Evelina, to su normalne faze... Prošla sam to, a još se jaaaako dobro sjećam da nije ugodno ni zabavno. Dobra vijest je da s vremenom ipak ta djeca uspijevaju naći pravu mjeru.

Moje iskustvo je takvo da se bolje nose s više obveza nego s viškom slobodnog vremena (jer tada redovito izgube osjećaj za vrijeme i prioritete, zalijepe se za ekrane i slično). Moj stariji nikad nije imao muka oko toga, aliiii mlađi je tek negdje od drugog razreda srednje škole pokazao zrelo i odgovorno ponašanje, vještine planiranja i postavljanje prioriteta. Isto me izluđivao i morala sam biti jaaako oprezna pri izboru riječi i općenito aktivnosti, jer je i moj sin bio u stanju sve izgovoreno/učinjeno okrenuti u svoju korist i zagurati meni u rupu straga

I ja sam se naslušala ovoga "to je moja škola i moja briga", a onda sam znala reći da s takvim pristupom neće uspjeti ostvariti zacrtane ciljeve (... , ...). Tek nakon puuuuuno vremena to je došlo na mjesto. Dobre rezultate davali su razgovori s njim kao s odraslim, čak i kad je pokazivao najgore napade infantilnosti.

Sretno!