Isto...čokolada prvotno napisa
Ja sam uvijek na sva pitanja odgovarala tehnički-znanstveno. Otkad su počele pitati. Nema toga što nisam mogla direkt za ručkom objasniti (na opće obiteljsko/prijateljsko zgražanje)
Još pamtim nevjericu odgajateljice iz vrtića kad je naš E. kroz ogradu vidio cucke u akciji i rekao "Teta R., peseki se pare, imali budu mlade..." Dugo ga je poslije zvala "pubertet"
S druge strane, taj je bio jedini koji je na placu prepoznao sve vrste povrća kad ih je ta ista teta tamo odvela.
A moj stariji je isto bio takav, ali na području tehnike. Zaprepastio je tatu kad je u istoj dobi (negdje prije petog rođendana) sam instalirao igricu na računalo.
S vremenom shvatiš da ti nema druge nego pokazivati im sve što radiš, tumačiti sve onako usput, za ručkom ili tijekom šetnje. I mi smo puno puta doživjeli zgražanje okoline, ali baš nas je bilo briga. Još negdje imam scan one slikovnice "kako sam došao na svijet" (na njemačkom, ali odlična). Dobro nam je poslužilo.
I sva sreća da smo puno toga objasnili na vrijeme, jer kasnije se klinci ustručavaju pitati. Još pamtim scenu od prije 100 godina, kad sam slučajno otkrila da moj mali rođak u 12. godini ne razlikuje čemu služe bubrezi, a čemu testisi... Takve stvari se mojoj djeci nisu događale, iako me i oni ponekad iznenade kad ne znaju stvari koje ja smatram banalnima. Na primjer, nisu znali značenje slovenske riječi "stranišće", a to može biti veliki problem
Kako god - povremeno mi je žao jer su te godine dječjih pitanja prebrzo prošle. Zapravo, nije toliko bitno usaditi im znanje, nego ih potaknuti da ga sami stječu - da postavljaju pitanja, razmišljaju o odgovorima i nauče način kako će sami proširivati svoje znanje.
 |
|||
Odgovori s citatom