Različiti osjećaji prema svojoj djeci

[ivana s]

Imam i ja jednu koja je uvijek nezadovoljna i u svemu vidi problem. Istina da je ona prva, imala je 5 godina nepodijeljenu paznju, moju i mm-ovu, pa je mozda i tu leze neki razlozi. Kao dijete vjecno je plakala, i za najmanju sitnicu reakcija je bila strasna. Ona ne razlikuje uopce vaznost stvari i događaja, njoj je sve jednako vazno i jednako reagira. Kao mala kad bi pala, malo se udarila reakcija je kao da je nogu slomila u najmanju ruku. U usporedbi s ovim mlađima, koji su joj cista suprotnost, mene njen karakter izluđuje. Ne zapravo zbog toga sto mene davi i gnjavi stalno s nekim svojim musicama, vec me muci to sto ona sebe pravi nesretnom, i to uvijek zbog neke pi.... Koliko sam se napricala i pokusala joj objasniti stvari, milijon puta isto, na kraju se u uvjeri da sam joj dobro govorila ali onda opet kod nove stvari sve ispocetka. Cini mi se da nema puno pomaka. I onda sam negdje naletila u jednoj knjizi kako je zapravo sve to stvar kemije u mozgu, i neki ljudi su bazdareni na malu kolicinu serotonina i drugih sretnih tvari, i skloni su drami, neraspolozenju i crnim mislima. Sve vise se uvjeravam da je upravo tako.I tu nema pomoci, koliko god ja njoj objasnjvam da treba biti sretna i pronalazim uporista za to, slabo prolazi. I kad joj se dogodi nesto stvarno super kod nje ta sreca traje kratko i opet dalje po svom. Kako pomoc i moze li se uopce uvjerit takve osobe da postanu sretne, to me bas muci.