Emocionalno jedenje /ovisnost o hrani

[flopica]

Kaae upravo tako, treba funkcionirati u takvom stresu i održati sebe da bi mogao sve to hendlati.
Meni je ključna rečenica od BB da se NE OSJEĆA dobro nakon što se utopi u slatkom.
Znači nije dobila baš ništa, samo je izgubila.
I treba pronaći način na koji će izaći iz toga.
I ne da nešto ne mora, nego mora, radi sebe.
Ja možda ne bi morala imati čisto picikato, ili sređen veš, tu bi olabavila i skroz spustila prioritete dok ne dođu bolji dani, ono, samo nužni higijenski minimum
Ali bi stavila kao prioritet uvođenje reda u prehranu, pa kako god - plaćanjem pomoći, tuđih usluga, kuhanjem i planiranjem za cijeli tjedan, reorganizacijom i delegiranjem obveza, kako je u tom trenutku najizvedivije s obzirom na okolnosti.

[Kaae]

Kaae upravo tako, treba funkcionirati u takvom stresu i održati sebe da bi mogao sve to hendlati.
Meni je ključna rečenica od BB da se NE OSJEĆA dobro nakon što se utopi u slatkom.
Znači nije dobila baš ništa, samo je izgubila.
I treba pronaći način na koji će izaći iz toga.
I ne da nešto ne mora, nego mora, radi sebe.
Ja možda ne bi morala imati čisto picikato, ili sređen veš, tu bi olabavila i skroz spustila prioritete dok ne dođu bolji dani, ono, samo nužni higijenski minimum
Ali bi stavila kao prioritet uvođenje reda u prehranu, pa kako god - plaćanjem pomoći, tuđih usluga, kuhanjem i planiranjem za cijeli tjedan, reorganizacijom i delegiranjem obveza, kako je u tom trenutku najizvedivije s obzirom na okolnosti.

Ma to je super, da se ne osjeca dobro - to je prvi i najveci korak i taj je stupanj "zadovoljila". (Zamisli da joj netko drugi govori da to nije dobro za nju... to obicno ne vodi nikamo.)

Ovaj ves je super primjer, nastavit cu s tim.

Bolest i slicne situacije su obicno van kontrole osobe koja se u tome nasla (kao bolesna osoba, odgovorna za bolesnu osobu, ili "samo" sudionik u takvoj situaciji). I sto ces onda... kontroliras ono sto mozes. Jednostavno neke konce moras drzati u rukama. Netko se primi vesa, netko kuhanja. I onda je i tu stalna borba izmedju racionalnog razmisljanja u stilu - hebes ves, dok god ne smrdimo, dobro je; hebes jelo iz dostave, dok nismo od toga bolesni, dobro je; bla....

A onda dodje dan kad popizdis skroz i pocnes raspremati plasticne vrecice koje je tko zna tko donio u kucu i pospremio tko zna kamo, gdje ti svakako nikad ne bi, i koje si ignorirala tri mjeseca. I puknes oko vrecica, sto pokrene lavinu drugih stvari koje si pustio jer, eto, kad plivas u dreku, onda vrecice/ves/cvijece/knjiga... nisu bitne. Pa pizdis dan, dva, tri... i opet udahnes duboko i pustis ljude da gomilaju vrecice.


Mislim, ja sam bila ta s vrecicama i jos nekim pizdarijama, eto nema dva tjedna. Sad mi je opet svejedno i bit ce tako neko vrijeme.