Najgora kombinacija za sustav, sirius.
 |
|||
|
|
|||
Najgora kombinacija za sustav, sirius.
Pricaj mi o tome.palčica prvotno napisa
Brojim dane do izlaska iz sustava i nadam se da ga nece izbaciti iz skole prije.
Jos 2.5 godine...
Ne radi on nilakva posebna sranja u skoli, nije agresivan , ne maltretira drugu djecu , ne pusi , ne pije, ne markira...
Ali laje, ulazi u verbalne sukobe sa profesorima, prigovara, ne trudi se niti minimalno ( a da ne govorim obzirom na sposobnosti)...
Ali nije samo skola u pitanju, u pitanju je i sport kojim se bavi preko 9. godina. I tamo se zafrkava na trenizima jer mu je dosadno. Utakmice mu budu izazovne i tamo zablista jer zaista ima momente kad ta darovitost izbije na povrsinu u vrhunski promisljenim potezima. Ali zbog nemotiviranosti na terenzima treneri ga cesto niti ne zovu na utakmice u tim, nego.pozovu djeu koja cak i ne dolaze na trenige redovito ili su po kvaliteti losija.
Ali to je nesto on moze dogovoriti sam sa sobom. Mi izvana to ne mozemo.
Jedino možemo posložiti sebe i prihvatiti da su stvari takve kakve jesu.
On tek ulazi u dob kad počinje samostalno graditi odnose s vršnjacima, tako da možeš očekivati da ćete doživjeti još svakakve faze.
A i za nogomet, nikad ne reci nikadI moj sin je u predškolskoj dobi bio fasciniran svemirom, planetima, glazbom, dinosaurima, životinjama, puna soba enciklopedija, a sport - nula bodova. Sve se preokrenulo naglavačke s polaskom u školu - nogomet je postao fascinacija br. 1, a enciklopedijski sadržaji su pali u drugi plan. Mislim da sam baš na ovoj temi (na prvim stranicama) pročitala da im u toj dobi postaje važnija socijalizacija i odnosi s vršnjacima, i da intelektualne aktivnosti znaju na neko vrijeme zapasti u drugi plan, i to nije ništa čudno.
Kod nas je konkretno bilo tako da je igranje nogometa u školi označavalo pripadnost razredu. Samo jedan dečko iz razreda nije igrao nogomet, i taj je potpuno ispao iz ekipe (ok, bilo je tu i nekih drugih popratnih okolnosti). Tako da sam to, što je moj sin odjednom okrenuo ploču i postao pasionirani nogometaš, doživjela i kao znak napredovanja na socijalnom području, pa je to zapravo bio plus za njega (to što meni više nije bilo fascinantno što umjesto enciklopedije lista album sa sličicama nogometaša druga je priča).
Ipak, nemoguće je pobjeći od svog karaktera, a i djeca se kroz osnovnu školu jako mijenjaju, i fizički i psihički, tako da ovaj moj sad, na kraju OŠ, jedva čeka da se makne od tog razreda i te ekipe dečki (koji su mu u nižim razredima bili super). Nogomet u kvartu već više od dvije godine sustavno izbjegava, ali ga zato igra s društvom na drugom kraju grada, gdje si je stjecajem okolnosti našao ekipu koja mu mentalitetom puno bolje odgovara, iščekuje srednju školu i novo društvo (u pubertetu je to pogotovo važno).
Tako da računaj na svašta tijekom osnovne škole, a pogotovo u 1. razredu. Taj 1. razred najmanje je važan zbog učenja, a puno više zbog nekih drugih stvari...
To je stvarno neki razvojni stupanj, nogomet?
Ovaj moj je inzistirao na nogometu pred upis u kindergarten (cuo je da idu druga djeca koja znaju) i svi smo morali prozivljavati sezonu nogometa. Sad cekamo proljece da mozemo opet. (Vani je prehladno, a nema dvoranske opcije za malce.)
Pa za djecu koja imaju teškoća uklapati se u grupu - to je veliki korak. Moj stariji to nikada nije savladao, a mlađi jest negdje krajem osnovne škole, nogomet i košarku... I danas zna ponekad s društvom iz osnovne škole otići na hakl, ali nitko od njih nije natjecateljski raspoložen. Isto je i kod mene na poslu - dečki igraju mali nogomet 1x tjedno u svrhu rekreacije i zabave, a mi ostali ih zezamo da je najvažnije "treće poluvrijeme" tj. vrijeme za kafić i druženje. I nije bzvz, to je svojevrstan team building na neslužbenoj bazi.To je stvarno neki razvojni stupanj, nogomet?
Ovaj moj je inzistirao na nogometu pred upis u kindergarten (cuo je da idu druga djeca koja znaju) i svi smo morali prozivljavati sezonu nogometa. Sad cekamo proljece da mozemo opet. (Vani je prehladno, a nema dvoranske opcije za malce.)
Uživaj s djetetom na nogometu kad dođe sezona!
Posljednje uređivanje od Peterlin : 14.01.2019. at 07:55
U mojoj obitelji ima i profi sportaša, ali nitko ne prati i ne voli nogomet. Neka bude kako mora biti, neću se zamarati nečim što još nije došlo. Evo, teta u vrtiću mu našla šah i dijete koje nešto zna igrati. Mantram i za takvu učiteljicu.
I kod nas je sah na tapeti. I checkers. Palcice, nasi su taman tu negdje po dobi.
Ne baš razvojni stupanj, ali jedno od glavnih obilježja kod dečkiju "s nama ili bez nas".To je stvarno neki razvojni stupanj, nogomet?
On je imao problemčić s time, jer on ne voli nogomet, ni gledati ni igrati (ne znam što mu je mrskije), ne može se uživjeti u te priče, ne skuplja albume, sličice, ne navija (a stvarno je neko vrijeme to želio, naprosto je želio pripadati po tome grupi) i još mu najbolji frend otkida na nogomet brutalno, ima treninge svaki dan, priča samo o tome, a tako i cijeli muški dio razreda.
Prvi razred je bio tak - tak po tom pitanju, u drugom je to dosta eskaliralo i on se stvarno pokušao prilagoditi, neko vrijeme je naprosto glumio, čak mi je učiteljica iz boravka napomenula da je "sad sve puno bolje, igra s dečkima nogomet i vidi se da se prilagodio". Mislim, wtf, kaj se po tome vidi prilagodba.
Onda je sam u sebi prelomio da to njemu naprosto ne igra. On stvarno ne voli nogomet nit se može poistovjetiti s dečkima po tom pitanju. No, trenira mačevanje i judo, ima ekipu na tim sportovima i nije outsider i to je onda naučio prihvatiti. Jednom tjedno ide na šah, ako je i to sport, kako kažete.
Na početku trećeg razreda mi je ful ozbiljno objasnio da je njemu naprosto nogomet glup i općenito mu je glupo što s dečkima ne može pričati ni o čemu drugome i da je "to tak". Od nas ima input da je to skroz okej, nit mu otac gleda nit pati za nogometom, kod nas se nikad ne gledaju nikakve tekme, nikad ne spominje tko igra protiv koga i zašto, mi smo naprosto cijepljeni od nogometa općenito i doma je dobivao podršku takve vrste.
Nadalje, puno više klapa s curama. S dečkima se podruži bez beda, ali oni su mu...ne naporni...ne znam kako bih to rekla, nisu na istoj valnoj duljini. Ima jedno šest frendica s kojima je vrlo blizak, cure ga jako vole, i često mi učiteljica na informacijama napomene da "još uvijek šeće s curkama svaki odmor".
Dakle, je, neko vrijeme je trajala ta prisilna prilagodba na nogomet, ali je najednom shvatio da može stajati iza toga što ga to ne zanima i da ga to ne boli više.
ni moj sin u vrtiću nije uopće bio zagrižen za nogomet, al kad je krenuo u školu to je postalo pitanje "socijalizacije". Za čudo Božje, on je baš zavolio nogomet, trenira ga, stalno s dečkima nabija loptu.
Evelina, baš sam ti zahvalna na ovoj priči o tvome sinu i nogometu.
Moj je sad u prvom razredu i jedini on ne igra nogomet i ne voli ga. Svi ostali da. I zato su mu cure draže društvo. Mislim da nije još prelomio u sebi da ga to ne boli. Zapravo mislim da mu nije jasno da prijatelji s kojima se do nedavno igrao u vrtiću više se ničega neće igrati osim nogometa. Nikako mu to nije jasno. I smeta mu to. Ali ne želi zbog toga početi ga igrati. Jedno vrijeme sam mu čak i rekla da proba čisto zbog igre, bio je ljut na mene i kategorički odbio. Više ništa ne govorim. ALi drago mi je pročitati da ima primjera gdje je sve sjelo na svoje mjesto na kraju.
e da, trenira plivanje već drugu godinu i zadovoljan je
imam i ja takvog doma, totalno nezainteresiran za nogomet, a ni za cure, tako da se ponekad bori sa samocom. Ali ide na bolje, djeca se mijenjaju kako rastu, naci ce oni sebi krug prijatelja
Na upisnici za školu ću napisati stavite ga u razred s nekim tko ne voli nogomet.
Posljednje uređivanje od palčica : 16.01.2019. at 15:10
Ni moj prvasic nije nogometasA tesko da ce i postati
Zasto je nogomet tak važan,moji ga igraju ali na cesti,rupi ispred kuće,ili u parku,na školskom. Mogu s nogometom a i bez njega takaj. Palčice radije ako imaš mogućnost napiši s kim bi da ide u razred,uvijek će se naći netko ko voli i netko ko ne voli nogac,a osnovna igra koja se igra u školi je tak i tak graničar. Kod nas u školi ima šah grupa,ima par njih briljantnih,ali teško možeš očekivati da od nekog koji ne zna pomake da će briljirati odmah,ali se sve s vježbom može napraviti.
Pa piše ti gore - to je stvar pripadanja grupi u toj dobi (niži razredi osnovne) jer to je dob kad su podložni utjecaju vršnjaka. Neki to prerastu, neki ne, a neki degradiraju u sasvim dobru rekreaciju. Mog starijeg nikad, ali baš nikad nije zanimalo. Mlađi se tu i tamo opušta s dečkima uz hakl, ali ne bi taj pogledao nogometnu utakmicu, nema šanse. Tako da - kao i sve drugo, nekoga se dojmi, nekoga nikada.
Možda ste već pisale, ali stvarno je dugačka tema, a ima i dosta ćakule, ispričavam se unaprijed
Prvo da se outam da mi je jako dosadno čitati knjige o odgoju i gotovo uopće ih ne čitam, rođeni sam STEM-ovac i ne mogu se natjerati da čitam takve stvari, zato imam vas
Što me muči je da ne mogu pomiriti dvije stvari:
1. Treba prepoznati navrijeme darovito dijete i osigurati mu okruženje u kojem se može razvijati.
2. Ne treba s djecom prije škole ništa raditi jer će mu biti dosadno u školi.
Ja zapravo ne znam što se točno podrazumijeva pod tim da se s djetetom ne treba učiti. Može li itko osim mame kineskinje posjest dijete jasličke i vrtićke dobi da uči nešto, ako to dijete tome nije sklono? Nismo li otpočetka djetetu davali da pipka i gnječi žgance, da drži žlicu, da ubacuje zvjezdice i trokute u odgovarajuće otvore itd.? Je l se to podrazumijeva da je učenje i gdje je granica? Smijem li vrtićarcu pokazati kako se množi sa 100, ako me pita? Kako da mu odgovorim na pitanje okreće li se sunce i zašto, točno i razumljivo ili da se pravim da ne znam odgovor? Da li da prešutim ako kaže da je metalni nosač klupe hladniji od drvene grede ili da mu u 2-3 rečenice objasnim da je zapravo iste temperature? Itd.
Pa ako te pita jasno da mu mozes odgovoriti i pokazati.
To nije jednako kao obavezno vrijeme za ucenje u danu /tjednu .
Ja apsolutno nemam pojma je li moje dijete (4 god) darovito, mislim da je premali. Pisati slova i brojeve je naučio jako rano uz Čarobnu ploču, volio se igrati s Riječalicom, integrirao je slova u riječi s nekih 3 godine, odnosno iz glave spelovao riječi od 3 slova prije treće godine, a ubrzo neke kraće riječi od cca 5-6 slova. Zbraja i oduzima do 10, a zna i neke specijalne kombinacije većih, tipa 100-1, ili 500+28. Shvaća koncept dijeljenja i množenja. Zna brojati po 2 i po 5 do puno, tipa par stotina, vjerojatno i do 1000.
Zanimaju ga svakakve teme - trenutno proučavamo vrijeme (kiša, snijeg, grmljavina, duga...) uz slikovnicu, malo pomalo, to je za njegov uzrast 4-7 godina. Krvotok je već odradio uz slikovnicu, zna za arterije i vene, i da se krv u plućima opskrbljuje kisikom, i čemu služe krvna tjelešca. Zna na analogni sat (zato je i naučio po 5 brojati). Počeo je uz neku slikovnicu kotirati neke crteže. Zna prepoznati agregatna stanja i kako se voda mijenja, zanima ga kuhanje, alati, razlikuje zidarski čekić od stolarskog, zupčanik od lančanika, i svašta nešta da ne nabrajam sad sve. Ali očito je da zna sve ono što su meni bliske teme pa mu kvalitetnije i odgovorim na postavljena pitanja.
Dakle, on je stalno izložen informacijama i sve upija i sve ga zanima. Problem je što me dosta ljudi kritizira što "radim" s njim. Pokušavala sam ja "raditi" s njim da se samostalno oblači, pa je to trajalo dvije godine, odnosno tek je sad s 4 shvatio većinu kako ide. Hoću reći, da ono što ne ide, niti ide, niti sam dramatično forsirala, samo sam se trudila, sve u nevjerici - je l moguće da stvarno ne zna na koju stranu da majicu okrene. Sve ostalo nekako ide usput. Nisam ga upisala ni na jednu aktivnost u vrtiću, ponudila sam mu, ali ne želi.
Jučer me u šetnji do vrtića ispitivao kako djeca nastaju u trbuhu - ja sam s obzirom na specifičnu situaciju, objašnjavala tehnički - jajne stanice i spermije i kako se ugnijezdi zametak i raste i na kraju se rodi isto i pas i čovjek i medo. Prekidale su nas neke situacije usput, ali se on vraća na temu. To svakako meni nije draga tema i ja bih ju rado promijenila, a opet se trudim da se to ne vidi. Hoću reći, stvarno sluša i pita i zapamti puno, nešto i zaboravi nakon nekog vremena, ali stvarno puno zna.
Je l to objaššnjavanje nešto što se ipak treba izbjegavati? On će zaista do škole znati svašta, i previše, i stvarno će mu biti vjerojatno dosadno. Ali sam se nekako razveselila nekom Peterlininom postu u kojem piše da su njezini nadoknađivali s vanškolskim aktivnostima, čemu se i ja nadam - da se neće trošiti u školi, pa će moći nešto drugo što će već htjeti.
Dijete ti je sigurno darovito. Naravno da ćeš mu odgovarati na pitanja koja ti postavlja. Da njemu takvi odgovori nisu zanimljivi ne bi te slušao niti dalje ispitivao, okrenuo bi se svojim poslom.
To što će mu u školi vjerojatno biti dosadno ne znači da mu sada treba uskratiti odgovore na ono što ga zanima.
Takvom djetetu i ne možeš dati banalne odgovore jer je s takvim odgovorima nezadovoljno.
Moja J. bi slom živaca doživjela kad joj ne bih znala odgovoriti na pitanje a ja npr. vozim. Znalo se dogoditi da bih morala i stati negdje pa izguglat jer je njoj to u tom trenu bilo jako važno i strašno ju je smetalo ako ja ne bih znala jer kako ne znam ako sam išla u školu.
Na ništa što ona nije željela mi nju nismo mogli prisiliti niti smo željeli.
Kad je pitala odgovarali smo ili tražili odgovore, kad bismo joj nešto ponudili a ona kategorički odbijala pustili bi ju.
Čitati i pisati je naučila sama i to nam pokazala kad je ona bila sigurna, nije htjela ni čuti da joj mi išta pokažemo.
Engleski npr. isto niti čut i onda u šetnji s 4g iz vedra neba krene sipati riječi i kaže ha nisi znala da to znam.
Uglavnom, daj mu sve što traži, sve što ga zanima još ako se razumiješ u teme koje ga zanimaju fantastično.
Ta fraza "bit će mu dosadno u školi" jedna je od onih koje mi najviše idu na živce, a čujem je često, između ostalog, i od prosvjetnih djelatnika
Prvo, do škole vam je još daleko.
Drugo, dijete se ne razvija samo intelektualno, nego i emocionalno. Upravo na ovoj temi sam najprije naučila u teoriji, a onda doživjela i u praksi, koliko se dječji interesi mijenjaju u dobi od 4-5-6-7 godina. Slobodno mu ti sad odgovaraj na pitanja i objašnjavaj - naravno, u skladu s njegovim godinama - kad krene u školu, doći će već i neka druga pitanja, a možda i drugi interesi. Sa 6-7 godina mnogima postane važna pripadnost skupini. Moj je baš u toj dobi od dotad zakletog nesportaša postao ljubitelj nogometa, i to je i dan-danas. Shvatila sam da mu je to u stvari bila ulaznica u svijet vršnjaka i mehanizam socijalizacije i da bi mu bez nogometa bilo puno, puno teže (a socijalne kontakte ionako dosta teško uspostavlja).
Ipak, moram napomenuti da upravo kod tih znatiželjnih i darovitih vrtićaraca odrasli znaju upasti u zamku misleći da je dijete odraslije nego što jest. Ne treba im baš uvijek sve objasniti do u najsitniji detalj. Nekad će se dijete zadovoljiti i s jednostavnijim, a smislenim odgovorom. Ne kažem da pričaš bajke, nego da ne treba s 4 ili 5 godina znati i što je toplinski kapacitet ili kako su nastali planeti (moj je to znao s 5 godina uz nadobudnog STEM tatu, pa je vrlo elegantno to i zaboravio kad su druge stvari došle na red
Hoće li djetetu biti dosadno u školi ili neće, to ovisi i o nekim drugim faktorima koje ne možeš kontrolirati. O njegovom uklapanju u sustav (puno je lakše kad se dijete po prirodi lako uklapa u sustav), a bogme i o učiteljici, sastavu razreda i još nekim faktorima. Ne zamaraj se s time godinama unaprijed.
XTa fraza "bit će mu dosadno u školi" jedna je od onih koje mi najviše idu na živce, a čujem je često, između ostalog, i od prosvjetnih djelatnika
I ja sam je čula toliko puta... kako sam ja pre škole puno "radila" sa svojom decom.
Ja da sam sa decom puno "radila", ja bi ih naučila prvo i osnovno, da bez otpora, pogovora i preispitivanja rade šta im se kaže kad im se kaže koliko im se kaže, i bez otezanja i zastajanja, jer je to ono čemu ih do škole nisam naučila, uz sav moj "rad", a esencijalno je za glatko uklapanje u sistem.
Svojoj deci sam uvek odgovarala na pitanja, u životu im nisam "naturala" znanje osim ako mi se učinilo baš izuzetno bitno tipa "semafor prelazimo tako i tako" , a što se tiče rečenice da će im u školi biti dosadno, ne brini se, evo moja starija je već četvrti osnovne, pa još nisu došli do lekcije okreće li se Sunce i zašto, niti kako nastaju bebe, arterije nisu ni blizu nigde u planu, tako da tvoj ima dovoljno vremena da blaženo zaboravi sve ono što ćeš mu ispričati u uzrastu od 4 godine, dok još želi da čuje i sazna takve stvari.
Jelena, mislim da dobro radiš.
Što maleni pita, objasniš i to je, po meni, jedini put.
To što su oni mali ne znači da baš ništa ne razumiju.
Moj muž je imao moždani prije 16 godina i kad sam došla doma s posla našla sam ga iskrivljenog te odmah zvala Hitnu.
Hitna nas je otpeljala na Sveti duh gdje je neurolog odmah poslao muža na MR mozga.
Dok su ga snimali, kći i ja smo čekale ispred.
Dr je izašao i potanko mi objasnio što se događa i da muža još treba pregledati otorinoralingolog itd
Mala je to sve čula.
Ništa me nije pitala da joj razjasnim.
Nekih dva tjedna kasnije ostavim ja nju u igraonici u King crossu.
Kad sam došla po nju obje tete dojure do mene i u šoku mi krenu prepičavati što su čule od moje kćeri.
SVE, baš sve do zadnjeg detalja im je ispričala kako je tata imao moždani pa vožnja Hitnom pa MR i sve ono što nam je neurolog rekao plus kaj je otorinolaringolog izgovorila perfektno.
Mnogi odrasli to izgovaraju pogrešno.
I pitaju mene tete odakle ta priča i ja im velim da je uistinu sve tako i bilo i da malena prepričava što je doživjela.
Kći je tada imala 3.5 godine.
Danas studira medicinu [emoji23][emoji23]
Sent from my iPhone using Tapatalk
jelena, to sto drugi ljudi "kritiziraju", to je zaista njihov problem.
opusti se i uzivaj sa svojim znatizeljnim sincicem! ti si ako sam dobro shvatila u prirodnim/tehnickim znanostima, intelektualnog habitusa i potpuno je normalno da sa sinom razgovaras kako razgovaras.
jedna od prvih stvari koje sam u roditeljstvu a i inace prekrizila je:
-svako dijete
-svu tu kicastu, neuvjerljivu, kakti djecju ikonografiju i u formi i u sadrzaju
-tretiranje djece kao maloumnih bica
-tretiranje djece kao nekih standardiziranih artefakta koji sa tocno xx dana i mjeseci mogu to i to, inece su izvan norme (ma koje norme?)
-shvacanje/razumijevanje/ Wahrnehmung intelektualne i stvaralacke komponente covjeka u raznoraznim disciplinama kao neceg mucnog, teskog, napoprnog, sto covjek/dijete radi samo ako je bicem natjeran
inace se slazem sa ovim sto je tanja b napisala.
X. A što sam ja prekrižila relativno rano su i knjige o roditeljstvu, jer su one upravo "svako dijete" i miču ti tu autentičnost - zato na Rodi topicsi dr. Seers je umro, živio dr. Juul (ili tako nešto), a sigurno će doći i dr. Juul je umro, živio dr. taj i taj. Tj. opet, u raznim stilovima roditeljstva i ponudama knjiga o roditeljstvu nađeš neku svoju nišu. Mislim da ja nisam attachment parent po svom habitusu (to za mene nije autentično
Posljednje uređivanje od ina33 : 18.01.2020. at 12:04
Hvala, cure!
Još nešto o tom "dosađivanju u školi"... naime, ako dijete brzo shvaća, lako uči i brzo pamti ono što vidi i čuje, bit će mu dosadno u školi samim tim što je školski sustav podučavanja prilagođen prosjeku. Darovitima školski tempo naprosto može biti prespor, pogotovo u nižim razredima, bez obzira jesu li to gradivo već znali prije škole ili ne.
Za to trenutno i ne vidim rješenja. Iskustan učitelj znat će prepoznati kojem djetetu treba više i pokušat će mu to omogućiti, ali bojim se da su kod nas takvi u debeloj manjini (da ne kažem da ih svijećom treba tražiti). Individualizirani pristup kod nas ne funkcionira ni za djecu koja imaju poteškoće, a kamoli za one koji bi htjeli više. Najčešće se od njih očekuje da mirno sjede i ne smetaju
Tu mogu pomoći izvannastavne ili izvanškolske aktivnosti koje su sadržajem usmjerenije prema djetetovim interesima. Sad se barem puno toga nudi, pogotovo u Zagrebu.
Dosta tih knjiga, modernijih, se baš poziva na znanstvena istraživanja, ne samo sociološka i psihološka nego i neuroznanost i sl. Bude ih poseban gušt čitati jer imaju neko uporište, a ne tek onako iskustveno i intuitivno pogađanje što su, tko su djeca.Prvo da se outam da mi je jako dosadno čitati knjige o odgoju i gotovo uopće ih ne čitam, rođeni sam STEM-ovac i ne mogu se natjerati da čitam takve stvari, zato imam vas
Ti si ko Vigo Mortensen u onom filmu gdje je on tata djeci u šumi i žive totalno spartanski, a kad ga mala od četiri godine pita što je seks on onako drito znanstveno krene objašnjavat. Što je super. Po meni. Samo, moglo bi dijete biti razočarano kada shvati kako su mu vršnjaci nedorasli, a oni njega doživjeti super čudnim. To naravno nije razlog da dijete držiš u informacijskoj magli. Ne vidim nikakvu prednost u tome da čovjek ide kroz život i ne zna ništa ni o čemu. Zato i imamo populaciju pretežno političkih, financijskih i svih drugih tipova neznalica. Znanje je njima sramota. Ali znanje je moć, kako bi rekla jedna moja kolegica.
Jelena, ma nije Viggo bas znanstv objasnjavao, jedino je, za uobicajene odgojne pojmove, bio prilicno direktan
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.01.2020. at 15:03
Ali taj hladno tehnički odgovor je ono znanost in a nutshell.
Ma ja sam malo uzurpirala temu, stvarno ne znam je li dijete darovito, samo sam pretpostavila da zaviruju roditelji djece koji su slušali slično što i ja slušam. Npr. on nema nikakve naznake perfekcionizma, ni u tragovima
Ali se nikako ne zadovoljava nelogičnim odgovorima. I prihvaća kad kažem da nešto ne znam, da možemo zajedno poslije pogledati.
zuta, ti si valjda malo pod dojmom mog pisanja na rodi - pa misliš da ja to tako i djetetu, a ne časna riječ
Dobro, možda baš kod toga kako nastaju djeca, jer me uvijek zakači pitanje zašto on nije rastao u mom trbuhu. I sve je malo kompliciranije za objasniti. Tu sigurno dolazi do izražaja moj nedostatak sposobnosti za poker face i to što ina kažem - vjerojatno se osjeti da sa više strasti objasnim razliku između vijka i čavla
Ja sam uvijek na sva pitanja odgovarala tehnički-znanstveno. Otkad su počele pitati. Nema toga što nisam mogla direkt za ručkom objasniti (na opće obiteljsko/prijateljsko zgražanje
Suprug i ja isto tako.Ja sam uvijek na sva pitanja odgovarala tehnički-znanstveno. Otkad su počele pitati. Nema toga što nisam mogla direkt za ručkom objasniti (na opće obiteljsko/prijateljsko zgražanje
Na sva pitanja uključujući kako nastaju djeca, odakle je izašla itd.
Moja kći je stalno bila u kupaoni sa mnom i vrlo rano je vidjela uložak.
I to sam joj objasnila onako kako jest.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Je, al zuta je napisala "hladno tehnicki", pa si ja zamisljam ženu u sivoj haljini s girtlom, utegnutom kosom i bijelom kapicom. Suzdržana lica
Ja se trudim da bude tocno i ako je plitko objasnjeno. Nekad mi stvarno nije lako. Npr. jucer me pitao sto su to ugljikohidrati.
Isto...Ja sam uvijek na sva pitanja odgovarala tehnički-znanstveno. Otkad su počele pitati. Nema toga što nisam mogla direkt za ručkom objasniti (na opće obiteljsko/prijateljsko zgražanje
Još pamtim nevjericu odgajateljice iz vrtića kad je naš E. kroz ogradu vidio cucke u akciji i rekao "Teta R., peseki se pare, imali budu mlade..." Dugo ga je poslije zvala "pubertet"
S druge strane, taj je bio jedini koji je na placu prepoznao sve vrste povrća kad ih je ta ista teta tamo odvela.
A moj stariji je isto bio takav, ali na području tehnike. Zaprepastio je tatu kad je u istoj dobi (negdje prije petog rođendana) sam instalirao igricu na računalo.
S vremenom shvatiš da ti nema druge nego pokazivati im sve što radiš, tumačiti sve onako usput, za ručkom ili tijekom šetnje. I mi smo puno puta doživjeli zgražanje okoline, ali baš nas je bilo briga. Još negdje imam scan one slikovnice "kako sam došao na svijet" (na njemačkom, ali odlična). Dobro nam je poslužilo.
I sva sreća da smo puno toga objasnili na vrijeme, jer kasnije se klinci ustručavaju pitati. Još pamtim scenu od prije 100 godina, kad sam slučajno otkrila da moj mali rođak u 12. godini ne razlikuje čemu služe bubrezi, a čemu testisi... Takve stvari se mojoj djeci nisu događale, iako me i oni ponekad iznenade kad ne znaju stvari koje ja smatram banalnima. Na primjer, nisu znali značenje slovenske riječi "stranišće", a to može biti veliki problem
Kako god - povremeno mi je žao jer su te godine dječjih pitanja prebrzo prošle. Zapravo, nije toliko bitno usaditi im znanje, nego ih potaknuti da ga sami stječu - da postavljaju pitanja, razmišljaju o odgovorima i nauče način kako će sami proširivati svoje znanje.
I kako si mu to objasnila?
Kod nas još nisu prošle (ima 15 godina)skoro bi mi bilo draže da me ispituje o ugljikohidratima ili fiziološkim procesima, ali to mu više nije toliko interesantno.
upravo to. ali dobro dode da 14godisnjaku objasnim zivot i poluistine iz skole. izbori su sad bila odlicna prilika.Kod nas još nisu prošle (ima 15 godina)
Mi smo imali zanimljivih tema u vrijeme izbora etike ili vjeronauka. Dnevna politika zanima mog mlađeg sina, a stariji baš ne mari za to.Kod nas još nisu prošle (ima 15 godina)
Što se tiče ostalih tema - bratemili, već dugo ih ne mogu pratiti kad krenu razgovarati o stručnim temama (elektronika, informatika, tehnika općenito).
Primjećujete li da dosta mladih ljudi nemaju pojma o svojim pravima i dužnostima?
Začudi me da misle kako se, npr zdravstveno osiguranje, podrazumijeva. Kad napune 18, treba nešto i učiniti za to.
Ili dokumenti, koje treba imati, rok trajanja, izmjene...Nakon 18, to je njihova briga.
Ili ih od malena trebaju učiti roditelji ili bi i škola mogla nešto ubaciti u programe.
Škola za život.
Svakodnevni.
O ugljikohidratima će učiti.
Pa, prvo sam zastala da razmislim što da kažem i tu me usosio muž koji je rekao da su to molekule koje se sastoje od ugljika i vodika. Ne znam što mu bi
Ja sam onda objasnila da se hrana većinom sastoji od ugljika i vodika, a da se baš od ugljikohidrata sastoji riža, krumpir, kruh itd. Suzdržala sam se objašanjavati saharide i amino kiseline i razliku između proteina i ugljikohidrata
Al onda je logično uslijedilo pitanje što su to ugljik i vodik pa sam povukla paralelu s lego kockicama različitih boja, to je kao skužio
Ne, nisam sretna s odgovorom
Kaj nije najbolje reći da su ugljikohidrati šećeri? Dijete zna što je šećer. Onda mu kažeš da su ovo samo drugačiji malo. Nama je profa biologije, ako se dobro sjećam, rekla da uzmemo kruh i žvačemo. Ono slatko što osjetimo je šećer iz škroba. Iako, u pekarskoj industriji dodaju dosta šećera pa tko će ga znati.
Ja bih recimo jednostavno objasnila osnovnu podjelu na ugljikohidrate, proteine, masti, vitamine i minerale i dala par primjera za svaku vrstu.
Radije bih se fokusirala na osnovnu podjelu nego na ugljik i vodik kao tvoj muž.
Moji klinci odmalena su upoznati da mama jede ugljikohidrate petkom prije trčanja dužina subotom
Ma što mladih, imam doma i jednog "starog" koji zaboravlja na te stvari
Hm... jedino ti sama možeš procijeniti koliko možeš ići detaljno s odgovorom na takva pitanja, ali nekako nisam sigurna da predškolsko dijete ima predodžbu što su to molekule
U nekoj dobi sam se i ja zapetljavala u slična objašnjenja, i znam da sam od "molekula" odustala. Kad je u 7. razredu dobio kemiju i biologiju, savladao je taj koncept bez ikakvih problema.
Ma pitanje nije za četverogodišnjaka, tako da je skoro svejedno što odgovoriš. Zato sam i zastala. Ne znam je l MM mislio da ja ne znam odgovor, da sam zato zastala
Osobno sam ljubitelj fundamentalnih znanja i mislim da s fundamentalnim znanjem možeš lako razumijeti nadgradnju, a obrnuto ne ide pa se ide u kojekakve podjele po različitim (često besmislenim) kriterijima i djeca štrebaju.
Za njega bi trenutno bilo dovoljno da su to molekule (čuo je za molekule) od kojih se sastoje te i te namirnice. Ovo sa šećerima mi je upitno, jer svaki dan imamo temu šećera - kako onda kad mu kažem da ne smije jesti više slatkiše, smije jesti rižu.
Kako netko reče, ima još vremena zaboraviti i ponovo pitati
Onda nabavi modele molekula. Oni su poput lego kocka, samo što nisu kocke nego kugle.
Ma da, sigurno ću se i ja s vremenom korigirati. Jučer je posjekao taban u kadi pa se danas hvali kako mu je prošlo. Velim ja kako je dobro da nam je čista kada, a njegovo tijelo super u borbi s bakterijama. I onda krenemo o krvi i obrambenim tjelešcima, a mali pita je l imaju čekiće. Velim ja da imaju i čekiće i one puhalice za lišće i da idu po krvnim žilama i tjeraju bakterije, misleć da se vidi da se zafrkavamo, a mali razrogačio oči -Mama, je l stvarno?Hm... jedino ti sama možeš procijeniti koliko možeš ići detaljno s odgovorom na takva pitanja, ali nekako nisam sigurna da predškolsko dijete ima predodžbu što su to molekule
U nekoj dobi sam se i ja zapetljavala u slična objašnjenja, i znam da sam od "molekula" odustala. Kad je u 7. razredu dobio kemiju i biologiju, savladao je taj koncept bez ikakvih problema.
imas super francuske crtice, ne mogu se sad sjetiti kako se zovu. lijepo sve objasnjavaju.
neko ce se sjetiti imena crtica.
Imam. To ću kad krenem objašnjavati modele atoma i što je to uopće model. Nadam se da nećemo dogurati do Bose-Einsteinove statistike, jer sam gotova. Otkrit će da nemam pojmaOnda nabavi modele molekula. Oni su poput lego kocka, samo što nisu kocke nego kugle.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
