Citiraj sasa prvotno napisa Vidi poruku
Uf. Iako mislim da pristup KAKO NE MOZES, SIGURNO MOZES, VIDI MENE! moze samo iziritirati, isto tako mi je grozno citati sve ove PRICAJTE VI STO HOCETE, NE MOZE SE, VAN JE KONTROLE, TAKVI SMO SE RODILI, TAKVA JE SITUACIJA, PRETESKO JE.
Ovaj drugi pristup skida odgovornost sa pojedinca, no osim odgovornosti sto je potencijalno i privlacno, oduzima i moc. U toj je poziciji pojedinac bespomocan i jadan, i ok, razumijem da kao prvo neki ljudi igraju tu ulogu cijeli zivot, kao drugo nekim je ljudima nekad potrebno da tu ulogu igraju neko vrijeme. I razumijem da ako tako postavimo stvari onda je to nas subjektivni realitet. Ali to nije nepromijenjivo.
I zapravo tako citam seni i klikli i jos neke na ovoj temi. Puno puta u zivotu svaki dan donosimo odluke iznova. Neugodne odluke. Od ustajanja u 6 svako jutro nadalje. Ovo s hranom je jedna u nizu tih odluka. Ja se jako klonim pisati jer nisam nikad imala problema s TT, ali evo s druge strane- ja se odricem mnoge hrane, to sto ja jedem je vecini ljudi koje znam neprihvatljivo malo/zeleno/bezmesno/bezUH. Jedem tako godinama, moja djeca isto tako jedu, moj muz isto. Ja tako jedem jer vjerujem da je zdravo jesti male kolicine zdrave hrane, vjerujem da je zdravo biti gladan. Posljedicno takvom nacinu hranjenja i posljedicno vjezbanju koje je isto tu jer vjerujem da je zdravo izazivati tijelo i razvijati nove vjestine ja nemam problema s TT. Ovakav stav prema hrani i tijelu je nesto sto je u meni godinama posljedicno spoju mog (strogog i zahtjevnog) karaktera i odrastanja u uvjetima neimastine. I ne mislim da je idealan ili primjenjiv na bilo koga tko to procita. Samo sam htijela podcrtati da ima mnogo simbolickih uvjerenja na ovoj temi koja se iznose kao istine. I ta uvjerenja- pocevsi od toga da je odricanje ne jesti slatko svaki dan- bi, po meni, bilo dobro propitati ukoliko se zelemmijenjati navike dugorocno.
Ne bih ja tako pojednostavila. Problem s hranom je puno dublji od ovoga, ako u životu imaš stresnu situaciju i rastrgan si na sto strana i sto problema, a inače jedeš, onda stvarno nisi ni fizički ni mentalno spreman još i na tom polju se odricati, nije baš da igraš na kartu jadan ja.
Kad sam u fazi da jedem ( e sad zašto jedem je drugo pitanje) niti u jednom trenutku ne razmišljam da imam dobar razlog ili izgovor da jedem ili jadna ja sad mi je teško razdoblje pa zato jedem i tapšam se po ramenu.
Već sam ovdje napisala da ja da bih prestala jesti i da bih pazila moram doći mentalno do tog stanja kad kažem dosta. Ništa ja posebno ne radim da dođem do tog stanja jer kad sam pokušala nije išlo, odustala bih nakon par dana..to stanje mi samo dođe i dogodi se klik i znam da tad mogu.