Različiti osjećaji prema svojoj djeci

[betty blue]

Meni cak ne smeta njen karakter u tom smislu da mi ide na zivce, vise mi je zao sto sebi stvori takvo lose raspolozenje bez razloga. Bas ono, uvijek je casa napola prazna i ako se nesto dobro dogodi ona zapne za 1% losega koji se negdje mozda skriva. Klasicni je primjer pretjeranog razmisljanja, uvijek sto ako pitanje, i naravno najlosiji scenarij je uvijek najizgledniji. Jedina nada mi je jos ta plasticnost mozga, mozda se ipak da nesto promijeniti.
Sirius, stvarno to sa hiperaktinoscu i neprimjerenim ponasanjem nisam nikad povezala, a zapravo je jasno i logicno da se radi o kompenzaciji.

Potpuno te razumijem, moj stariji je isti kao tvoja najstarija. Vječno nezadovoljan i vječno nesretan. Nekad samo bijesan a nekad beskrajno tužan zbog gluposti (npr. sestra i rodica su mu pojele 2 rondo bombona više nego je on predvidio ili ima fiks ideju da će ga sutra pitati pjesmicu koju treba naučiti napamet a on ju ne zna savršeno, ili se navečer prije spavanja rasplače jer će za x milijardi godina Sunce progutati Zemlju).
Mlađa je potpuno neopterećno dijete, baš je dijete u punom smislu te riječi - bezbrižna i radosna. On stalno traži razlog za brigu. To dijete se obožava brinuti oko nečega. Ponekad mu se te njegove anksioznosti ispolje u obliku tika (češće kad je bio mlađi).
Da, različito se osjećam prema njima. S druge strane, duboko sam svjesna da sam ga djelomično ja (i mm) takvim napravila, pa me onda izjeda osjećaj krivnje svaki put kad ga pogledam i vidim nesretnog. Čak ne bih htjela da je potpuno sretan, jer znam da je to nemoguće, samo bih htjela da je malo manje nesretan. Onda se opet pitam je li on zbilja tako nesretan ili ga samo ja takvim vidim, ili je to samo lice koje mi on pokazuje jer zna što očekujem od njega i zna što dobiva od mene. Uglavnom, vrtim se u krug u objašnjenjima i rješenjima i zapravo znam da je jedino rješenje da ga prihvatim takvim kakav je, pa makar i nesretan, da ga ne pokušavam ukalupiti u moja očekivanja. A onda se možda sve samo od sebe promijeni.

[mitovski]

Da, različito se osjećam prema njima. S druge strane, duboko sam svjesna da sam ga djelomično ja (i mm) takvim napravila, pa me onda izjeda osjećaj krivnje svaki put kad ga pogledam i vidim nesretnog. Čak ne bih htjela da je potpuno sretan, jer znam da je to nemoguće, samo bih htjela da je malo manje nesretan. Onda se opet pitam je li on zbilja tako nesretan ili ga samo ja takvim vidim, ili je to samo lice koje mi on pokazuje jer zna što očekujem od njega i zna što dobiva od mene. Uglavnom, vrtim se u krug u objašnjenjima i rješenjima i zapravo znam da je jedino rješenje da ga prihvatim takvim kakav je, pa makar i nesretan, da ga ne pokušavam ukalupiti u moja očekivanja. A onda se možda sve samo od sebe promijeni.

Ma ja ne bih rekla da su oni nesretni, bar kad gledam svoju. Nije ona nesretno dijete, ali je vječno nezadovoljna, uvijek će naći nešto da prigovori. Da bilo je super aaaliii....
Njima je isto jako teško s obzirom da im glavice rade sto na sat i vječno o nečemu brinu i promišljaju. Ja bih voljela da nije stalno zabrinuta.

[betty blue]

Ma ja ne bih rekla da su oni nesretni, bar kad gledam svoju. Nije ona nesretno dijete, ali je vječno nezadovoljna, uvijek će naći nešto da prigovori. Da bilo je super aaaliii....
Njima je isto jako teško s obzirom da im glavice rade sto na sat i vječno o nečemu brinu i promišljaju. Ja bih voljela da nije stalno zabrinuta.

Zabrinut je meni gotovo jestjednako kao nesretan, jer nikako ne možeš biti sretan ako si zabrinut.
Ja kada sam anksiozna sigurno nisam sretna. Mislim, na nekom jako visokom nivou znam da sam sretna, da imam zdravlje, obitelj, ne živimo u siromaštvu i imamo antibiotike i nismo u srednjem vijeku (osim nekad ideološki) ali se jako teško dignuti u te visine i moje dijete teško da se može samostalno korigirati na taj način.

Mene više zanima koliki je moj utjecaj, odnosno koliko bi moje otpuštanje njega opustilo. I je li kasno za to ili sam već sve sjebala.

[tangerina]

Mene više zanima koliki je moj utjecaj, odnosno koliko bi moje otpuštanje njega opustilo. I je li kasno za to ili sam već sve sjebala.

Kasno nije, ljudi uspijevaju utjecat na svoju anksioznost i u odrasloj dobi

[Jelena]

Zabrinut je meni gotovo jestjednako kao nesretan, jer nikako ne možeš biti sretan ako si zabrinut.
Ja kada sam anksiozna sigurno nisam sretna. Mislim, na nekom jako visokom nivou znam da sam sretna, da imam zdravlje, obitelj, ne živimo u siromaštvu i imamo antibiotike i nismo u srednjem vijeku (osim nekad ideološki) ali se jako teško dignuti u te visine i moje dijete teško da se može samostalno korigirati na taj način.

Mene više zanima koliki je moj utjecaj, odnosno koliko bi moje otpuštanje njega opustilo. I je li kasno za to ili sam već sve sjebala.

Ne znam zblja govorimo li o istoj razini zabrinutosti, ali ja isto mislim da sam zabrinuta. Za izbjeglice, za napuštene životinje, za manjine, za slabijeg u bilo kojem smislu i u skladu s onim što mi zdravlje i psiha dopuštaju djelujem da im pomognem i mirna sam sa sobom, znam da ne mogu više. Trenutno jako malo mogu. Ali odrasla sam i mogu optimirati svoj život prema okruženju u kojem sam se našla. Ali nisam nesretna. Dapače, ljude koji su samo sretni ne doživljavam ozbiljno.

Hoću reći, meni nikako nije zabrinutost usporediva sa srećom, više s društvenom odgovornošću i analitičkim sposobnostima. Dok vidim da neki od ovih što su iz moje perspektive samo sretni, misle da samom činjenicom da su uvježbali sreću podižu razinu sreće oko sebe. A sigurno ima i u jednom i u drugom istine i u nečem trećem što ja ne vidim. Uglavnom, u inerakciji s drugima pozitiva bez pokrića kod mene izaziva iskreno čuđenje, ali ne i želju da saznam više o tome. Ugodno mi je u okruženju ljudi koji analitički sagledavaju profesionalne ili društvene probleme. A ako mi je ugodno, onda sam valjda sretna

[Tashunica]

Mene više zanima koliki je moj utjecaj, odnosno koliko bi moje otpuštanje njega opustilo. I je li kasno za to ili sam već sve sjebala.

naravno da ima tvog utjecaja, kao što je bilo i mog.
točno znam da sam svoju zabrinutost i anksioznost preslikala na starije dijete.
ono što je dobro, nije kasno.
samo se treba pobrinut da se ta anksioznost ne produbi, kao što se u jednoj fazi desilo mojoj, znaš i ti ponešto o tome.
ona tek sad polako, ali stvarno polako, uči i prihvaća da svijet nije savršen, da ljudi nisu pošteni,
da neće živjeti u onakvom svijetu koji je u njenoj glavi i može svoj perfekcionizam okačiti mačku o rep.
vjerojatno će zauvijek vući određeni dio te anksioznosti za sobom,
ali trenutno uživam gledajući njeno opuštanje i uživanje.

jedino u čemu je uvijek bezrezervno uživala su ples, tj. bilo koja vrsta umjetnosti i putovanja.