, mislio ja da pretjerujem, da trebam to tiše, a ja sam grabila grabila dalje, sama, i eto, tako nekako i vidjela da mogu sama, i sad, eto, i bih sama, a on bi bio tu, panj-style, eto tu sam pa me tu i ostavi. A život, a sloboda, a prijateljstvo?
Imala je dva pitanja: hoćete li ti i tata biti prijatelji? Rekla sam naravno, možda ne baš kao moja kuma (podaci poznati redakciji :D) i ja, ali smo dobri i pametni ljudi i oko svega ćemo se dogovarati i ti možeš biti sigurna i mirna. I, što s blagdanima i rođendanima? Pa sam rekla da ćemo se i oko toga dogovarati, dijeliti vrijeme i kad nije s onim drugim puno pričati na telefon, možda sam ubacila i duple poklone i rekla da su i bake i djedovi s obje strane divni ljudi i da će to biti dobro. A za njen rođendanak, pa da može zvati koga želi i da se možemo svi družiti, taj jedan dan, zašto ne, ionako smo svi okupirani tada djecom i šušurom i papanjem.
Također, nadam se da dobro radim. Također, frendica psihoterapeut misli da je ona ok, i da mi ne možemo sada baš u potpunosti vidjeti nju i samo nju, jer nam je ova ogromna stvar u fokusu, ali da ide to nekako ok. I također bih voljela da postoji jedna fix-it-all rečenica, pa da se sve zna, sve je jasno, sve je zacijeljeno, sve je gotovo. Ali, nope. Proces je to.
No ti si svjesna da ona više nikad neće imati SVE što joj treba i da su oba tvoja posta preružičasta.
Možda da joj ipak to sve malo crnje predočiš, pa ako bude ružičastije, super, ali ako bude crnje, da ju stvarnost ne lupi previše.
Samo sugestija.
Neće imati tatu svaki dan, ili neće imati mamu svaki dan. Na tome treba temeljiti pojašnjavanje bodućnosti.
Tja, ja uvijek mislim da je za zdravlje djeteta (i roditelja) bolji dobar razvod nego loš brak. Kraj priče.
Alternativa je klasični hrvatski scenarij kad kasnije već odraslom djetetu roditelji govore "Žrtvovali smo se zbog tebe i ostali u braku zbog tebe." Takva sranja treba izbjeći pod svaku cijenu, jer nisu istina. Ljudi se ne razvode zbog djeteta niti ne ostaju u braku zbog djeteta, ali su često skloni na dijete prebaciti teret te odgovornosti, ufff...
Točno, Peterlin. Djetetu bi se trebala reći istina, primjerena dobi, ali ne laž. Mislim da je laganje u situaciji razvoda najgora solucija.
Iako, možda i nisam u pravu. Ne znam.
znam jednu bivsu obitelj cura je ostala zivjeti s mamom a tatu vidi svaki dan ovisno kak je u skoli ok ne koliko i prije ali susvakodnevno u kontaktu tak da ima i drugih ili drugacijih prica
Ili jedan mali decko cija mama jednako vodi brigu o svom djetetu ko i o njehovoj mladoj polusestri
Ma jesi u pravu. Problem je u tome što odrasli ponekad ne znaju ni sami sve detalje... U tom slučaju ja bih isto rekla "ne znam" ili bih pričekala s odgovorom. To nije laganje, nego čekanje da se stvari izbistre. Jedino što treba je dijete uvjeriti da ga oba roditelja vole i dalje bez obzira na to što odnos tate i mame više nije isti kao prije. Sve je to ok ako je taj dio istinit.
Evo, igrom slucaja moje dijete ima svaki dan i mamu i tatu.
Zivimo blizu i dovoljno je velik da je na dnevnoj bazi koliko zeli kod mame i koliko kod tate.
Ima 3 minute pjeske.
Beti3 mi je jedina forumašica koja mi je već godinama na listi ignoriranih pa (srećom) ne moram gledati njene postove, ali evo ju je Peterlin citirala, i Anemona, o tome da dijete neće imati roditelje, i da se djetetu laže.
Ne znam, moje viđenje, i moje mišljenje i moje želje i moji planovi i moje iskustvo i moji osjećaji govore suprotno. Anemona, hvala na iskustvu. Peterlin, hvala na konstruktivnom savjetu.
Srećom, financije mi omogućuju samostalnost. Bilo bi mi grozno grozno grozno da sam, ne znam, na primjer, žena pomorca. Žena. Pomorca. Užas, naježim se od same te fraze. Doma, s djecom. Navikneš na standard, i, hebiga, moraš ga i držati. I onda ostanak u braku pod svaku cijenu. I onda dođe razmišljanje: dijete neće imati oba roditelja, a zapravo se želi reći, JA neću imati tu lovu.
Last edited by MalaRiba; 29.04.2019 at 09:11.
U okolici gdje sam trenutno ima jedna rastavljena mama s djecakom istih godina ko moj klinac sad za vikend je dosao tata i moj prepun pitanja zakaj su se rastali....tim bise kaj mi je mama rekla da mali je u svom diru kad ocekuje tatu i ni skim se ne zeli druziti. Naravno ta pitanja je meni reko
Last edited by jelena.O; 29.04.2019 at 09:24.
Razvod je samo jedna od situacija u kojoj roditelji imaju priliku pokazati djetetu/djeci kako odrasli (ako su odgovorni i ok) rješavaju takve stvari. Razvod može biti traumatičan, ali i ne mora. Kad se stvari slegnu, mnogi ljudi (i djeca) jednostavno odahnu i prigrle nove prilike koje im je rasplet situacije donio. Ako se ljudi više ne vole ili ne žele/ne mogu živjeti zajedno dalje, bolje da to riješe rastavom. Naravno, time se ne odriču roditlejskih prava i dužnosti.
Reci svom djetetu da ne postavlja takva pitanja svojim prijateljima, jer ona mogu biti bolna. Ne upuštaj se u puno rasprave ali reci mu da treba pustiti prijatelja da ovaj sam odluči hoće li pričati o rastavi svojih roditelja ili ne. Ne treba ga ispitivati. S tobom doma može pričati koliko želi, ali s prijateljem treba komunicirati tako da njemu prepusti loptu. Ako prijatelj bude htio pričati - u redu, ali nije ok ispitivati o tome. Isto je za sve traumatične situacije (smrt u obitelji, razvod, preseljenje....). Ne znam da li je to ok, ali ja sam tako odgajala svoju djecu. Djeca školske dobi uglavnom to razumiju. Mlađi još ne, ali su na putu da počnu, pogotovo oni koji se nađu u takvoj situaciji ili ju gledaju iz blizine.
Nije on nista njega pitao nego samo mene kad ih je vifio skupa
To je ok. Ne škodi napomenuti da ne pita njega previše. Mi ne znamo što djeci padne na pamet kad nisu s nama. Ja se sjećam jedne scene iz bolnice (bile su mi prijateljice na operaciji mandula, imali smo valjda 10 godina). Ja sam došla u posjet i jedan klinac je u bolesničkoj sobi ispitivao neku djevojčicu "Kak je tvoj tata hmrl???" Sjećam se da mi je to bilo baš užasno, iako smo bili iste dobi. Nije baš ista tema kao rastava, ali te stvari su emotivno osjetljive.
Posting Permissions
Reply With Quote
