Ja razmišljam o pravu na smrt još od prošlog mjeseca nakon dva samoubojstva mladih osoba u razdoblju od nekoliko dana u Osijeku.

Ne znam, moj osobni stav je da nemamo pravo odlučiti kad ćemo i na koji način ćemo umrijeti. Na stranu sad jel to grijeh ili nije, ne vjerujem u grijeh u tom kontekstu. Ali mislim da se sve događa s razlogom, pa tako i nečija patnja. I da nitko ne dobiva teret koji ne može nositi. Slaba utjeha za osobu koja pati, znam.

Bez obzira na moj osobni stav, mislim da je realno dozvoliti pravo odluke, ali uz određene uvjete. Punoljetnost mi nekako nije dovoljna za to. Puno je osoba od 18, 19 godina koje donose jednako loše odluke kao i sa 17. 18 godina mi ne predstavlja nikakvu magičnu granicu odrastanja. Ne mislim ni da se to pravo treba dopustiti osobama koje boluju od depresije. Depresija je izlječiva. Uvjet koji bi bio prolazan za tako nešto je, po meni, jedino teška tjelesna patnja za koju nema lijeka. Iako mi je i to na rubu, jer bi se već sutra moglo naći rješenje i lijek.