Ja sam odrasla u za to vrijeme nevjerojatno opuštenoj obitelji. Moji su oboje bili visokoobrazovani, ali su nas jako ležerno odgajali.
E sad, mene nije bilo teško odgajati ležerno. Odlikašica od prvog osnovne, diplomirala sa prosjekom 4.9. Moj unutarnji osjećaj odgovornosti je bio toliko jak da mi je stvarao probleme i tek sam ga se pred kraj faksa malo oslobodila-
Brat skroz druga priča. Potencijala na bacanje, ja sam u usporedbi s njim jedva prosječna.

Nema toga šta njemu nije išlo, matematika, engleski je u to vrijeme prije youtuba pričao tečno sa 10 godina, svirao dva instrumenta....
Motivacija za učenje ravna nuli. Jedan, pet njemu sasvim svejedno. Dobije jedan, sjedne dva sata pa ispravi na 5, onda novu cjelinu opet dobije 1 jer ne zna ni naslov i tako....
Mama je valjda malo žugala, ali se sjećam, kako sam ja dosta starija da sam govorila da bi ga ja natjerala da uči. U svakom slučaju trajala su ta njegova traženja, našao se sa 30 godina. Da sad napišem njegovo ime, vjerujem da je velik broj vas čuo za njega.

Po dobru, ne iz crne kronike.

Ja baš poučena tim primjerom pokušavam balansirat s mojim sinom koji je sličniji mom bratu, nego meni, šta je meni bio malo šok s njegovim kretanjem u školu i priznajem trebalo mi je dosta da svoja očekivanje prilagodim njegovim sposobnostima, željama, navikama... Ja sam zamišljala da će on doći iz škole, odmah sjesti, sve napisati, da će biti preslika mene. Samo djeca ne postoje da ispunjavaju naše zamisli.
Ne mogu bit moja mama, jer jednostavno nisam tako ležeran tip, mada bih nekad voljela biti, pa sam mu jasno dala do znanja koliko ja truda želim od njega vidjeti pa onda rezultati kakvi budu.

Nemam ništa za njega ni za brata mu zacrtano. Očekujem da nađu sebi neki način da budu sretni i uspješni u onome šta oni žele. I da budu antifašisti, tome pridajem veliku važnost u odgoju i tu ne odstupam.