Veza izmedju dvoje ljudi koji imaju dijete ostaje za cijeli zivot i ne moze se svesti na dvije recenice za dogovor o preuzimanju djeteta. Onda bi nam svima to bilo dovoljno za odgoj djeteta, zar ne? Zajednicko dijete je zajednicka briga, ukljucuje i razgovore o djetetu, o njegovoj svakodnevnici koju je drugi partner propustio, o njegovoj buducnosti, dogovore oko brojnih odluka (upisi u skole, izvanskolske aktivnosti), promisljanja o nacinu odgoja... i na kraju krajeva, dobra prijateljska veza i zajednistvo je takodjer nesto sto treba prezentirati tom djetetu jer za njega ce njegova obitelj zauvijek biti njegovi mama i tata, a ne mama, tata, striceki i tete sa strane.

Ja bih bila ponosna na svog partnera da ima tako dobru vezu sa svojom bivsom i sa djetetom, a bila bih vrlo sumnjicava kada bi drzao distancu i ruzno govorio o njoj (sto, iz iskustva koje imam gledajuci druge bivse parove, cesto ukljucuje jedno drugo).
I bila bih vrlo sumnjicava prema osobi koja bi me tjerala da svoje veze sa drugim ljudima oblikujem prema njezinim osjecajima i potrebama. Sorry, ali na bilo kakav znak ljubomore (tudje ili nekad davno u tragovima i vlastite), upale mi se antene. Ne svidja mi se ta potreba za kontrolom i posjedovanjem sto ljubomora u konacnici i jeste. Ja samo u potpunoj slobodi mogu zivjeti ljubav.