Upisi u srednju su stvarno došli do aspurda, valjda se čeka da sva djeca koja apliciraju za sve gimnazije imaju 5.0, pa da se konačno uvede prijemni.

Ali svejedno ne vidim svrhe strahovati od upisa u srednju, a radi se o vrtićkom djetetu. Koje je ipak prvenstveno dijete, a ne samo budući srednjoškolac. Jer tko zna kako će grah pasti sa svim učiteljima, sa interesima koji će se sigurno mijenjati bez obzira na dominantni talent, s pubertetom koji može isto utjecati na školski uspjeh više od nego izbor škole.

Bacila sam pogled, naša periferijska OŠ je u sredini liste, a druga OŠ koja s našom dijeli zgradu je puno, puno bolje pozicionirana na listi. Uopće (srećom) nisam imala pojma o tim listama kad su djeca kretala u OŠ. Shvatila sam da te brojke i statistike nemaju na kraju krajeva veze s mojom konkretnom djecom, svatko od njih ima svoj put i izbore i mogućnosti i želje. Dosad sam vidjela da ima i života i znanja i sreće i interesa i prijateljstava i izvan najboljih i najelitnijh škola.

Na čitalačkoj temi je bila preporuka za jednu odličnu Gladwelovu knjigu, "David i Golijat". Mislim da bi to bila dobra lektira za sve uplašene roditelje koji strahuhu da će krivi izbor škole zeznuti njihovo dijete za čitav život.