 |
|||
Koke moje, malo sam svratila, malo vas se sjetila.
Žao mi novih mama anđela, sve se nadam tih priča neće biti više, znanost ide naprijed, ali čini mi se još smo uvijek nemoćni po pitanju toga.
Mi smo dobro i veselo, sin me liječi, sve manje se plačem, ali kao i sve vi uvijek se pitam gdje je i što sad radi i da li se boji da sam zaboravila na nju.
Ponori i mrakovi zamijenili su strahovi za sina i općenito za situaciju oko nas.
Sretan vam Uskrs, nadam se da nam slijedi bolji svijet.
Draga VIB! saljem ti ogromni zagrljaj!VIB prvotno napisa
Neopisivo sam sretna kada citam kako uzivas u majcinstvu.
Puno toga sam prosla, ali nista me nije moglo pripremiti na ovaj
Roller coaster u koji smo uskocila od onog trenutka kada sam ponovo popisala pozitivan test!
Kada sam izgubila svoju curicu.. znala sam da ne smijemo dugo cekati jer svakim danom strah je radio svoje. I jos sad se pitam, kako sam to sve uopce izdrzala. Jer ova trudnoca nakon gubitka prve je bilo sve samo ne uzivanje! Da ne govorim da mi se dan zaceca usko poklapao sa prvim. I svaki mj. trudnoce me podsjecao na prvu trudnocu i kako mi je tada bilo.
Trudila sam se ostati pribrana koliko god sam mogla.
Poklapale su se situacije u dan..sa 16tt su mi stavili prev.serklazu, dobila trudove nakon toga.. zavrsila na tokolizi.. smirilo se sve a onda se blizio 22tt , u meni je kolao strah kakav ja se nadam da necu vise nikada osjetiti. U 24tt dobila sam opet trudove, zavrsila na tokolizi i tako do 28tt.. s 30 tt prokrvarila i zavrsila u bolnici... u 31tt rodila svoju dugicu.
40 dana proveli s malenom na intenzivnoj na odjelu za nedonoscad gdje su mi svaki dan govorili da ona moze umrijeti.
Gdje sam svaki dan gledala kako druge bebe umiru i slomljene roditelje koji su se slamali pred nasim ocima. Svaki dan sam se pitala sto ce biti s nama
... evo s odmakom od 3 godine od drugog poroda.. ja jos imam nocne more, jos sanjam doktore, jos imam napad panike i anksioznosti i ne znam da li ce to ikada prestati.
Nekako funkcioniram preko dana, ali noci me rastave.
Ako i uspijem zaspati, snovi me toliko izmuce da se probudim psihicki rastresena i umornija nego sto sam bila. No nedam se.
Ne zelim i ne smijem.
Imam maleno cudo koje me svaki dan dize, koje mi govori koliko sam sretna, kad me zagrli onim malim rucicama i kad mi kaze " mama ja tebe jako volim" moje srce zacijeljuje, osjetim to! Ona je najlijepsi dar od Boga . A mislila sam da vise nikada necu biti sretna, da je moj zivot izgubljen. A odjednom je sve je opet postalo smisleno . Je da sam prosla kroz trnje da bi danas imala sve sto imam. Ali prvo sto sam rekla kada su mi je nakon 17.dana dali u ruke je bilo : "Vrijedila je svake suze!"
Zelim poruciti svim mamama, pogotovo onim mamama koje ne pisu na temi, a koje se nose sa svojim gubitcima same..
Kolilo god danas izgledalo lose.. koliko god prosle traume i strahova. Nesto u nama je jace. Ljubav za zivotom, zelja za majcinstvom, to je ono sto nas drzi i pokrece.
Nesto sam i naucila iz svega. A to je da
kada nesto dovoljno zelis, cijeli svemir se uroti da to i dobijes.
Ja sam zivi primjer da je to tako! I od srca zelim svim majkama da osjete kako je to kada je svemir na njihovoj strani! Grlim vas sve.
Zelim svima sretan i Blagoslovljen Uskrs!
A nasim malenim andjelima šaljem veliki cmok na nebo!
H. Ljubavi mamina - volim te!
Posljednje uređivanje od Ives000 : 11.04.2020. at 01:55
Ives000, potpisujem... Tako mi je drago da se tvoja dugica izborila, ona je pravi borac i tvoj melem za ranjeno srce. Rijetko pišem na ovoj temi jer mi je užasno teško otvarati ove rane. Nakon što smo izgubili bebicu u 9tt, ponovno sam ostala trudna, bili smo presretni, ali nitko nas nije mogao pripremiti na ono što nas je čekalo. Moj se dječak rodio teško bolestan, gotovo cijeli život proveo u bolnici i svoje okice sklopio sa 6 mjeseci. Ne znam kako smo uopće ustali i krenuli dalje... Snagu nam je dala vjera i moj tada veliki četverogodišnji. Danas,dvije godine nakon smrti mog anđela, u rukama imam jednu veselu 7 mjeseci staru buhtlicu koja mi je došla kao velika utjeha iz spontano trudnoće (prethodne su trudnoće bile iz ivfa uslije dijagnoze teže neplodnosti). Dva anđela na nebu dva na zemlji, moje srce je puno, iako ih moje ruke ne grle sve. Držite se drage moje, sunce uvijek svane. Sretan Uskrs svima!
Drage mame anđela, definitivno mi trebate...kako naprijed? kako ne izgubiti nadu? valjda sam u onoj fazi ogorčenosti na cijeli svijet kad mi je muka od svih novorođenih bebica i trudnica...sve se zbilo prije 3 mj. u 12. tt... vidim da to trenutno jako utječe na moj odnos s obitelji. ništa me ne veseli, apsolutno ništa. imamo malenu slatkicu od 2,5 god koja mi je tračak svijetla. a osjećam se skroz sebično jer se ne mogu iskreno veselit. kao da nju zanemarujem a živim u svojoj boli, tuzi, osjećaju krivnje...ukratko...upomoć...
Glavu_gore, jako mi je žao zbog gubitka bebice. Sve to što sada proživljavaš je normalno i nakon nekog vremena će postati lakše. Meni je pomoglo pisati ovdje o svojim osjećajima, cure ovdje razumiju i nekako bude lakše. Drži se...
Hvala... u početku je sve kao bilo ok, čak i sama sebi sam se čudila kako to tako dobro podnosim, ali očito je to bio onaj šok...Korona mi je super dobro došla da još malo produžim ostanak doma, ali sad kad sam se vratila na posao je počeo pravi užas...em što mnogi kolege čisto iz znatiželje pitaju svakakva pitanja, a ja se trudim izgledat dobro i reći da sam dobro samo da ne pitaju dalje a to u sebi skupljam i skupljam...pa dođe tren kad prijateljice obavještavaju da su rodile i šalju mi hrpu slika svojih novorođenih beba, a druge da su saznale da su u drugom stanju...i onda provedem pola dana u wc-u plačući jer u uredu suze nekontrolirano klize...tesko mi je to da se ne mogu drugima radovati...i prihvatiti našu situaciju...i onda sam ljuta na cijeli svijet jer se uvijek trudim imati osjećaja prema drugima i njihovim potrebama dok drugima se sve vrti samo oko sebe... razmišljati o idućoj trudnoći mi stvara apsolutni grč u želucu...čitam da su neke mame ostale trudne i 3 mj nakon spontanog...voljela bih biti tako jaka i pribrana...što je vama pomoglo? jeste li tražile kakav profesionalni razgovor?
Ovo sve sto prolazis je normalan slijed nakon gubitka kojeg si prozivjela! I tuga i bijes i plakalnje i nerazumijevanje okoline. Na zaslost uz svu bol jos se moramo nositi i s time. Jako je tesko i kad samo pomislimo da je najgore proslo, zapravo shvacamo da najgore tek dolazi. Moramo nauciti zivjeti bez njih. Nositi se s prazninom i prihvatiti bol. Znam da je sada uzasno tesko biti u vlastitoj kozi, i da nije fer sto si to morala dozivjeti, mogu ti samo reci da ce s vremenom ipak biti malo lakse. A do tada si moras dozvoliti prozivjti sve emocije. I one dobro i one lose. Samo ces tako moci nastaviti dalje.Drage mame anđela, definitivno mi trebate...kako naprijed? kako ne izgubiti nadu? valjda sam u onoj fazi ogorčenosti na cijeli svijet kad mi je muka od svih novorođenih bebica i trudnica...sve se zbilo prije 3 mj. u 12. tt... vidim da to trenutno jako utječe na moj odnos s obitelji. ništa me ne veseli, apsolutno ništa. imamo malenu slatkicu od 2,5 god koja mi je tračak svijetla. a osjećam se skroz sebično jer se ne mogu iskreno veselit. kao da nju zanemarujem a živim u svojoj boli, tuzi, osjećaju krivnje...ukratko...upomoć...
Meni je puno pomoglo pisanje, dopisivanje s mamama koje su prosle isto sto i ja! Ja recimo nisam dugo cekala na novu trudnocu. 6mj. Jer sto sam duze cekala moj strah je bivao veci.
I dobro da sam rodila tada, jer sada vise ne znam da li bih se usudila. Tebi zelim puno snage, ljubavi i dobrih ljudi oko tebe. Oni su ti koji vracaju osmjeh na lice.
Ajme Zenii moja draga!
Nismo zbilja dugo tipkale, i nadala sam se da ce ipak maleni prezivjeti i da ce sve biti dobro. Jako mi je zao zbog vaseg gubitka.
Ali andjelak mali se pobrinuo da mami ublazi bol i poslao je malenu srecicu u vasu obitelj. ❤
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom