Online nastava

[mitovski]

Grči me u želucu kad ovo čitam.
Jadna mala.
Ja je ne bih forsirala i zapravo, rekla bih joj da to ne mora raditi.
Dijete plače, ima probavne tegobe...zbog čega, zooma? Ma kaj got.
Pa to je mučenje za nju.
Moja ima 19,5 godina i svaki put nekoliko puta naglasi kako je par puta provjerila da joj slučajno nije kamera uključena jer isto to ne voli.
Povučena je, samozatajna i ne voli snimanja, kamere i sl.
tako da, ja bih razgovarala s učiteljicom da se malena oslobodi toga zbog izrazite nelagode i kraj priče.
Postoje i drugi načini, a ne da malena plače, grči se...ma užas. jadno dijete.

Evo, prošlo je i to dosta dobro. Radila se nova lekcija, pisano dijeljenje pa ih nije ispitivala. Evo sad kaže da će joj drugi put biti lakše i da joj nije bilo tako strašno kako je mislila.
Prije nego je počelo me nazvala i rasplakala se ali sam ju ja ohrabrila...rekla sam joj kako je hrabra, kako jedina ostaje sama, kako se ne boji biti sama nakon potresa, pa što je onda jedan mali Zoom.
Procijenila sam da bi to ipak moglo dobro proći kao što sam procijenila da nećemo raditi zadatak za Dan škole u kojem se na određenu glazbu trebalo plesti i pjevati a mi smo ih trebali snimati i tu je dobila tantrum. To sam ocijenila da stvarno nema potrebe.
Tanči vjeruj mi da ju pustimo oko svega zbog čega ona plače i zbog čega ju boli trbuh vjerojatno ne bi ni prohodala .
Sve procijenim i mogu reći da ju ipak dobro poznajem da znam što u nekom trenutku može a što bi joj bio preveliki zalogaj. S ovim danas ja prvo nisam bila sama na čistom ali evo dobro se sve odvilo.

[pulinka]

Prije nego je počelo me nazvala i rasplakala se ali sam ju ja ohrabrila...rekla sam joj kako je hrabra, kako jedina ostaje sama, kako se ne boji biti sama nakon potresa, pa što je onda jedan mali Zoom.

Odlično si to sročila! Bravo za nju .

[Tanči]

Evo, prošlo je i to dosta dobro. Radila se nova lekcija, pisano dijeljenje pa ih nije ispitivala. Evo sad kaže da će joj drugi put biti lakše i da joj nije bilo tako strašno kako je mislila.
Prije nego je počelo me nazvala i rasplakala se ali sam ju ja ohrabrila...rekla sam joj kako je hrabra, kako jedina ostaje sama, kako se ne boji biti sama nakon potresa, pa što je onda jedan mali Zoom.
Procijenila sam da bi to ipak moglo dobro proći kao što sam procijenila da nećemo raditi zadatak za Dan škole u kojem se na određenu glazbu trebalo plesti i pjevati a mi smo ih trebali snimati i tu je dobila tantrum. To sam ocijenila da stvarno nema potrebe.
Tanči vjeruj mi da ju pustimo oko svega zbog čega ona plače i zbog čega ju boli trbuh vjerojatno ne bi ni prohodala .
Sve procijenim i mogu reći da ju ipak dobro poznajem da znam što u nekom trenutku može a što bi joj bio preveliki zalogaj. S ovim danas ja prvo nisam bila sama na čistom ali evo dobro se sve odvilo.

Super za malenu
Shvatila sam da ti je teško procijeniti, a da je njoj tlaka, ali ogromna tlaka zbog koje ona plače i ima probavne tegobe pa sam zato i napisala da bih ju oslobodila toga.
Meni je jasno da se puno toga mora i treba, ali, opet kažem, kad bih vidjela da dijete toliko pati, učinila bih sve da ju toga oslobodim. Odnosno da nađemo drugi način da izvrši tu obavezu.
Glup primjer, ali na temu straha: Moja kći je imala zadnji grand mal napad u tramvaju i nakon toga nikako nije mogla sama ući u tramvaj pa sam ja godinu i pol putovala ujutro s njom, a popodne je ili ona mene čekala da završim s poslom ili je dio išla s prijateljicama ili je tata otišao po nju... pa sam ja završiula na bolovanju zbog sebe i dobila otkaz pa sam joj se mogla više posvetiti i tako smo to hendlali.
Ne moram ni pisati da sam padala s nogu od umora jer sam se ustajala dva sata ranije da nju otpratim pa tek onda išla na svoj posao i cijelo vrijeme ju hrabrila, pričala s njom i pokušavala ju nekako ohrabriti da se otisne sama. Dugo to nije išlo jer je strah bio jači i njoj se počinjalo i vrtiti u tramvaju i zapravo je imala po malo manje napade panike.
Da sam ju forsirala, nastao bi kaos.
Uporna kakva jesam promijenila sam joj neuropedijatricu jer zahvaljujući staroj je i dobila taj napad jer ju je prebrzo i prenaglo skinula s terapije i nova dr joj se jako svidjela (pozdrav predragoj dr Petrović s Goljaka) imala je skroz drugi pristup, puno bolji i kvalitetniji. Vratila je terapiju, ali ju je izbalansirala tako da je ona na minimumu i rekla je da, budući da je to najnoviji lijek koji nema štetnih nuspojava, ne treba uopće dirati u terapiju još par godina.
Ta njena angažiranost i toplina te nadasve stručnost su uistinu pomogli da moja kći polako prevlada strah, odnosno da shvati da se napad neće ponoviti. I nije.
I ja vjerujem da ni neće.
To je moje iskustvo. Kod tebe, Mitovski, je to malo drukčije, ali polako pa uz, možda i stručnu pomoć bude malena savladavala strah koji ju toliko okupira.