Ja sam susjedi ispod tortu ispekla kad nam je dijete doslo. Da se unaprijed ispricam za eventualnu buku. Žena rekla da joj u stanu tiho kao u grobu i da fala bogu
 |
|||
|
|
|||
Ja sam susjedi ispod tortu ispekla kad nam je dijete doslo. Da se unaprijed ispricam za eventualnu buku. Žena rekla da joj u stanu tiho kao u grobu i da fala bogu
Posljednje uređivanje od Jelena : 20.09.2022. at 23:10
Eh, to je uvijek tako... Moji roditelji (80+ oboje) imaju susjede s cuckom, pa se vječito prepiru što je gore - galama televizora (stari ljudi su gluhi) ili pesje lajanje (mene ne bi diralo, ali njih smeta). Malo tolerancije ne bi im škodilo, jednima i drugima, pogotovo ako se ne planiraju seliti.
Lako za susjede iz pakla. Sto je s familijom?prvo me jedno dijete probudilo u 3 i po da mu trazim igracku po krevetu - i to neku koja svijetli - pa je onda jos i svijetlio s njom dok nije zaspao... a onda sat vremena poslije md, da di su deke... aaaaa... njega sam otpilila. Al zaspala vise nisam :D
Posljednje uređivanje od Jadranka : 21.09.2022. at 08:15
Psi koji laju, promet, vlak, pjetli ujutro, plač djece, tv, crkveno zvono, razne sirene jer mi je preko puta i policija i hitna i vatrogasci…to je pozadinska buka i mozak se na to navikne, ali tišina pa vrištanje, lupanje, deranje… to prene iz sna i završim s noktima u plafonu.
I moja kći je plakala i nije htjela prati kosu, ali smo to rješavali.
Od deranja i praznih prijetnji nema koristi jer djeca brzo skuže da se ne misli ozbiljno.
Jučer gledam mamu s troje djece na blagajni i sjetila sam se ovog topika: taman je platila i potrpala stvari koje je kupila u kolica.
Najmlađe dijete u kolicima, sjedi i šuti i još dvije curice od cca 3 i 5 godina. Najstarija je histerično vrištala jer je htjela kinder jaje, mama šuti i ignorira, mala pojačava vrištanje, mama urla, mala ne odustaje, mama s luđačkim sjajem u očima preskače preko starije gospođe i grabi kinder jaje te uletava preko svih nas da ga plati. Platila je i daje maloj. Mala ušuti, ali sad se pumpa srednja jer ona nije dobila…
Kaos! Tako se ne odgajaju djeca.
Neka druga mama bi ju istukla.
Ni tako se ne odgajaju djeca.
Ništa osobno, Žuta, ali ne vidim nikakav smisao u naglašavanju da imaš troje djece i da su nemogući.
Imaš ih zato jer si ih htjela, odgajaš ih kako misliš da treba i to je sve ok, ali nije ok očekivati da cijelo susjedstvo ispašta zbog toga.
Kao ja i deset drugih jučer u Konzumu.
Svi mi imamo svoje probleme i obaveze i rješavamo ih unutar 4 zida.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Pa Žutoj susjedi nisu prigovarali za djecu nego za njezino sjedenje na terasi s frendicom do kasno u noć. Ne treba joj sad dodatno prišivati krivnju koje nema.
Slažem se s tanjom u vezi lekcija oko odgoja djece, a i s Peterlin. Već je puno puta napisano da treba bit obazriv, što je točno, pa mi je drago da je Peterlin napisala da treba bit i tolerantan, jer je i to točno. Ne možemo stalno bit neometani i u idealnoj ugodi.
Eto, ovako se to napiše ljepše nego ja koja sam rekla da su neki čangrizavivertex prvotno napisa
Tako je, i meni moji susjedi iz pakla kažu da trebam biti tolerantna
Nisi pažljivo čitala, prigovaraju i za dreku i vrištanje djece i nje po stanu, da je čak sumnjala da ju je susjeda prijavila u CZSS.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 21.09.2022. at 11:01
Mislim da je toj mami iz Konzuma u tom trenutku bilo puno gore nego svima koji su pored nje "ispaštali". Ni najmanje ne podržavam urlanje i ispade bijesa na djecu, ali tko zna kakva je pozadinska priča.
Nedavno sam i ja imala scenu u trgovini s najmlađim. U biti, ukratko, njegove slušne aparate kontroliramo preko mobitela. Meni se ispraznila baterija, power bank ostao u drugoj torbi, a sat koji je spojen sa svime u hodniku na polici. I nisam mu ih smanjila kad smo ušli s ulice u trgovinu i to mu je smetalo. Mogla sam odmah na njima smanjiti glasnoću, ali kretao bi u plač čim se približim rukom pa sam mislila dobro, izdržat će jedan šoping s neprilagođenim aparatićima.
E pa nije izdržao. Urlao je. I namjerio se na neke sušene jagode u vrećici. Pa prvo nisam htjela uzeti jer je izmišljao bezveze, što će njemu sušene jagode, nikad to nije ni jeo. Pa mi je T. rekla molim te kupi mu, svi nas gledaju!
I zaista nas jesu svi gledali. Ja sama s njih troje, on urla, ne znam riješiti problem osim da uzmem te glupe jagode, eno ih stoje još u kuhinji, nisu ni načete. Uz pokušaje smirivanja malog, pratim L. da ne bježi jer je počeo trčati.
Ne odgajaju se sigurno djeca ni ovako, ali ja tad uopće nisam mislila na odgoj djece nego na to da je svekar umro četiri dana ranije, da sam morala s njih troje u trgovinu jer ih nemam kome ostaviti, da moram bit stup koji drži i muža i svekrvu i djecu i da me stvarno je*eno svi gledaju umjesto da gledaju svoja posla ako već ne mogu pomoći.
Nikad se ne zna kroz što netko prolazi. Šokirani i osuđujući pogledi stranaca sigurno neće pomoći. Naravno da su svi htjeli svoju djecu, ali to ne umanjuje činjenicu da ih može biti izazovno odgajati. Nisu to ni zločesta djeca ni nesposobni roditelji (barem u većini slučajeva, vjerujem), nego činjenica da ne možemo svaku situaciju uvijek savršeno iskontrolirati.
Čitam ja itekako pažljivo, na ovoj temi nije o tome pisala, barem ne u mjeri da se to doživljava kao značajno.
Druge forumske teme ne želim ovdje komentirati.
U svezi glede vrištanja djece - mene ni najmanje ne bi zanimalo što kažu susjedi, ali ja svojima nisam dozvoljavala dernjavu, vrištanje, lupanje i skakanje - zbog MENE, odnosno NAS (odnosi se na cijelu obitelj), ne zbog susjeda. Ne znam kako bih podnijela da su mi non-stop halabučili... Jesu plakali dok su bili mali, jesu tu i tamo cirkusirali (stariji je lupao glavom o pod u kuhinji), aliii ne bih podnijela trajno neprihvatljivo ponašanje, sjekla sam to u startu. To mi je donijelo hrpu ograničenja. Ne samo djeci - u prvom redu meni. Npr. gotovo cijelu vrtićku dob kupovali smo im odjeću i obuću na placu, jer nisam podnosila da rade cirkus u zatvorenim dućanima, što su redovito pokušavali činiti. Ja s njima u dućan s cipelama, oni krenu po svome ili ne žele probati ili iskazuju želje na neprimjeren način, pa lijepo izađemo van. Kupovala sam im stvari sama napamet, bez probe. Stariji mi se bacio na pod u dućanu tri puta - prvi, zadnji i nikad više. Mogao je imati 2,5 godine. Jednostavno, nije više ušao u taj/takav dućan dok se nije naučio redu. Kino - ma ni govora... skoro do škole. Knjižnica isto, iako je tamo bilo lakše. Bilo im je zanimljivo, pa su se jako brzo kultivirali, jer su znali da ću krenuti pravac prema vratima ako ne budu dobri. Dok se nisu naučili pristojnom ponašanju, nije bilo ŠANSE da ih vodimo. Uostalom, vrtić je isto tome doprinio, jer i tamo ih odgajaju kako se treba ponašati. Lijek za vrisku doma bilo je razdvajanje - svaki u svoju sobu. Ako bi radili kraval vani, išli bi doma istog trena. Iz parka sam ih nekoliko puta na silu odvukla doma (ko cucke na lajni) dok se nisu naučili redu. Nakon trećeg ili četvrtog iskustva više mi nisu radili takve stvari. Popodne su spavali skoro do škole, ne zato što sam ih tjerala nego zato što su bili umorni i trebalo im je, npr. po dolasku iz vrtića. Ne moraš spavati, ali lezi i gledaj slikovnice ili slušaj priče, samo da bude mir. Meni je to bio predah i spas. Kad su dorasli da slažu puzzle i legiće, spasili smo se. Ali dok su bili mali, svako MENI neprihvatljivo ponašanje bilo je sasiječeno u korijenu, ne uvijek nježnim metodama. Uvijek se sjetim genijalne rečenice Arta Buchwalda: "Ljubavi, mama NE VOLI kad se biciklom zalijećeš u klavir".... Nije toga bilo kod mene. Ja sam nadžak baba (nadžak = satara). Stara sam imala djecu i isključivo zbog svog mira sam ih kultivirala. Čini se da su dobro ispali. Evo, 22 i 21 godinu i još se nisu odselili
Tako je.
Ovo je post s ovog topika pa molim da čitate s razumijevanjem i ne pišete kako Žutoj susedi nisu prigovarali za djecu, kad jesu.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ah, Riri, uzalud se trudiš. Zar očekuješ da to shvati osoba koja je zbog one tamo neke nesposobne mame (koja očito ne zna odgajati svoju djecu) jučer ispaštala u Konzumu. I sve je to zaključeno na temelju jednog slučajnog susreta s njom.Mislim da je toj mami iz Konzuma u tom trenutku bilo puno gore nego svima koji su pored nje "ispaštali". Ni najmanje ne podržavam urlanje i ispade bijesa na djecu, ali tko zna kakva je pozadinska priča.
Nedavno sam i ja imala scenu u trgovini s najmlađim. U biti, ukratko, njegove slušne aparate kontroliramo preko mobitela. Meni se ispraznila baterija, power bank ostao u drugoj torbi, a sat koji je spojen sa svime u hodniku na polici. I nisam mu ih smanjila kad smo ušli s ulice u trgovinu i to mu je smetalo. Mogla sam odmah na njima smanjiti glasnoću, ali kretao bi u plač čim se približim rukom pa sam mislila dobro, izdržat će jedan šoping s neprilagođenim aparatićima.
E pa nije izdržao. Urlao je. I namjerio se na neke sušene jagode u vrećici. Pa prvo nisam htjela uzeti jer je izmišljao bezveze, što će njemu sušene jagode, nikad to nije ni jeo. Pa mi je T. rekla molim te kupi mu, svi nas gledaju!
I zaista nas jesu svi gledali. Ja sama s njih troje, on urla, ne znam riješiti problem osim da uzmem te glupe jagode, eno ih stoje još u kuhinji, nisu ni načete. Uz pokušaje smirivanja malog, pratim L. da ne bježi jer je počeo trčati.
Ne odgajaju se sigurno djeca ni ovako, ali ja tad uopće nisam mislila na odgoj djece nego na to da je svekar umro četiri dana ranije, da sam morala s njih troje u trgovinu jer ih nemam kome ostaviti, da moram bit stup koji drži i muža i svekrvu i djecu i da me stvarno je*eno svi gledaju umjesto da gledaju svoja posla ako već ne mogu pomoći.
Nikad se ne zna kroz što netko prolazi. Šokirani i osuđujući pogledi stranaca sigurno neće pomoći. Naravno da su svi htjeli svoju djecu, ali to ne umanjuje činjenicu da ih može biti izazovno odgajati. Nisu to ni zločesta djeca ni nesposobni roditelji (barem u većini slučajeva, vjerujem), nego činjenica da ne možemo svaku situaciju uvijek savršeno iskontrolirati.
Što se Žute tiče, nemam što dodati jer ste više-manje već sve napisale.
A što se tolerancije tiče... neki dan u Klovićevoj gledam neku gospođu kako pokušava izići iz auta na jedvite jade i ponudim joj pomoć. Ona sva sretna prihvaća moju ruku i zahvaljuje mi (poslije sam vidjela da je imala jednu štaku). Koji dan prije vidim da se jedna mama koja je imala bebu u kolicima sva spetljala ispred vrata neke trgovine i ja joj požurim otvoriti vrata, a ona grakne na mene u stilu da njoj nikakva pomoć ne treba. Meni je bila tako smiješna njezina reakcija da sam se jedva suzdržala da se ne počnem smijati, ali joj ništa nisam zamjerila jer sam joj valjda bila kap koja je prelila čašu - tko zna zbog čega. Sigurna sam da u nekim drugim okolnostima ne bi tako reagirala. Tako da...ne treba reagirati ni zaključivati na prvu.
Ali ako imaš susjede poput onih koje ima mitovski i sl., tu više nije riječ o nečijem lošem ili teškom danu...samo ostaje pitanje što se u tim okolnostima uopće može napraviti...
Jesu. Rekoh ranije, nije o tome pisala u tolikoj mjeri da se doživljava kao značajno, na ovoj temi naglasak joj je bio na nečem drugom.
Ali slažem se, "značajnost" je u ovom slučaju rastezljiv pojam pa ga možemo različito tumačiti. A spominjanje djece i susjeda u tom kontekstu idealna je prilika za dijeljenje pokoje lekcije o odgoju djece, što je naročito zgodno nama koji imamo sad već odraslu djecu koja nikad nisu radila probleme
Sorry ali to što MI na forumu ne bismo to doživjele kao nešto "značajno", ne znači da nije ta njena susjeda
Ovome se uvijek čudim, kako ljudi koji imaju odraslu djecu jako brzo zaborave kako je s manjom djecomJesu. Rekoh ranije, nije o tome pisala u tolikoj mjeri da se doživljava kao značajno, na ovoj temi naglasak joj je bio na nečem drugom.
Ali slažem se, "značajnost" je u ovom slučaju rastezljiv pojam pa ga možemo različito tumačiti. A spominjanje djece i susjeda u tom kontekstu idealna je prilika za dijeljenje pokoje lekcije o odgoju djece, što je naročito zgodno nama koji imamo sad već odraslu djecu koja nikad nisu radila probleme
Riri,držite se!
Ja moram iskreno priznat i dalje da mi takvo okruženje koje žuta opisuje ne bi bilo drago da je oko mog stana.
A ono opsadno stanje kod mitovski, nezamislivo, da žena svaki dan ima grč kad mora u vlastiti stan, strava i sramota!
Ma nemam sa svojima problem u trgovinama niti mi ih je teško voditi bilo gdje jer u rijetkim prilikama kad i cendraju nešto ili pustim da imaju svoj moment urlikanja, ili im to nešto odmah uzmem.
Ovo u stanu jednom sam galamila jer nisu jeli, pa je susjeda došla u stilu alo stani malo, pa smo pričale o odgoju djece kako od galame nema koristi, a baš ko što Riri kaže meni deset drugih filmova u pozadini, zatim je došla drugi put kad sam prala klince pa su vrištali i pustila sam ih da vrište jer ono smiren roditelj autoritet, granice, nepopuštanje, a onda su živci popustili, galamim ja i dijete i hop evo susjeda na vrata. Treći put isto ali druga susjeda, htjela sam spavati, najmanja je inzistirala sa mnom, ja sam inzistirala ne, nikako, i hop. Kuc kuc.
Na koncu sam stekla dojam da susjede smeta kad galamim na djecu, ili djeca na mene, ovisi kako se uzme. Mislim, nije bitno, trebam ispraviti svoje ponašanje i to je to.
Svatko ima nekaj i uvijek će naći opravdanje za sebe, djecu, psa…
Niti je Žutoj lako, ali nije joj ni teško, već joj je onako kako si napravi.
Tako i svima nama.
Peterlin je to nadugačko opisala i potpisujem ju jer isto razmišljamo/odgajamo.
Najlakše je mene cipelarit, samo dajte.
Unatoč svemu ja ću i dalje pisati ono što mislim/znam/osjećam…
Zanimljivo, ali i meni je bilo užasno teško i ne tako davno pa me i danas znaju susjedi zaustaviti i u čudu pitati što se desiko s mužem pa kad kažem bolest- opet čuđenje, a pet godina je bolovao, hitne ga odvozile i dovozile, prošlo mi je kroz stan medicinskog osoblja na desetke pa i pogrebnik na kraju…i sve to u tišini. Bez ikakve buke.
Eto, baš čudno….
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ajde Tanči, kakvo pobogu cipelarenje. Običan razgovor, u kojem ljudi pišu što misle/znaju/osjećaju, baš kao i ti.
Peterlin je super to opisala i apsolutno se slažem s njom i s tobom, Tanči, i tako postupam i sa svojima. Ali za svako takvo postupanje je očigledno morao postojati prvi put da se djeca tako ponašaju. Kod svakog. Netko nakon toga neće voditi djecu više sa sobom, netko hoće, a netko neće htjeti ali neće imati ni izbora.
Možda je toj mami iz Konzuma to bio prvi put da je dijete tako postupilo pa će sad usvojiti neke metode da se to više ne događa. Možda ne zna kako da reagira. Ja često ne znam. Jer su svi troje različiti i nekad dođem u situaciju da se neki problem još do tad nije dogodio i ne znam ga riješiti. To ne znači da ga neću i naučiti riješiti.
Razvlači se žena bezveze po forumu, a nikome nije ništa napravila. Ima troje djece sa očito malom dobnom razlikom i mogu se sad iz glave nabrzinu sjetiti barem 50 situacija u kojima bi se moglo dogoditi da se čovjek u tome malo pogubi. Ali kao što rekoh, ne znači da neće naučiti.
Ok cure ja se slažem da ne treba davati lekcije,al zaista ne treba tražiti opravdanje baš za svako neprikladno ponašanje.
Sad ću općenito napisat nevezano uz temu.
U svom kvartu gdje je jako puno djece (rekoše svojedobno najviše djece po glavi stanovnika, puno mladih obitelji) i svi se medjusobno poznajemo ako ne jako dobro, ono barem iz vidjenja, činjenica je da tamo di je "neprikladno" ponašanje djece i/ili roditelja, uvijek se stalno to ponavlja kod istih obitelji. Krene od vrtića pa kroz školu. Doslovce se može pratiti.
Naravno I Riri je u pravu, nekada se radi o sporadičnim situacijama i tko zna kakvim okolnostima.
No sada ispada da vriska, urlanje i galama ne smetaju jednoj susjedi nego i još jednoj koja je reagirala "radi zaštite djece" Namjerno stavljam navodnike jer ne mislim ni u ludilu da su ugroženi, no možda stvarno ima prostora u tom području da se napravi malo pobošljanja.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 21.09.2022. at 17:50
Tako je, i meni moji susjedi iz pakla kažu da trebam biti tolerantna. Zbog ovih rasprava - tolerancija - netolerancija ovo-ono - Kućni red crno na bijelo koji obavezuje sve.
Kad su moji klinci bili mali kao kod žute, bilo nas je pet mama sa decom slične starosti u krugu cca 150m.
Razni stepeni naše stručne spreme, različit broj dece svaka (od 1-4). Različito imovno stanje, životne situacije, stavovi i pogledi na svet. Totalno različiti stilovi vaspitanja dece. Ma ono, različita i vera i nacija i maternji jezici...
Ali broj decibela koje dostiže urlanje mame na ivici živaca i "vaspitni" rečnik su bili neverovatno slični na oba jezika, za svih nas pet. Isto kao i broj decibela urlajućeg deteta/dece.
Jedino što je najčešće urlala mama sa najviše dece, a prozore je uredno zatvarala pre urlanja ona sa jednim detetom.
Ali leti smo sve jednako mogle živeti i u istoj zgradi a ne u kućama, jer se sve dovoljno čulo da nijedna od nas nije mogla da priča bajke o svom vaspitanju onoj drugoj.
A deca nam izrasla onako, prilično prosečna.
I nikad nam nijednoj nije komšiluk zakucao na vrata da nas pouči kako da vaspitavamo svoju decu. Meni je to SF.
Jedna forumašica je jednom napisala nešto što ne umem više dobro da parafraziram, ali mi je donelo utehu svojevremeno:
Ako deca deluju nevaspitano, to ne znači da ih niko ne vaspita. Tj. vaspitanje je proces i ne uče sva deca istim tempom.
A odrasli ljudi bi trebali da budu svesni toga i da ne budu zlobni i bezobrazni.
Šta treba neko da uradi kad dete mrzi da pere kosu- da ga ne kupa? Da mu zapuši usta u kadi?
Kako ćeš da razdvojiš troje dece koja se otimaju za igračku, ako ne glasom ili fizički?
Razumem da u stanu buka grozno smeta, ali komentarisati tuđe vaspitanje i raspitivati se zašto deca vrište? Ma svašta.
Lili, ona je došla, prema njenim riječima, da ne bi neko drugi iz zgrade prijavio. Što mi je jasno, s obzirom na to da imaju vocap grupu možda se netko više žalio i nekom idem jače na nerve.
Pulinka, da, to je bivši recimo radio, nije mi dopuštao da maloj perem kosu jer što će susjedstvo reći. Na koncu su djeca imala tjemenicu i prvi put sam ih mogla oprati kad sam otišla od njega, u miru, ... odnosno potpunom nemiru, luđačkom urlanju ko da im netko noge cijepa. Ali što je nekome muka, nekome je milina. Meni je bila milina da su im vlasišta konačno čista, bez obzira što kad izađem iz stana s njima ispadam kao zlostavljač. Tim više, uvijek su mi sumnjivija pretiha djeca, jer takva sam ja bila, a znam i zašto.
Ja sam se vec izvjezbala kako saptom vikati (mora biti i opasno prijetece lice u kombinaciji)na djecu to radim obicno navecer oko spavanja.
A što da komentiramo?
Žuta je iznjela svoj problem i mi komentiramo.
Svatko iz svojih cipela.
Znala sam da će biti ovako.
Uvijek je tako.
Mene osobno nije briga do onog trena dok se mene ne dira.
Ima ovdje žena sa više od troje djece pa se ne sjećam da su pisale kako im susjede prijete policijom i sl.
Isto tako se sjećam opsesije sa permisivnim odgojem prije petnaestak godina.
Danas su to odrasli ljudi mahom neodgojeni i sa raznim problemima.
Permisivni odgoj više nije in.
Što je sad in?
Urlanje, batine, kupovanje kinder jaja…?
Karikiram i postavljam retorička pitanja.
Nekad davno sam se i ja bavila djecom i odustala. Ne zbog djece, već zbog pojedinih roditelja i glupog sustava koji je tražio doškolovanje koje ja nisam imala, a ni mogla tada položiti.
I evo baš danas me zove jedna mama i pita bi li čuvala njene unuke, njih dvoje malih. Kaže da me nikad nije zaboravila i da se takva osoba ne susreće nego jednom u životu.
Nismo se čule 17godina i našla me preko IG.
Bolje da ne pišem koju plaću i sve ostalo mi je nudila.
Nažalost uzalud.
Ja ovo malo snage i volje čuvam za svoje unuče.
I da, mislim i tvrdim da itekako znam odgojiti dijete/djecu i procijeniti kad nešto valja ili ne valja u odnosu dijete odrasli.
Sent from my iPhone using Tapatalk
ki ki, ja to nemrem, sve i da hoću. Bivši je bio majstor toga. Uh, kad se sjetim, ...
Potpis na Pulinku, što se može napraviti sa dječjim urlanjem kad su u pitanju takve stvari poput kupanja?
Suosjećam baš za to kupanje, kod nas je sa L. pranje ruku, kupat se obožava. Ali eto ne mogu ga baš svaki put kad treba oprati ruke i okupati, pa onda to napravim silom dok on urla. I šta sad, pa neće tako biti zauvijek, valjda ga neću dizati i stavljat mu ruke pod pipu dok on vrišti kad bude 15godišnjak.Tako je kako je, naučit će se, već je sad puno bolje u odnosu na prije cca pola godine.
Kad bi mi netko pokucao na vrata zbog toga, ponudila bih mu da pokuša natjerati malog da opere ruke, ako uspije bez plača, novčana nagrada. Ne bi uspio.
Riri, možda bi se iznenadila.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Možda i bih, pa želiš li mi onda reći što da pokušam ili..?
Žao mi je što nisi bliže pa bih ti pokazala.
Ovako ja mogu pisati svašta, a ti ćeš me poklopiti.
Samo uživo ima smisla.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ne mozes uciniti nista.Potpis na Pulinku, što se može napraviti sa dječjim urlanjem kad su u pitanju takve stvari poput kupanja?
Suosjećam baš za to kupanje, kod nas je sa L. pranje ruku, kupat se obožava. Ali eto ne mogu ga baš svaki put kad treba oprati ruke i okupati, pa onda to napravim silom dok on urla. I šta sad, pa neće tako biti zauvijek, valjda ga neću dizati i stavljat mu ruke pod pipu dok on vrišti kad bude 15godišnjak.
Kad bi mi netko pokucao na vrata zbog toga, ponudila bih mu da pokuša natjerati malog da opere ruke, ako uspije bez plača, novčana nagrada. Ne bi uspio.
Moj stariji je imao ( ima i sad sa 20 , ali je navikao) problema sa senzorikom. Urlao je ka oda mu se koza dere godinama kad smo mu prali kosu. U najgoroj fazi nisam mu pola godine prala kosu sa samponom. Tko nema osobno iskustvo moze pricati sto god zeli. To je ona ista prica sa roditeljima koji samo sebi pripisuju cinjenicu da dijete spava cijelu odmah po izlasku iz rodilista ili jede apsolutni sve ponudeno od prvog dana dohrane.
Ma Tanči, pa zar ti ne vidiš kako tvoji postovi zvuče?
Prva stvar, moje dijete je imalo neurološke poteškoće od rođenja. Zbog toga je jako osjetljivo na kontakt. Nije idealno rješenje da mu peremo ruke nasilu, ali su nam apsolutno svi stručnjaci s kojima radimo rekli i da mu to neće naštetiti ako ne ide drugačije. Stručnjaci, da, nismo ga prepustili samom sebi. I ne, nekad stvarno ne ide drugačije. Pa mi je onda bolja opcija dignuti ga i stavit mu ruke pod tu pipu, nego pustit da se dira po ustima s prljavim rukama dok plače. Pogotovo kad uzmem u obzir da je poprilično teško prebolio koronu i da protiv svih dječjih bolesti protiv kojih je dosad trebao biti cijepljen, još uvijek nije.
Zar zaista misliš da većina roditelja ne daje stvarno sve od sebe da djeca ispadnu na kraju i dobra i pristojna i pametna i obrazovana i sve najbolje što im se može poželjeti? Ja vjerujem da daju, a znam da ja dajem. I sigurno mi ne može nitko s foruma, uz nas dvoje koji smo s njim 2 i pol godine i uz stručnjake koji rade s njim od rođenja, pokazati kako se djetetu peru ruke. Sreća mi se tako okrenula da mi djeca imaju određene teškoće i da je put dug, naporan i težak, ali ne znači da nema kraja. Idem linijom manjeg otpora pa se zajebavam po forumu na njegovo vrištanje kad treba oprati ruke, ali to ne znači da me situacija nije već hrpu puta isfrustrirala do iznemoglosti. Samo ako ja krenem plakati oko svega oko čega bih mogla, otići će sve zna se gdje..
Nije meni cilj tebe poklopiti, ja samo ne volim osude. Koliko god to zvučalo kao opravdanja, stvarno iza svake situacije postoji neka druga situacija, i ne, nekad si nismo napravili da nam tako bude. Drago mi je da te ljudi pamte i nakon 17 godina i da ti nude velike novce jer to očito znači da si nešto dobro u životu napravila, što je vjerojatno svakome cilj, ali ne zna svatko o svačijem djetetu sve i to je to.
Nama su tako i rekli da je moguće da neće to ni proći, ali da se s godinama naviknu. I da, slažem se oko ovog pripisivanja činjenica..
Ali ja uopšte ne mislim na nas na forumu
Nego na te dve susede koje nisu samo došle da se požale na buku nego i da ljubazno objasne da se vikom ništa ne postiže i da se raspitaju zašto deca plaču.
Većina normalnih osoba niti želi da viče na svoju decu niti želi da im deca plaču niti želi sukobe sa ostalima u zgradi.
Ali većina odraslih osoba takođe ne želi da sluša tuđe netražene savete, niti drugi imaju pravo da se raspituju o njihovom privatnom životu.
Zašto ne bi i žuta tako davala savete njima, da pokušaju da se malo opuste ako im puno smeta tuđa buka, jer su verovatno previše napete?
Ili da ih pita zašto je kod njih tako velika tišina u stanu kada čuju sve iz tuđih stanova?
Ili da li one ikada izađu iz stanova kada su tako u toku sa tuđim životima?
Ako je to sve nepristojno, zašto susede daju sebi isto za pravo?
Uopšte ne mislim da urlanje treba da bude deo vaspitanja, ali mislim da se povremeno dešava ogromnoj većini roditelja. (S tim što je "urlanje" širok pojam, moja deca su govorila da "vičem" i kad samo govorim odsečno i očigledno besno, bez povišenog tona).
Isto tako mrzim urlanje i svoje i tuđe dece, ali i ono se isto dešava i normalno je.
Kao što je normalno i da vaspitavaš decu u smeru da poštuju kućni red, ali da će troje još male dece bez greške da to rade svaki dan- stvarno teško.
Imam i ja u komšiluku mama za koje mislim da greše u vaspitanju ili se ne slažem sa njima, ali ne mislim da će se njihovoj deci desiti išta tragično. Niti trčim da se žalim na buku kad im deca urliču van kućnog reda.
Ono, to su deca, tek uče. A i mame su ljudi a ne roboti. I one uče usput. Kao što smo i mi dok su naši bili mali.
(Za cerekanje na terasi, doduše, žuta, bi i ja verovatno išla da ti kucam na vrata ne baš ljubazno. Tu se slažem da nije ničije da te podseća koliko je sati nego je odgovornost tvoja. I nije stvar u jačini buke nego upravo u nepredvidivosti - mene bi to rasanilo do slepog besa.)
Riri, odakle tebi zaključak da ja osuđujem?
Čemu to?
I sve ostale etikete koje si mi uspjela prilijepiti?
Ok, tvoje dijete ima teškoće.
Gle čuda, ima i moje.
Pisala sam godinama što sam sve prolazila s njom i kako sam se nosila sa svime.
U svom podužem radnom stažu sam radila i s djecom s teškoćama od adhd-a do down sindroma i još svega manjega od toga. I išlo je. Konkretno oboje te djece su se jako vezali uz mene i htjeli su samo sa mnom biti.
E pa sad da nisam valjala, vjerojatno ne bi.
Ali to je sve nebitno za ovu priču koju uporno meni namečeš.
Ponavljam, da si bliže, došla bih i pokušala s djetetom oprati rukice za početak. Ne na silu. Već da on to sam učini.
Možda bih i uspjela. Do sad uvijek jesam. I ne zaboravi, djeca će prije poslušati nekoga sa strane isto kao što će kod susjeda pojesti varivo, a doma ni u ludilu.
I ne, niti ikome ovdje želim išta loše, niti namećem jer mi je sve ovo zapravo nebitno i pomalo se osjećam glupa što svoje dragocjeno slobodno vreme trošim ne bih li nekome pomogla tko tu pomoć ne želi, već shvaća kao napad.
Sretno svima.
Over and out.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Odakle mi da osuđuješ? Pa iz tvojih postova. Od onih random ljudi s bazena koji koriste neke naknade, ne sjećam se više koje, ali sjećam se da je netko bio tetoviran što je očito bilo jako važno, pa do mame iz Konzuma koja odgaja djecu onako kako se djeca ne odgajaju, a ljudi na blagajni ispaštaju zbog toga. Pa onda i na mene da bi baš ti meni pokazala kako da operem ruke svom djetetu. Pobogu.
Super da su se djeca vezala uz tebe i nisam ni rekla da ne valjaš, rekla sam upravo suprotno u prethodnom postu - da mi je drago da ti ljudi nude velike pare i nakon 17 godina.
Ali dobro si rekla, over and out. Nema smisla, dva svijeta različita, a i ne da mi se baš.
Posljednje uređivanje od Riri92 : 21.09.2022. at 21:41
Da si kupila kilu tih sušenih jagoda, ne bi ti tko imao šta reći s obzirom na trenutnu situaciju.Mislim da je toj mami iz Konzuma u tom trenutku bilo puno gore nego svima koji su pored nje "ispaštali". Ni najmanje ne podržavam urlanje i ispade bijesa na djecu, ali tko zna kakva je pozadinska priča.
Nedavno sam i ja imala scenu u trgovini s najmlađim. U biti, ukratko, njegove slušne aparate kontroliramo preko mobitela. Meni se ispraznila baterija, power bank ostao u drugoj torbi, a sat koji je spojen sa svime u hodniku na polici. I nisam mu ih smanjila kad smo ušli s ulice u trgovinu i to mu je smetalo. Mogla sam odmah na njima smanjiti glasnoću, ali kretao bi u plač čim se približim rukom pa sam mislila dobro, izdržat će jedan šoping s neprilagođenim aparatićima.
E pa nije izdržao. Urlao je. I namjerio se na neke sušene jagode u vrećici. Pa prvo nisam htjela uzeti jer je izmišljao bezveze, što će njemu sušene jagode, nikad to nije ni jeo. Pa mi je T. rekla molim te kupi mu, svi nas gledaju!
I zaista nas jesu svi gledali. Ja sama s njih troje, on urla, ne znam riješiti problem osim da uzmem te glupe jagode, eno ih stoje još u kuhinji, nisu ni načete. Uz pokušaje smirivanja malog, pratim L. da ne bježi jer je počeo trčati.
Ne odgajaju se sigurno djeca ni ovako, ali ja tad uopće nisam mislila na odgoj djece nego na to da je svekar umro četiri dana ranije, da sam morala s njih troje u trgovinu jer ih nemam kome ostaviti, da moram bit stup koji drži i muža i svekrvu i djecu i da me stvarno je*eno svi gledaju umjesto da gledaju svoja posla ako već ne mogu pomoći.
Nikad se ne zna kroz što netko prolazi. Šokirani i osuđujući pogledi stranaca sigurno neće pomoći. Naravno da su svi htjeli svoju djecu, ali to ne umanjuje činjenicu da ih može biti izazovno odgajati. Nisu to ni zločesta djeca ni nesposobni roditelji (barem u većini slučajeva, vjerujem), nego činjenica da ne možemo svaku situaciju uvijek savršeno iskontrolirati.
Zato nikad ne osuđujem roditelje u takvim situacijama jer si mislim tko zna što su prošli.
Meni se J. bacila s 3g na sred trga jer joj je ispao muffin. Digla sam muffin s onog prljavog pod i i dala joj ga da jede. Mogu misliti što su si svi mislili, a nisu znali da sam taj dan provela s mamom koja boluje od Alzheimera po bolnicama i da sam vukla J. s nama jer nisam imala kud s njom i da je mama ostala bez sline i vikala da će se baciti s balkona i da sam u 19h trčala u ljekarnu na Trgu po umjetnu slinu za mamu. Zbog takvuh situacija nikada ne osuđujem nikoga na cesti jer sam sama to prošla.
Al brate mili da ja i moja obitelj moramo ovo trpiti što sad trpimo jer su to djeca, ne moramo. Izgovor - imamo troje djece ne priznajem jer tko odluči imati djecu onda se njima i bavi i odgaja ih pa ih isto tako treba odgojiti da ne mogu susjedima skakti od jutra do sutra po glavi, a i odvesti ih u park da potroše energiju.
Posljednje uređivanje od mitovski : 21.09.2022. at 22:54
Istina. I moja J. je imala velikih problema sa senzorikom... Pranje kose, a tek obrisat ručnikom. Etikete, svijetlost, čarape, zimske-ljetne cipele i ost. Danas se to jako smanjilo osim rezanja noktiju. Kaže da joj je to strašno i da joj je osjećaj grozan i plače i danas kad joj režemo nokte. Sama ih ne bi valjda nikad odrezala.
Mimo toga izrasla je u prekrasnu djevojčicu.
Da, to su baš takve neke situacije u kojima se ne razmišlja ni o odgoju, a još manje o tome što će misliti slučajni prolaznici.
I slažem se da vi vašu situaciju ne morate trpiti, to je već kućni red, a ne slučajni događaj. I naravno, nebitno koji je broj djece u pitanju.
Kod L. isto etikete i čarape. A tek gaće, skinuli smo ga iz pelena ovo ljeto i baš sam bila sretna što je nekako lako prošlo, nisam imala pojma koliko će nošenje gaća ispast problematično.
Uh, sad vidim koliko sam ja toga potisnula sa godinama: i etikete, i čarape, i cipele, i gaće, i šampon u očima i vodu na licu i pranje ruku i svetlost/buku/gužvu, pogrešnu hranu koja pogrešno miriše i pogrešno se dodiruje na tanjiru i ko zna šta sve još.
Ako je za utehu uglavnom deca i roditelji razviju coping skills pa sve postane podnošljivo, ne mogu reći da nestane sasvim jer ja i dalje porodično svima sečem etikete, a odeću svi četvoro biramo prvo po dodiru.
Nikad nisam prestala da sebi poklapam uši pored ekstremne buke, samo sam upoznala usput sve više ljudi sa sličnim senzornim "osobenostima".
Hranu sad serviraju sebi sami pa je sortiraju kako hoće, kosu peru sami a deluje dovoljno čista i mirišljava, jedina buka iz naše kuće je ona svakodnevna od njihovog vežbanja instrumenta za muzičku, i to u pristojno vreme, i niko bi pogodio da su nekada bili vrišteći demoni bar triput dnevno za pranje ruku i obroke i dvaput nedeljno leti za pranje kose. A redovno šetani po parku i pre- i popodne.
Tako da ima nade za sve senzorno preosetljive vrištače, jedino što problemi sa senzorikom uskrsnu opet u situacijama dugotrajnog stresa. Oni su mi zapravo i signal da je dete pod većim stresom nego što pokazuje.
Srećom pa su pok. bake iz mog komšiluka bile pravi anđeli naspram vaših komšinica. Žao mi je što nisu stigle da vide u kakve su tinejdžere izrasla moja deca...
Samo da nadopunim koliko tiga se potisne.
Danas kolega koji radi u drugom uredu nesto je radio u uredu koji gleda na parkic. Ujednom trenu pita jel ovo ljuljacka.
Kolegica koja ima malo dijete i ja smo tek tad skuzile onaj skrip skrip zvuk od ljuljacke
Zuta svi su ti rekli sta misle.
Mitovski strasno. To se ne moze potisnuti. Sucut.
da ne misliš da sad prigovaram ali tvoji susjedi su imali "sreče" sa bolesti tvog muža da se nije čuo. Ja sam imala godinama susjedu koja je bolovala od nekog tumora( ne znam koji bila sam klinka onda) i ona je jaukala dan i noć.Spavaća soba joj bila do moje to je trajalo par godina.
Da apsurd bude veći preselimo se u drugi stan i ista situacija susjeda ima tumor na kostima i isto tako jauče po cijele dane. Ja vjerujem da su joj ukučani davali redovito medikamente ali to je opet situacija koja je iznimno teška i ne možeš utjecati na to.
Ella,
Suprug od Tanči je takodjer bolovao od teške bolesti i bio u strašnim bolovima tako da mi je u krajnju ruku vrlo neumjesno uopće spominjat riječ "sreća"pa i u navodnicima u ovako groznim i strahovitim životnim situacijama.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 23.09.2022. at 17:34
I to što kažeš, Lili, i bešćutnost u kojoj nije problem što se netko muči bolovima terminalne bolesti, nego je problem što pritom stvara buku.
Ja sam stvarno bez riječi ionako od ovog topika, ali ovo je vrh
Ma ja to redovito vidim na poslu.
Kad dode dijete ili odrasla osoba sa posebnim potrebama koja se glasa cudno ili vice, pa onda dok ceka upis i prijem ( sa hitnim brojem) ekipa iz cekaone se buni i vice zasto se ne primi sto prije. Nije njima da dijete ili osoba dode na red nego im pogled na nju kvari sliku savrsenog svemira. U kojem bi valjda ljudi s poteskocama morali biti zatvoreni u podrumu da ih nitko ne cuje i ne vidi.
Sory ali mislim da nisi u pravu.
Jedno je javna ustanova a drugo tvoj dom, gdje bi ti trebalo biti ugodno i gdje bi se trebao osjećati sretno i sigurno.
Mi smo u jednom unajmljenom stanu imali situaciju u kojoj je svaki vikend od petka do nedjelje dolazila unuka od vlasnice, puštana iz Vrapča.
Ta je zavijala, vrištala i derala se od jutra do sutra ispod sobe moje djece. Mi se nismo žalili, dok njezina majka nije počela dolaziti gore da se buni na to što moja djeca u svojoj sobi pričaju. Kao smetaju je i uznemiravaju, a to što je njezina kćer radila mojima nije kao bitno.
Srećom smo se vrlo brzo maknuli ali da je bilo izrazito neugodno iskustvo, isto kao što bi bilo da ti u tvojoj sobi stalno bude prisutno jaukanje iz susjednog stana. Bez obzira zbog čega je.
Tvoj stan i tvoja soba bi trebali biti mjesto na kojem ti je ugodno boraviti a ne poštivati socijalne norme.
Da imam susjede koji imaju dijete s autizmom sigurno to dijete ne bi bilo briga za socijalne norme i moj ugodan zivot. Ako netko nesto radi nemamjerno na nama je da to prihvatimo ili da se preselimo. Negdje u pustoš po mogucnisti ako nam smeta buka. Mi smo iz stana otisli u kucu da bi imali vise slobode i da mi vrlo bucno dijete ne bi moralo hodati na prstima cijeli dan.
Posljednje uređivanje od sirius : 23.09.2022. at 20:57
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom