Obećanja vrtića su da će pripaziti na malog i da će on obaviti razgovore kod vrtićke psihologinje. Po meni i nisu baš neka jer to dijete kako su njegovi roditelji rekli i inače ide kod svog psihologa u tjednim terminima pa nije da se to već ne obavlja. Možda sam sinoć malo grubo napisala ono o dijagnozama, pa da me netko krivo ne shvati, meni je stvarno žao tog djeteta što se mora nositi s njima. Ali ipak mi je više žao T. koja se mora nositi s njim.

Tete ne krivimo za to što se događa i znamo da one ne mogu u svakom trenutku imati oči na svakom djetetu. Ali ljuti smo na njih jer je taj dečko jedini problematičan u cijeloj grupi pa ipak mislimo da bi tome trebalo posvetiti dodatnu pažnju. Dakle, nije da tu ima petero problematične djece. Ima jedno. U grupi su dvije tete. U trenutku tog gušenja one su izašle na hodnik razgovarati s nekim drugim roditeljima. Zar nije mogla jedna ići razgovarati, a druga ostati?

Ne bismo je premještali u drugu grupu jer su djeca iz te dvije grupe ponekad zajedno vani. Znači taj dečko nju može vrlo lako pronaći i opet izvesti tako nešto, a ona bi se morala privikavati na novu grupu i nove prijatelje. Jedino je možemo ispisati ili možda prebaciti u novi vrtić. Nećemo svakako čekati da se to otegne u nedogled, već smo se dogovorili da je ispisujemo ako se i idući tjedan to nastavi. Danas popodne opet imamo razgovor u vrtiću.

Doktoru smo je vodili prošli tjedan zbog tog povraćanja, ali nije kontaktirana policija. Ja sam jučer slikala modrice po vratu za svaki slučaj, ako zatreba. Danas ćemo onda tražiti i te izjave zaposlenih.

A za muža.. Znam ja da njegove reakcije na takve stvari većinom nisu baš pametne. Ali što Mitovski kaže, to je instinktivno. Želi riješiti situaciju, a ne zna kako.