Upravo to sam mislila u sebi i hvala ti što si kao netko unutar "sustava" (koliko hvatam) ti to napisla. Davanje “savjeta” bez uvida u medicinsku dokumentaciju ili barem truda da ozbiljno saslušaš pacijenta po meni je grubo, grubo kršenje pravila struke (i nikako se ne može uspoređivati s uslugom tvog čuvanja krvi dok se ne izdaju uputnice!). Kako i na temelju čega mu je mogao reći da je siguran 5 dana, da su to sve normalni simptomi, bez da ga je pregledao ili se barem uživio u ono što mu govori?! Jedini savjet koji su i on i sestra mogli pod takvim okolnostima dati (čak i da su skroz "otupjeli" i nisu mogli percipirti koliko je loše zvučao) bio bi - ne znam ili dođite. Jedna rečenica. Nikako sve je to normalno, nikako sigurni ste 5 dana, nikako niste imunokompromitirani, nikako umnajivati značaj dijagnoza (tipa, za sumnju na intersticijsku bolest pluća prvo pita je li radio RTG, pa kad dobije odgovor da je i da se vidjelo nešto malo, rezimira da je to malo ništa i prijeđe na drugo pitanje

). I kakav je uopće to nakaradni sustav u kojem liječnik koji je educiran za obavljanje visokospecijaliziranih dijagnostičkih i terapijskih poslova troši radno vrijeme da daje savjete na razini plavog telefon, pa ja bih dala bolje savjete takve vrste kakve mu je on davao!
Matijanić naravno nije trebao zvati nego je trebao otići na taj hitni infektološki. No, mogu razumjeti zašto je zvao (tj. zamišljam sebe u takvoj situaciji). Bio je već tamo (očito mu je već i tad bilo jako loše kad je otišao), čekao je satima u lošem stanju da bi ga na kraju netko tko očito nije bio dovoljno stručan površno pregledao i poslao natrag kući (jer u bolnici ionako nemaju lijek koji bi mu možda mogao pomoći). Nije vidio smisla u ponavljanju iste procedure, htio se "osigurati" da će, ako ponovo ode, od toga biti koristi. A onda mu se u jednom trenutku i stanje toliko pogoršalo da vše nije bio ni sposoban otići. Da dodam još i da korona kod nekih ljudi ne izaziva samo tjelesne simptome nego snažno udara i na psihu. Poznanika su u posljednji čas silom odveli u bolnicu (trebao mu je respirator) jer ga se na ništa nije moglo nagovoriti (naravno da mu je kasnije bilo drago). Isto tako mi je strina, jedno od najveselijih bića koja znam, pričala da ne možeš vjerovati kako ti ta bolest "oduzme volju za životom".
Iz onog perioda lockdowna imam jednu traumu od toga što hitna "nije htjela doći" (očito su bili propterećeni), možda me i zato ovo sve s M. toliko uzrujalo. Tko zna koliko još ima takvih slučajeva za koje ne znamo

.