Citiraj tangerina prvotno napisa Vidi poruku
ma razumijem ja o kojoj dobi pričamo, moj je samo godinu dana stariji, ali ne razumijem zašto se djeca ne mogu spajat bez roditelja (ok prvih par puta dok ne nauče)
Meni pada na pamet niz razloga, tj. ne da ne mogu, nego niz razloga iz kojih bi deci to moglo biti mučno i neprijatno.
Od tehničkih (da će pritisnuti pogrešno dugme, blokirati kompjuter, isključiti se sa časa, pomeriti kameru pa snimiti nešto što ne žele itd, itd.), do psiholoških: da će reći nešto pogrešno, da će ih ismejati drugari, da će ih ismejati učiteljica (ili će oni učiteljicine reči tako doživeti)...
Za dete koje je inače imalo problem da govori u nepoznatom okruženju pravi je podvig učiniti prvi korak: spojiti se online, pritisnuti sve kako treba a da te ne ubije anksioznost, pa još preuzeti inicijativu da se oglasiš sa odgovorom učiteljici ili još hrabrije, pitanjem- a učiteljica ti inače nije nešto preterano naklonjena...
Postoje deca sličnog psihološkog sklopa koja jako pate u tim online komunikacijama. Neka su toliko povučena da im je preteško i preko mesindžera da se oglase, iako su prisutna redovno na mreži, i šalju urađene zadatke. Nije to takva retkost.
Za bojazni vezane za tehniku, pomaže sigurno vežbanje sa roditeljima. Za socijalne- samo hrabrost. Zašto hrabrost, to naravno ne razumeju ljudi bez socijalne anksioznosti. I oni sa naklonošću učiteljica.